Zločin protiv čovječnosti koji su 25. listopada 1945. počinili članovi OZNA-e nad hrvatskim ratnim zarobljenicima netom nakon završetka Drugog svjetskog rata poznat je kao “Pokolj u osječkom zatvoru”.
Ubacivši bombe u zaključane ćelije, članovi jugokomunističke tajne policije ubili su 48 hrvatskih ratnih zarobljenika u osječkom zatvoru prekršivši time Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima.
Prije samoga ubojstva, partizanski časnici su zarobljenike svakodnevno zlostavljali. Budući da su zarobljeni u lošim higijenskim uvjetima, bez vode i hrane, hrvatski zarobljenici su se pobunili i pozvali se na Ženevsku konvenciju. Čuvari su zahtjeve proslijedili tajnoj policiji koja je prvo bacila bombe, a one preživjele potom ubila unakrsnom vatrom iz strojnica.
Na zidu Osječkog okružnog zatvora, u prisustvu Dragana Vulina, tada zamjenika župana Osječko-baranjske županije, članova Hrvatskog žrtvoslovnog društva i brojnih braniteljskih udruga iz Slavonije, 25. listopada 2016. otkrivena je spomen-ploča u znak sjećanja na ovaj zločin.
Spomen ploču otkrio je Ilija Begovac, sin žrtve Stanka Begovca iz Tordinaca. U danima prije masovnog ubojstva Ilija Begovac dolazio je u posjet svome ocu. Napokon je 2015. god., otkrio spomen ploču za njega i još 47 drugih osoba koje su ubijene tog kobnog dana od strane jugoslavenskog komunističkog režima. Žrtvoslovne udruge još uvijek tragaju za punom istinom i pokušavaju rekonstruirati događaje tog vremena kada je Vojni sud Jugoslavenske armije za Slavoniju osuđivao zatočenike na smrtne kazne.
“Ti zatočenici koji su bili ovdje oni su vidjeli svakodnevno odvođenje ljudi i likvidacije. Uz njihovo zlostavljanje njih samih i oni su napravili pobunu i vjerojatno su pokušali pobjeći. Mi ne znamo točno što su oni htjeli. Kad se dogodila ta pobuna uprava zatvora naredila je likvidaciju. Čuvari su počeli bacati ručne bombe i oni koji su ostali živi, njih su s automatskim oružjem, rafalima, poubijali te ljude. Po spoznajama i po sjećanju nekih svjedoka oni su poslije odvedeni u šumu Breza kod Poganovaca i oni su tamo pokopani”, kazao je Pero Šola ispred Koordinacije žrtvoslovnih udruga.
Tražit ćemo od Ministarstva branitelja da se to grobište iskopa i da se DNA analizom utvrdi tko je koja osoba kako bi se mogli pokopati u obiteljskim grobnicama istakao je tada Šola.
“Nažalost, u ona vremena kada su ti ljudi stradali, obitelji nisu smjele niti govoriti o tim žrtvama, o svojoj patnji, nisu imale s kim to ni podijeliti i zaista smatram da danas u modernoj Hrvatskoj je došlo vrijeme da se može glasno reći i spomenuti, odati počast svim žrtvama, svih totalitarnih režima, jednom zauvijek osuditi sve totalitarne režime i naravno činiti sve što možemo da se tako nešto više nikada ne ponovi”, kazao je tada Dragan Vulin, tadašnji zamjenik župana osječko-baranjskog.
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije osobno sudjelovala svečanosti otvaranja spomen-ploče, ali je poslala pismo u kojem je naglasila da je obilježavanje mjesta masovne likvidacije žrtava tijekom II. Svjetskog rata iznimno važno za njegovanje kulture spomena tim više što su mnoge žrtve iz tog razdoblja bile prešućivane, a njihovim bližnjima je bilo uskraćeno iskazivanje pijeteta.
Za zločin nije odgovarao niti jedan član OZNA-e, čija se imena nalaze u komunističkim arhivima koje je Ivica Račan zatvorio za javnost 2000. godine.
Presude komunističkih vojnih sudova bile su apsurdne, temeljene na lažnim optužbama i trebale bi se poništiti, baš kao što je poništena i presuda kardinalu Alojziju Stepincu.