Nakon zarobljavanja Milan Turkalj deportiran je u logor Stajićevo, gdje je kao i drugi zarobljeni branitelji i civili sustavno premlaćivan. Braneći ranjenog suborca, njegovom je štakom udario logorskog čuvara. Svjedoci će ispričati kako su i oni i drugi čuvari ostali u šoku, a onda se njih pet bacilo na Milana koji se doslovno tukao s njima vičući: “Živjela Hrvatska, nećete nas uništiti, još će se pjevati Lijepa naša!”…
Milan Turkalj rođen je 26. kolovoza 1964. u Vukovaru, kao prvi od dvoje djece Ivke rođ. Luketić i Rudolfa – Rudike Turkalja. Završio je Višu poljoprivrednu školu u Osijeku, a kao branitelj Vukovara i dragovoljac predao se s oružjem u Obućari u Borovu naselju zajedno sa svojim suborcima koji su bili na položaju u Domu tehnike pod zapovjedništvom Zorana Šipoša.
Živ i neranjavan dočekao je slom obrane grada, a o razlozima zbog koji nije otišao u proboj reći će: “Tijekom rata osobito sam bio blizak s braćom Lojdl. Posljednjih dana, to je bio 17. ili 18. studeni, još smo se s njima, doslovno, prsa o prsa tukli kod Alatnice na tzv. crnom putu, koji povezuje Borovo naselje i Vukovar. Neprijatelj ga je zauzeo nakon pada prigradskog naselja Lužac, a vodi do Tvornice Borovo, odnosno pričuvne bolnice u Borovo Commerceu. Tad je Ivica, najmlađi od tri brata Lojdl, ranjen u nogu, u preponu, nije mogao ići u proboj, braća ga nisu htjela ostaviti pa bez njih nisam ni ja želio otići.”
“Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, mi smo hrvatski branitelji!”
Nakon zarobljavanja je preko sela Bobote, Vere, potom Bajakova, s područja Republike Hrvatske zajedno s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima deportiran u logor Stajićevo u Srbiji. Jedan od branitelja Vukovara, Josip Jurković – Julka, kojeg logoraši srpskih koncentracijskih logora pamte po strašnom premlaćivanju i svakodnevnoj torturi koju je trpio, ispričat će: “Kad su nas dovezli u logor nisam vjerovao da je u XX. stoljeću, nakon Drugog svjetskog rata, tako nešto uopće moguće. Žice, sklepani WC-i, sumporna voda koju su nam dali za piće, u niše za stoku u kojima bi ležala jedna krava zgurani nas po četvorica stisnuti s koljenima uz vrat da stanemo, na betonu jedna tanka deka. Neljudski, nehumano i nevjerojatno. I svakodnevna strašna batinanja, ljudskom umu neprihvatljivo kako je uopće moguće da se tako nešto događa.”
Tad dvadeset petogodišnji Milan Turkalj također je danima odvođen na ispitivanja pri čemu je sustavno premlaćivan i maltretiran. Nakon još jedne torture, po povratku u nekadašnju staju u koju je njih nekoliko stotina bilo zgurano, kad su ih ponovno počeli batinati zgrabio je štaku od ranjenog suborca i njom udario zatvorskog čuvara vičući: “Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, mi smo hrvatski branitelji, ne možete nas tući kao stoku, mi smo ljudi!”
Svjedoci će ispričati kako su i oni i čuvari ostali u šoku, a onda se njih pet bacilo na Milana koji se doslovno tukao s njima vičući: “Živjela Hrvatska, nećete nas uništiti, još će se pjevati Lijepa naša!”
Milan se prisjeća: “Bilo je to nekoliko dana nakon što su nas doveli u Stajićevo, čak mi se čini kako je bila Sv. Kata, znači mogao je to biti 25. studeni. U trenutku kad su počeli tući ranjenog mladića kraj mene, mislim da je bio iz Zagreba, jednostavno se nešto prelomilo u meni. Zgrabio sam njegovu štaku i njom počeo udarati tog nečovjeka. Još su se neki naši dečki podizali, ne sjećam se više tko, ali dojurilo je puno čuvara sa psima, puškama i palicama kojima su me bjesomučno udarali sve dok se nisam srušio i izgubio svijest. Onda su me iznijeli napolje i bacili na neko đubre gdje sam ležao do sutra. Drugog dana, nakon što sam se osvijestio, ponovno sam ušao u štalu, ali su me stražari izveli i rekli da bježim. Odmah mi je bilo jasno kako je to samo trik da bi me mogli ubiti, ali ionako nisam imao snage pa sam odbio. Potom su čuvari zapovjedili jednom ročniku JNA da puca u mene. Ovaj je to i učinio, rafal me zahvatio po desnoj podlaktici i lijevoj natkoljenici, ali čuvši pucnjavu jedan je njihov oficir zaustavio zlostavljanje. Bio sam isprebijan, izranjavan, polusvjestan, nisam se mogao dobro orijentirati, no sjećam se da sam dva dana bio u nekoj samici, potom su me prebacili u bolnicu u Srijemskoj Kamenici. Tamo su mi obradili rane, ne znam točno što su mi napravili, no sestra koja je bila s doktorom rekla mi je: ‘S ovom rukom, ustašo, nećeš više pucati.’ Nakon toga, na intervenciju istog onog oficira koji me spasio u Stajićevu, premjestili su me u drugi logor, u Begejce, i mislim da mi je to spasilo život. Zarobljenim braniteljima u Stajićevu rekli su kako sam ubijen pri bijegu pa su me oni nadalje smatrali mrtvim.”
Majka je posijedjela preko noći…
Milanova mlađa sestra Marija ispričat će kroz suze: “Nakon sloma obrane Vukovara naša rođakinja koja je također bila u borovskoj tvornici tijekom predaje rekla nam je kako je Milana vidjela živog i da je zarobljen. To nam je bila utjeha, najvažnije je bilo da je živ, pa ako je i zarobljen bit će uskoro razmijenjen. Tako smo se nadali. Zarobljenici pušteni na drugoj razmjeni u prosincu 1991. nalazili su se u dvorani Kockica pa čim smo za to saznali tata i ja odmah smo se uputili onamo. Po dolasku u dvoranu vidjeli smo kako su to većinom stariji ljudi, puno tatinih prijatelja i poznanika, čak i neki naši rođaci. Tati je, naravno, bilo drago što ih sve vidi, ali stalno je pitao je li netko vidio našeg Milana. I onda smo primijetili kako se nešto čudno događa. Kome god bismo prišli, taj bi spuštao pogled i pognute glave odmicao se od nas. Tata je pitao: ‘Ljudi, pa što je s vama, što se događa?’, ali svi su šutjeli, nitko nije odgovarao. U jednom smo trenutku na sredini te velike dvorane ostali stajati samo moj tata i ja, svi su ostali stajali daleko, napravivši krug oko nas. Bilo je strašno. Onda se izdvojio doktor Vladimir Emedi, prišao tati, pružio mu ruku i rekao: ‘Primite moju sućut.’ Mi smo se skamenili. Doktor Emedi rekao je kako se dogodio jedan incident, da je nakon toga Milan pokušao pobjeći i da su ga pritom ubili. Tata je počeo govoriti kako je to nemoguće, da se zatvorenici ne ubijaju, da to nije istina, ali doktor Emedi rekao mu je da je vidio našeg Milana kako leži krvav i nepomičan, s rukom na prsima. U automobilu, dok smo se vraćali kući, činilo mi se kao da mi je nešto puknulo u grudima. Po glavi su mi se neprestano vrtjela pitanja: ‘Kako ću se sutra probuditi bez njega? Kako će sutra uopće dan svanuti?…’ Tata je pitao kako ćemo reći mami, ali čim smo ušli na vrata, ona je po našim licima sve vidjela. Samo je rekla: ‘Moj sin je živ’ i to nije prestala ponavljati sve dok nije otišla u sobu. Ujutro, kad je ustala, preko njezine izrazito crne kose pojavio se bijeli pramen. Preko noći je posijedjela.”
Je li moguće čudo?
Nakon općeg napada na grad 14. rujna 1991., pri čemu su se JNA i paravojne srpske jedinice koje su Sajmište napadale iz smjera Petrovaca i Negoslavaca spojile sa svojim snagama u tadašnjoj kasarni i tzv. Petrovoj gori, Branka Šeremet, nastavnica likovnog iz Vukovara, zarobljena je kao civil u podrumu svoje kuće. Njezina sedamdesetogodišnja majka Mira i ona odvedene su u prostor Veleprometa gdje su tjerane na prisilni rad, a početkom studenog sprovedene su u logor Begejci. Branka Šeremet rekla je:
“Moja je majka još u Vukovaru pala niz stepenice podruma i ozlijedila ruku pa smo po dolasku u Begejce smještene u improvizirani stacionar, odnosno, jednu od dvije skučene prostorije koje su tako nazivali. U drugoj su, sjećam se, bili otac Blage Zadre i ranjenik Ante Kardum. Milana su kasnije po onoj hladnoći donijeli samo u pidžami, bio je ranjen, krvav i promrzao. Ostavili su ga na podu kraj kreveta na kojem je već netko ležao. Danas je nezamislivo opisati onu atmosferu, gotovo se nije progovaralo, čak ni majka i ja međusobno, stražar je neprestano bio pred vratima. Oprala sam ga od krvi i brinula se o njemu koliko sam mogla, a jedan naš liječnik, mislim kako je to bio doktor Đuranac, od kore drva napravio mu je udlagu za ruku. Prije negoli će majku i mene pustiti 10. prosinca, Mićo mi je uspio napisati tetkin telefonski broj, vjerovao je kako će ona znati gdje su mu roditelji i sestra. Nisam je zvala odmah, prošlo je nekoliko dana, a i kad sam nazvala držala sam se onoga što mi je Mićo, ne znajući da su njegovi čuli vijest o njegovoj navodnoj smrti, rekao da kažem. Točnije, rekao je da ne kažem u kakvom je stanju i što mu se dogodilo, nego da ih pozdravim, kažem da je sve u redu, a ako bih baš morala, istinu bih trebala reći njegovoj sestri.”
To nije “naš” Milan!
Marija Turkalj, Milanova sestra, nastavila je: “Bila je večer, sjedili smo u mučnoj atmosferi kad je zazvonio telefon. Tetka je dojurila u sobu i rekla kako je nazvala jedna žena i rekla da je Milan dobro i da nas pozdravlja. Onako smušena, nije pitala ništa drugo. Mi smo mislili kako se to netko neumjesno šali s nama. Srećom, za desetak je minuta nepoznata žena nazvala ponovno pa su ona i tata dogovorili da sutradan odemo k njoj u Novake, gdje je bila smještena. Tamo nam je ispričala ono što se s Milanom dogovorila da nam kaže, a mi smo je u tišini slušali bojažljivo, ali i s nadom. Kad je završila, izvadili smo uvećanu Milanovu fotografiju iz vojske i pitali je je li to mladić o kojem govori. Ona je pogledala fotografiju pa je pokazala svojoj majci, na što su obje rekle kako to nije “njihov” Milan. Tata to nije mogao podnijeti, izjurio je iz kuće, pozlilo mu je, morali smo pozvati hitnu pomoć. Dali su mu injekciju, a kad se malo smirio gospođa Branka pitala je smije li nešto nacrtati na toj fotografiji. Tata joj je onako onemoćao i rezigniran rekao neka radi što hoće, a ona je uzela običnu olovku i na fotografiji preko Milanova lica nacrtala dugu kosu i bradu. Onda ju je pokazala svojoj majci, koja je poljubila sliku i rekla: ‘To je naš Milan.’
Bože, zašto se ovo nama događa?
Milan Turkalj prvi se put preko Crvenog križa uspio javiti obitelji tri mjeseca kasnije. U različitim srpskim koncentracijskim logorima proveo je devet mjeseci, a razmijenjen je u zadnjoj velikoj razmjeni logoraša 14. kolovoza 1992. godine. Tad je u Nemetinu 714 hrvatskih branitelja, žena i civila razmijenjeno za zarobljene srpske vojnike po načelu ‘svi za sve’.
U Osijeku je za oslobođene zatočenike organiziran doček na kojem je s Milanom razgovarala rođakinja Turkaljevih koja ga je tamo vidjela te njegovoj obitelji javila kako se nalazi u autobusu broj 13.
Marija Turkalj nastavila je: “Javljeno nam je kako u Zagreb dolazi 15 autobusa, a Milan se nalazi u autobusu broj 13. Trčali smo od jednog do drugog autobusa tražeći ga, no autobus broj 13 kao da je u zemlju propao. Svi su se poredali, samo njega nije bilo. Tata je počeo zapomagati: ‘Bože, zašto se ovo nama događa, gdje mi je sin, pa ušli su u Hrvatsku, što se moglo dogoditi…’
Tad nam je netko rekao kako se neposredno pred Zagrebom autobus broj 13 pokvario te da su se osobe iz njega raspodijelile po drugim autobusima. A onda me netko uhvatio za rame… Kad sam zagrlila svoga brata bio je tako mršav da mi se činilo kako sam obgrlila samu sebe. Ali zagrlila sam cijeli svoj svijet.”
Epilog:
Danas Milanov otac Rudika više nije živ, a uz svoju majku Ivku, Milan Branku Šeremet naziva svojom drugom majkom. U trenutku kad je Milanovim roditeljima donijela najsretniju vijest, Branka Šeremet još uvijek nije znala kako su nakon sloma obrane Vukovara njezin suprug Ljupko i dva sina, Domagoj i Hrvoje, krenuli u proboj. Nažalost, otkriveni su: Brankin suprug na mjestu je ubijen, a Hrvoje ranjen i odvojen od brata Domagoja koji je odveden u srpske koncentracijske logore. Posmrtni ostaci Hrvoja Šeremeta do danas nisu pronađeni.
Autor / Tanja Belobrajdić
Izvor-Hrvatski vojnik