Predizborno je vrijeme. Ptice, miševi i mačke otišli su negdje, a i ja bi se rado sakrio ali ne znam gdje. Gdje god dođeš lete obećanja kao rafali iz mitraljeza i odlaze u nedogled. Sve se odvija po principu Citius, altius, fortius (brže, više, snažnije), dodao bi i lažnije no nitko se ne crveni. Prava idila. Podsjeća me to na djetinjstvo kad smo htjeli nekog prevariti pa mu rekli kako danas za ručak imamo prekrasno pohane rupice od sira premazane ništancima, a uz to Mery friti (koji ne postoji)…
Od izbora do izbora sve veća i veća obećanja, a na koncu po onoj staroj poslovici – ludom radovanja. Svi kandidati imaju planove i programe pomoću kojih će u najkraćem mogućem vremenu stvoriti blagostanje, poteći med i mlijeko, a kad im birači daju povjerenje planovi i programi raspuknu se kao baloni od sapunice te poteku jad i tuga. Ni barun Minhauzen ne bi mogao smisliti veće laži.
Svuda naokolo Jumbo plakati, a na njima ozarena lica s budućih tjeralica. Sve sami perači tuđeg prljavog veša čiji bi deterdžent trebao isprati sve prljavo. Na žalost ni jedan od njih ne želi vidjeti svoje fleke smatrajući sebe jedinim svjetlom u ovim tamnim vremenima. Naokolo pjesma, časti se, jede i pije, a troškovi uopće nisu važni jer će to i tako na kraju platiti porezni obveznici.
Kad malo bolje razmisliš, nametne ti se pitanje kako uvijek uspiju prevariti birače. Jesu li birači stvarno toliko glupi da uvijek nasjednu? Možda su samo htjeli odabrati manje zlo. Po svemu sudeći nisu glasovali za, već protiv nekog.
Sve se to na kraju pretvori u krnji festival demokracije jer na izbore ne iziđe ni pola onih koji imaju pravo glasa. Od tih 40-setak posto pobijedi neka opcija s 25 % glasova pa ti vidi kakva je to nova vlast izabrana i koju podršku ima. Kad toj bolnoj istini pridodate sustav izbora u kojem se glasuje za cijele liste, što neki nazivaju povlačenje toalet papira, trebali se onda čuditi kakvo nam je stanje. Ti koji pobijede na izborima odmah će promijeniti izborni zakon i to tako da na slijedećim izborima pobijede s još manjim brojem glasova.
Hrvatska na godinu izbaci na tržište rada oko 400 doktora znanosti, ima i tako „sposobne“ političare, a nama sve gorje. Kako to? Znaju li oni išta kad tako loše stojimo? Znaju i tek kako. Pogledajte tu gospodu nakon pola mandata. Odjednom svi imaju lude aute, bogato opremljene vile, vikendice na moru i u planini, a ti spajaj kraj s krajem, budi blokiran i ovršen. Ne krivi druge jer si to sam odabrao.
Svojom bahatošću demoralizirali su vas i doveli dotle da se pitate treba li uopće izlaziti na izbore kad ne možete na ništa utjecati. Dakako da treba jer će se s većim brojem birača dobiti i bolji rezultati izbora. Zašto čekati nekog tko će riješiti vaše probleme kad i sami znate kako je to nemoguće. Kaznite bahate i lažove, maknite sve one koji rade za sebe a protiv općeg interesa. Izlazite na izbore redovito i onemogućite karijeriste i lažne domoljube.
Neki pak suludo vjeruju javnim medijima i kandidatima koje ti mediji podržavaju. Javni mediji kod nas, a isto tako u gotovo svim drugim državama, nisu ništa drugo do produžene ruke određenih interesnih skupina. Toliko su objektivni da bi ispod naziva medija obvezno trebao pisati: „Svaka sličnost s istinom potpuno je slučajna“.
Ima li za nas nade. Ima dakako. Prvi i osnovni preduvjet je vraćanje moralnih normi koje smo napustili. Iz morala izlazi baš sve. Ako to ne učinimo vrlo brzo neće nas biti. Borite se za svoja politička uvjerenja i pobijedit ćete. Niste sami, Bog je s nama. Promijenite nekoliko članaka Ustava i Izborni zakon. Samo da spriječite bilo kakve predizborne koalicije došlo biti do promjena na bolje. Kad je riječ o koalicijama morate biti svjesni da su to samo interesne skupine različitih političkih stajališta i nastaju samo kako bi oni veći došli na vlast, a oni manji se kako tako uhljebili. Neka svatko pokaže svoju političku snagu i pređe izborni prag pa neka onda ulazi u koalicije.
Ne pitajte uvijek što vam je država dala, pitajte se što ste vi učinili za nju.