Sjećanje na 27.1.1993.
NJEGOVI KORACI ME I DANAS PRATE
Sanda Špika
Te ratne 1991. godine nalazila sam se na Istu; imala sam radnu obavezu kao medicinska sestra. U to je vrijeme s otoka Molata i Premude odlazila JNA i nosila svoje oružje sa sobom; naši rubni otoci imali su „kasarne“ pune oružja i JNA vojnika. Na otoku smo organizirali Krizni štab gdje sam i ja, nakon radnoga vremena, dežurala noću. To je počelo u rujnu 1991. Kao da se cijeli Zadar preselio na otoke; organizirali smo dragovoljno darivanje krvi što je bilo dragocjeno zbog događaja koji su uslijedili. Cijelo sam vrijeme osjećala strašnu grižnju savjesti što nisam u gradu, međutim, moji nadređeni nisu me ondje rasporedili.
Naši su dečki preuzeli vojarnu i misto im je spremalo ručak. I ja sam bila pozvana jer sam u svemu sudjelovala. Dvorana je bila puna naših branitelja, a ja… ja sam vidjela samo njegove crne oči ispod kape, iako je sjedio u dnu prostorije. Zacrvenjela sam se kao šiparica prožeta nepoznatim osjećajem. Upoznala sam Denisa i zaljubila se na prvi pogled.
Naši su dečki organizirali vojne vježbe na topovima, koje su ostavili ovi iz JNA. Kako naši nisu znali njima rukovati, morali su vježbati jer nisu bili profesionalni vojnici.
Zime 1991./92. bila sam s našim gardistima na terenu u Poličniku, u sanitetu. Zapravo, sanitet nije bio organiziran na dijelu na kojem sam bila, već sam živjela s dečkima na “prvoj crti“ i spavala u čizmama. I tako cijeli mjesec. Najvažnije nam je bilo da branimo svoj kamen. Da smo tu, da smo zajedno.
Bila sam jako ponosna na sebe, ponosna na gardijsku odoru, i što sam tu – među braniteljima i sama branitelj. Nikakav strah nisam osjećala. Bez obzira što je stalno bio mrak, gorjela je samo peć i šterike; bez obzira što nisam imala gdje ići na WC i što se nisam imala gdje istuširati…meni to u tom trenutku nije bilo važno.
Nakon tog iskustva morala sam se opet vratiti na Ist i nastaviti s dežurstvima. Razne su priče dolazile do nas: da će četnici doći na otoke kada padne Zadar, pa da će doći s mora i sl.
Uza sve, moja ljubav s Denisom i dalje traje…
U lipnju 1992. napokon odlazim s otoka u Medicinski centar Zadar; radit ću u operacijskoj dvorani. Baš negdje u tom periodu ostala sam trudna. I naravno da nisam mogla bez otoka: živjela sam s roditeljima u Kalima i svaki dan, trajektom ili brodom, putovala na posao. To je ovisilo o situaciji: koliko se „bombalo“ ili o smjenama, pa bih ponekad prespavala u Zadru. Iako sam imala tek 23 godine, ničega me nije bilo strah. Bilo mi je teško gledati mladost koja je ostala bez dijelova tijela i roditelja koji su uplakani čekali rezultate operacije. Na stol bismo dobili dečke u cvijetu mladosti, dvadesetak godina stare, lice ko u djeteta, a njihov pogled na mjesto na kojem im je dan prije bila ruka ili noga, bio je strašan.
Radila sam do devetog mjeseca, a u desetom smo se Denis i ja vjenčali. Svi su nam govorili da bi bilo najbolje da se vjenčamo u uniformi, jer je sve tako i počelo. Od početka su nas zvali Jastreb i Ina, kao likove iz partizanske serije „Kapelski kresovi“.
Bilo je opet nekakvo primirje, krajem 1992. Sjećam se da smo Novu godinu Denis i ja dočekali zajedno, nije bio na terenu.
Dana 15. 1. 1993. dečki odlaze na teren, među njima i moj Denis. On meni govori: „Ništa se ti, stara, ne brini, idemo mi malo na otoke.“ U pripremi je bila akcija „Maslenica“.
Osam dana kasnije, 23.1., pogine mi prvi rođak Miljenko Zorić. Bilo mi je strašno. Taj dan sam teško proživjela jer sam imala trbuh do zuba. Ne znam što mi je bilo, ali cijeli sam dan gledala sebe u ulozi te moje rodice. Da bi za četiri dana, 27. 1.1993., Denis poginuo. Bila sam trudna osam mjeseci. Zadnji put smo se čuli telefonom i pitala sam ga kada će doći kući. Odgovorio je: „Prije ćeš ti roditi nego što ja dođem!“ Obećao je da će to biti brzo. To su mu bile zadnje riječi…
Ni u jednom trenutku nisam mislila da će se to njemu dogoditi, ne znam zašto, možda zato što mi je govorio da se nekoliko puta nalazio u opasnosti, ali da on to zna izbjeći. Uvijek je govorio da mora biti tu, među svojim ljudima, da su svi oni njegova djeca. I ja sam mu vjerovala. Znala sam da je bio izuzetno hrabar i brižan zapovjednik za sve te mlade momke i da se očinski brinuo za njih. Ta njegova samouvjerenost i sigurnost meni je ulijevala veliku vjeru.
Sjedili smo za stolom, točno se sjećam, taj dan ništa nismo čuli o našima: ni gdje su, ni što se događa. Došao je moj djever i samo rekao: „Denisa više nema.“ Tako sam bolno riknula da je čulo cijelo susjedstvo. Svi su došli. Poslije su mi pričali da mi se trbuh jako tresao, grčio, da sam čupala kosu i govorila da to nije istina i da mi to ne govori… Jedino čega se sjećam u tom transu je da sam se našla na nekom kauču, gdje su mi se odjednom stvorili mater i ćaća, cijela obitelj, rodbina…Tražila sam da ga vidim. Samo su mi rekli da ga nema. Sjedila sam u fotelji danima. Ujutro bih se samo umila rutinski obavljajući osobnu higijenu, i nastavila gledati u zid. Sedmi dan uhvatili su me trudovi. Odveli su me na Ginekologiju. Ondje su svi mislili da imam najmanje 40 godina. Vani je gruvalo, a to nikada neću zaboraviti. Taj moj trbuh stajao je visoko, a trudovi su me hvatali jedan za drugim. U mukama koje su uslijedile, meni već izmučenoj prethodnim tjednima, stoput sam poželjela da nestanem, da odem tamo gdje je i on otišao. Ostavili su me u bolnici i ja sam, 3. 2. 1993., rodila sina.
I tada je nastupio najbolniji trenutak u mome životu: kad je to dijete zaplakalo, ja sam se osjećala tako jadno…očajno. Gledala sam ga, rodio se novi život – a ja nisam imala snagu ni volju za životom. Vidjela sam njegove male oči i pomislila: joj, dijete, tek si se rodio, a nemaš oca!
Gledala sam druge žene kako im muževi u gardijskoj uniformi dolaze u bolnicu…Bol. Još teže bi bilo kada bi me netko ne znajući upitao: „A kada će Vama, gospođo, doći muž?“ Bože, jezero suza sam prolila…To malo biće u prvim sekundama svog života bespomoćno, ja shrvana i potpuno nesretna.
Otpustili su nas kući. Noćima nisam spavala; stalno sam šetala, jer mi se činilo da sam čula njegove korake po dvoru kako dolazi. Bol me razdirala…
Nakon tjedan dana opet smo završili u bolnici jer sam dobila vrlo visoku temperaturu. To me psihički dokrajčilo jer su sve rodilje bile smještene u podrumu, a ja sam bila na odjelu, s nekom babom; mali je, naravno, bio sa mnom. Primala sam injekcije. Sjećam se, taman je uzbuna stala.
Jednu sam noć tako ležala, mali uza me, i ja sam osjetila kako mi neko dira kosu; to me probudilo. Naravno da nije bio nitko. Mislila sam: kako mi mogu govoriti da ga nema, pa sad je tu bio; osjetila sam njegov dodir u kosi…
Dojila sam deset dana i mlijeko je nestalo. Svu težinu i ogromnu bol moje je dijete ispilo u tom mlijeku.
Nakon tjedan dana otpustili su nas kući. Napokon. Već je prolazio 15. dan, a dijete još nije imalo ime jer ja jednostavno nisam mogla izreći Denisovo ime. I brat mi se zove Denis, i čitav život sam ga zvala imenom, ali od tada sam ga oslovljavala s „brate“. Više nisam ni ulazila u našu sobu. U meni se rađao neki bunt: htjela sam opet obući uniformu i otići na teren, otići na ratište gdje je i on bio. Mislim, bilo mi je drago da se oslobađa teren oko Zadra, ali…
Bila sam kao u nekoj šumi, sve mi je bilo mutno: jedan život je nestao, drugi je stvoren…teško mi se bilo snaći. Stalno mi je bilo u glavi da sam u četiri mjeseca postala žena, udovica i za sedam dana majka; to je bilo previše za moje 24 godine života. Zbilja previše.
Šesnaesti dan života, dijete mi je još bez imena. Ćaća me svaki dan pitao: „Pa kako ćeš mu dati ime? Nećemo ga zvati dite, odluči se!“
I jedne noći (one su mi bile najdraže, mogla sam u miru plakati, razmišljati, bila sam sama i u miru), iako su svi priželjkivali da se zove Denis, što je meni bilo neprihvatljivo, odlučila sam izbaciti slovo S i malome dati ime Deni. Prije toga su organizirali i izvlačenje imena po didu, stricu i slično, ali nisam mogla zamislili da se zove Pave, Šime, Mate…
Primijetio si, dragi čitatelju, kako nisam spomenula riječ sprovod. Da, nisam ga spomenula jer su Denisovo tijelo uzeli četnici. Sedam mjeseci čekali smo razmjenu. Bio je zakopan na katoličkom groblju u Benkovcu, što smo naknadno saznali. To je prestrašno i prebolno iskustvo. Valjda kad je sprovod odmah iza smrti, lakše se podnese, ali ovo…pola se stvari ne sjećam. Dana 1.8. bila je razmjena, a 3. 8. bio je sprovod na Gradskom groblju. To me dotuklo, opet ubilo. Prije osam mjeseci imala sam nekoga koga više nema. Iako je naš brak trajao svega četiri mjeseca, nisam samo izgubila muža, prijatelja, sugovornika nego nadasve velikog čovjeka. Taj sprovod mi je bio prestrašan, jer sam tada stvarno shvatila da ga zaista i zauvijek više nema uza me. Nisu ga otvarali. Naravno, nisu mi dali da idem na identifikaciju. U kapelici zastava na kapsi….bol. Jedva sam to preživjela. Tada sam zakopala i dio sebe. Zakopala sam neku Sandu koja je bila spremna na život, na brak, na djecu.
A onda još soli na ranu, došla je njegova roba, njegova jaketa u kojoj je bio u trenutku pogibije.
Volim ovu zemlju i bila sam spremna dati život za nju. Nisam mogla biti sugrađanin skrštenih ruku. Ali kada me je na taj način taklo, to me skroz promijenilo. Ponosna sam na njega jer je bio hrabar i branio našu domovinu, jer nije bio kukavica, ali često pomislim: da je bar invalid, ali ovdje; da je u kolicima, ništa mi ne bi bilo teško. Toliko je riječi ostalo neizrečenih, toliko je naših neostvarenih planova…On je previše volio ovu zemlju jer tko bi ženu pred porodom ostavio kući?
Denis je uvijek nosio na ratište krunicu iz Međugorja koju mu je jedan fratar dao; taj put je išao s prstenom i lančićem, a krunica je ostala doma.
Kažu, pogođen je u podne, točno u glavu, na Ražovljevoj glavici.
U studenom. sam otišla u Italiju jer mi je nonić bio slabo. Ondje sam krstila Denija, a rodbini u Hrvatskoj samo sam javila. Nikad mi to nisu oprostili. Krštenje je uglavnom izgledalo kao sprovod: ja u crnini, samo svekrva sa mnom i još desetak Hrvata župljana te župe.
Kad sam se vratila u Hrvatsku, iza porodiljskog dopusta i došla raditi na dijalizu u bolnicu, svi su mislili da imam pedeset godina.
Život je tekao kao u nekom transu; dugo se nije kitio bor, niti sam mogla zamisliti slavlja ikakve vrste, vjenčanja da ne spominjem. Išla sam često na groblje i pričala s njim. Pričala bih o svakodnevnim stvarima, kako je Deni bio u školi, što se novo dogodilo i toliko bih se zanijela, da bi mi se učinilo da mi trepće sa spomenika i daje do znanja da me sluša.
Uvijek ga sanjam kako hoda po dvoru kuće i uvijek ga sanjam živog.
Tebi
Voljela bih da si doživio slobodnu Hrvatsku, jer si bio hrabar i velik čovjek. Uz sve ove boli koje mi razdiru srce jedna je spoznaja najteža, a to je da naše dijete nikada u životu neće izreći riječ ‘tata’.
P.S. Potresna je ovo priča iz obrambenog Domovinskog rata hrvatske braniteljice Sande Špika koja danas živi sa 29. godišnjim sinom…Danas smo bili kod moga Denisa na obljetnicu njegove pogibije, kratko je i samozatajno rekla Sanda za Braniteljski portal. Svatko se mora nositi sa svojom boli najbolje što može, kaže. Svim ljudima a posebno hrvatskim braniteljima želim puno zdravlja i Božjeg blagoslova, rekla je.
