Svjedočenjem Enesa Handžića, jednog od optuženih za zločine nad Hrvatima Bugojna i Zorana Pocrnje, jednog od preživjelih logoraša, pred Sudom BiH ovih je dana nastavljeno suđenje Dževadu Mlaći, predsjedniku Ratnog predsjedništva Bugojna i Selmi Cikotiću, zapovjedniku Operativne grupe Zapad Armije R BiH. Kao čelnike bošnjačkog političkog i vojnog vrha u Bugojnu tereti ih se za zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima, uključujući i premlaćivanja od čijih posljedica su brojni zarobljenici preminuli, različite torture, odvođenja na kopanje rovova s kojih se mnogi nisu vratili jer su stradali kao živi štit, te u konačnici odvođenja logoraša u nepoznato, njihove likvidacije i skrivanje tijela, piše Večernji list.
Podsjećamo, Enesu Handžić koji je 2010.godine pred Sudom BiH osuđen na osam godina zatvora zbog ratnih zločina nad Hrvatima Bugojna, presuda je izrečena nakon nagodbe s Tužiteljstvom BiH po kojoj je Handžić trebao otkriti lokaciju s tijelima trojice nestalih Jadranka Gvozdena, Perice Kovačevića i Nikice Miloša zvanog Kardelj. Na lokaciji koju je otkrio u zamjenu za daleko blažu kaznu od predviđene za zločine koji su mu stavljeni na teret, pronađena je šaka više puta spaljenih kostiju iz koje se nije mogao izvući profil za DNK.
Ovog puta Enes Hadžić koji je u srpnju 1993. u vrijeme zarobljavanja pripadnika Brigade HVO-a „Eugen Kvaternik“ u Bugojnu obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika za sigurnost 307.brigade Armije R BiH,na Sudu BiH iskaz je dao kao svjedok Tužiteljstva BiH. Svjedočio je i o tretmanu zatočenih Hrvata naglašavajući kako su ih premlaćivali pripadnici Vojne policije, ali je svu krivnju za to prebacio isključivo na Mlaću i Cikotića. Handžić je među ostalim rekao i da je Ratno predsjedništvo donijelo odluku o ustupanju stadiona “Iskre” za ratne zarobljenike i da je tu formiran zatvor. Pri tom je naveo da je na čelu Ratnog predsjedništva bio Dževad Mlaćo.Na pitanje tužitelja Mladena Vukojičića o angažiranju zarobljenika za rad, svjedok je kazao da je on izdavao naredbe za to, ali tek nakon što bi zapovjednik dao suglasnost i dozvolu. Izjavio je da on nije donosio odluku o izboru zarobljenika. “Korišteni su za asanacije terena u gradu, jedan dio su slali na Prusac, a jedne u Donji Vakuf za uređenje borbenih položaja”, kazao je svjedok i osuđenik za ratne zločine koji je godinama, jednako kao i Mlaćo i Cikotić uživao političku zaštitu te je obnašao i dužnost ministra unutarnjih poslova u Vladi Srednjobosanske županije.
Handžić je kazao da su po naredbi napravili i famozni popise zarobljenika koji su sudjelovali u borbenim djelovanjima i onih koji su civili. U jednom trenutku, prema njegovim riječima, bilo je blizu 600 zarobljenika, od kojih je njih oko 25 bilo na popisu onih koji su bili zapovjednici ili su sudjelovali u ratu. Rekao je da je Mlaćo od njega tražio da predloži lokaciju za izmještanje te skupine zarobljenika, ali nakon što nije imao prijedlog, donesena je odluka da će se smjestiti na Rostovo.“Mnogi su od njih tu pretučeni od strane vojnih policajaca. Jedne prilike su zbog posljedica premlaćivanja podlegla tri zarobljenika, sjećam se jednog od njih”, kazao je Hadžić. Nakon što se po gradu počelo pričati da se zarobljenicima izgubio svaki trag, Handžić je, kako je rekao, tražio da ga se odvede u Rostovo, kako bi se uvjerio da su zarobljenici živi. Prilikom odlaska sa ovom grupom zarobljenika na Rostovo, jedan od njih je pobjegao, o čemu je on izvijestio zapovjednika i predsjednika Ratnog predsjedništva. Ispitivanje svjedoka Hadžića nakon toga je prekinuto zbog uloženih prigovora obrane i utvrđivanja da li se zapisnici o njegovom saslušanju mogu koristiti jer su uzeti u trenutku kada je bio i svjedok i optuženik.Drugi svjedok Tužiteljstva koji se saslušan u nastavku suđenja bio je Zoran Pocrnja, jedna od bivših logoraša. Pocrnja je kazao da je tokom 1993. bio vojni policajac te da predao 23. srpnja 1993., nakon sukoba koji su trajali deset dana.“Izašli smo vani, krenula su postrojavanja i odvođenja, bili smo u salonu namještaja sedam dana, poslije toga su nas izmjestili”, rekao je. Pocrnja je ispričao da je odveden na rad na Prusac, gdje su kopali tranšeje, rovove i zemunice, a da je neprijateljska linija bila toliko blizu da su čuli vojnike.“Išli smo samo noću ili kad je ružno vrijeme, da nas ne vide”, kazao je.Na pitanje tužitelja pamti li zarobljenike s kojim je odvođen na radove, svjedok je naveo više od deset imena objašnjavajući da se dio njih nikada nije vratio s radova.
Jedan od svjedoka Tužiteljstva BiH koji je već dao iskaz u ovom predmetu i aktualni predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH Miroslav Zelić kaže da preživjeli logoraši i dalje traže da se Mlaći i Cikotiću odredi pritvor. Nejasno je kaže i zašto nema iskapanja. „Ono što je dobro u ovom procesu jest da su preživjeli logoraši smogli snage i svjedoče u ovom predmetu. Usprkos traumama ali i činjenici da se optzuženi brane sa slobode što nam stvara osjećaj nelagode i nesigurnosti. Također smo iznenađeni jer istražna tijela nisu krenula s potragom za tijelima iako su im kako su nam sami kazali, lokacije poznate. Prije samoubojstva otkrio ih je svjedok Merzuk Aletić. Uskoro će godina od kako je sebi presudio, a mnogi tvrde i da je ubijen, a još nema nikakvih saznanja o okolnostima pod kojima je skončao život. Dosta je pitanje koja su i dalje bez odgovora, usprkos mnoštvu iskaza koje smo dali mi koji smo preživjeli torture kao i neki od počinitelja i svjedoka zločina“, kaže Zelić. Suđenje Mlaći i Cikotiću nastavlja se 12. studenog.