Bjelouška

Nastanjuje gotovo cijelu Europu osim krajnjeg sjevera, zapadnu Aziju i sjevernu Afriku. Česta je na cijelom teritoriju Hrvatske. Naraste do 120 cm, rijetko do 200 cm, a ženke su bitno veće od mužjaka. Boja leđnih i bočnih ljusaka varira u nijansama zelene i sive, a ponekad se pronađu potpuno crni primjerci. Trbušne ljuske bijele su sa crnim mrljama. Ime je dobila prema crno obrubljenim bijelim „uškama“ sa stražnje strane glave, donosi rabdanas.com.

Bjelouška (Natrix natrix)

Bjelouška nema otrovne zube, a glavnu strategiju obrane od predatora temelji na smrdljivom sekretu iz analnih žlijezdi koji se s ruku ne može oprati ni nakon nekoliko pranja.

S obzirom da je načinom života vezana uz sporo tekuće ili stajaće slatke vode na Rabu ćemo ju pronaći uz lokve i potoke. Dobro pliva i roni pa su joj primarna hrana žabe, vodenjaci, punoglavci ali i ribe. Nema otrovne zube, a glavnu strategiju obrane od predatora temelji na smrdljivom sekretu iz analnih žlijezdi koji se s ruku ne može oprati ni nakon nekoliko pranja. Ukoliko smrad ne upali, ova se vrsta ponekad pravi mrtva tako što se izvali na leđa i isplazi jezik u jednu stranu. U kombinaciji sa smradom vrlo je uvjerljiva crkotina.

Bjelica

Rasprostranjena je na području srednje, južne i jugoistočne Europe te na području Kavkaza, Turske i Irana. Uobičajena je vrsta u cijeloj Hrvatskoj, ali živi samo na nekim otocima. Obično naraste do 150 cm, ponekad do 220 cm. Odozgo je uglavnom jednolično tamno maslinastosmeđa, često s malim bijelim mrljama na krajevima ljusaka, odozdo je svijetložućkasta.

Bijelica (Zamenis longissimus)

Ova dnevna vrsta preferira suha staništa, npr. sunčane šume ili livade s grmolikom vegetacijom. Česta je na otvorenijim i sunčanijim dijelovima šume Dundo i Kalifronta.

Ljuske su izrazito glatke na dodir. Mladi imaju svjetlije mrlje iza glave pa se mogu zamijeniti sa bjelouškom. Ova dnevna vrsta preferira suha staništa, npr. sunčane šume ili livade s grmolikom vegetacijom. Česta je na otvorenijim i sunčanijim dijelovima šume Dundo i Kalifronta. Kada je ulovljena agresivna je i grize. Glavna hrana su joj mali sisavci (miševi i štakori), a mladi se obično hrane gušterima. Dobro se penje po drveću gdje lovi mlade ptice u gnijezdima. Nema otrovne zube pa plijen ubija davljenjem.

Šara poljarica

Autohtona vrsta istočne obale Jadrana od Slovenije pa sve do obala Egejskog mora. Najčešća je vrsta u priobalju a rasprostranjena je na većini otoka. Ova neotrovnica naraste do 100 cm, rjeđe do 120 cm. Leđne ljuske su boje bijele kave ali mogu biti i sivosmeđe.

Šara poljarica (Hierophis gemonensis)

Na prednjem dijelu tijela, a najviše na vratu i glavi prisutne su tamne i svijetle mrlje. Preferira suha staništa, npr. stjenovite obronke, makiju, rubove šuma i vrtove. Dnevna je vrsta koja od svih zmija na Rabu najbolje podnosi visoke ljetne temperature pa izlazi u lov i sredinom dana. Izrazito je agilna, agresivna i grize ukoliko je ugrožena. Nije previše izbirljiva pri odabiru plijena pa joj se na jelovniku mogu naći gušteri, veći skakavci, male zmije, mali sisavci i mlade ptice.

Kravosas

Kravosas je vrsta koja gotovo nikada ne grize. Ako ga pokušate otjerati lijeno će otpuzati uz glasno puhanje slično mačjem… Nema otrovne zube pa plijen ubija davljenjem.

Uz ovu vrstu i njeno ime vezana je legenda da u kasnu jesen ulazi u štale gdje se zavlači pod krave i sisa mlijeko iz njihovih vimena. Naravno da kravosas nije ljubitelj neobranog mlijeka ali je isto tako moguće da su ga ljudi znali zateći u štalama u kasnu jesen. U tom razdoblju noćne temperature znaju pasti dosta nisko pa toplina gnoja može privući ova hladnokrvna stvorenja. Kravosas je najveća i najmasivnija Europska zmija. Nerijetko doseže duljine preko 200 cm, a viđaju se primjerci dužine 250 cm i debljine ljudskog zapešća. Rasprostranjen je na Apeninskom poluotoku, Siciliji, istočnoj obali Jadrana, te obalama Jonskog, Egejskog i Crnog mora.

Kravosas (Elaphe quatuorlineata)

Mlade se jedinke razlikuju od odraslih po obojenosti. Odrasli su svijetlosmeđi ili sivi s četiri tamne pruge uzduž leđa i tamnom lopovskom krinkom preko očiju. Mladi imaju jedan red tamnih širokih mrlja na leđima. Kravosas voli zasjenjena mjesta, a može ga se naći i na močvarnim staništima i u blizini vode. Dobar je plivač pa ponekad može preplivati kraće udaljenosti preko mora. Često ga se može vidjeti u proljeće kako se izležava na makadamskim prosjekama rapskih šuma. U sezoni parenja ove prirodno pasivnije zmije još su dodatno nezainteresirane za ljudske aktivnosti u svojoj blizini. Kako se sezona parenja preklapa sa sezonom branja šparoga česti su bliski susreti s beračima. U ovakvim situacijama nema razloga za paniku. Kravosas je vrsta koja gotovo nikada ne grize. Ako ga pokušate otjerati lijeno će otpuzati uz glasno puhanje slično mačjem. Hrani se malim sisavcima sve do veličine mladog kunića, te pticama i njihovim jajima. Nema otrovne zube pa plijen ubija davljenjem.

Crvenkrpica

Rasprostranjena je od Kavkaza i Male Azije do Istre i južne Italije. U Hrvatskoj je nalazimo duž čitave jadranske obale i na nekim otocima. Iako živi na Rabu, populacija ove vrste na otoku vrlo je mala, a u stručnoj literaturi Rab nije naveden kao područje njenog rasprostranjenja. Lako je prepoznatljiva po obojenosti, pa se teško može zamijeniti s drugim zmijama. Odozgo je žućkasta ili sivkasta s karakterističnim crvenim ili crvenkastosmeđim mrljama koje su crno obrubljene.

Crvenkrpica (Zamenis situla)

Osim uobičajenih razloga ugroženosti zmija (urbanizacija, prometnice, ubijanje iz straha…), crvenkrpica je svoju kategoriju “ugrožene vrste” zaradila ponajviše zahvaljujući ilegalnom izlovu radi prodaje. Zbog svojih primamljivih šara, koje ju svrstavaju među najljepše zmije Europe…

Ponekad umjesto mrlja ima dvije uzdužne crvene, tamno obrubljene pruge. Naraste do 100 cm. Voli sunčana staništa, posebno ona kamenita (suhozidi). Hrani se malim sisavcima i gušterima. Crvenkrpica je jedina rapska vrsta koja se nalazi na IUCN-ovoj (International Union for Conservation of Nature) listi ugroženih životinjskih vrsta. Prema podacima iz Crvene knjige ugroženih vodozemaca i gmazova Hrvatske dodijeljena joj je kategorija ugroženosti DD (Data deficient species). Osim uobičajenih razloga ugroženosti zmija (urbanizacija, prometnice, ubijanje iz straha…), crvenkrpica je svoju kategoriju zaradila ponajviše zahvaljujući ilegalnom izlovu radi prodaje. Zbog svojih primamljivih šara, koje ju svrstavaju među najljepše zmije Europe, izrazito je cijenjena u kolekcionarskim i terarističkim krugovima, pa cijena za odrasle primjerke varira od 150 do 300 €.

Crnokrpica

Uvriježeno mišljenje da na Rabu nema otrovnih zmija zapravo je netočno. Crnokrpica ima otrovne žlijezde i otrovne zube. Međutim ti se otrovni zubi nalaze na stražnjoj strani gornje čeljusti pa je anatomski nemoguće da njima ugrize čovjeka. Osim toga, otrov joj je relativno slab, a glava mala, pa čak i kada bi primjerice progutala nečiji mali prst čovjek od ugriza ne bi imao veće posljedice. Crnokrpica je najmanja rapska zmija koja naraste do 75 cm, a samo ponekad preko 100 cm. Rasprostranjena je na istočnoj obali Jadrana, te priobalju Grčke i jugoistočne Azije.

Crnokrpica (Telescopus fallax)

Crnokrpica često stradava jer je neupućeni zamijene za poskoka iako se ove dvije vrste prilično razlikuju. Do zablude dolazi zbog sličnosti u obojenosti tijela. Crnokrpica i poskok sivo su ili smećkasto obojeni, a na leđima imaju tamne mrlje.

Često stradava jer je neupućeni zamijene za poskoka iako se ove dvije vrste prilično razlikuju. Do zablude dolazi zbog sličnosti u obojenosti tijela. Crnokrpica i poskok sivo su ili smećkasto obojeni, a na leđima imaju tamne mrlje. Razlika je u tome što kod poskoka te mrlje čine karakterističan „cik – cak“ uzorak uzastopno spojenih rombova, dok su mrlje kod crnokrpice puno nepravilnije. Još je jedna vrlo prepoznatljiva razlika. Poskok na vrhu njuške ima karakteristični roščić kojeg crnokrpica nema. Ono što crnokrpicu razlikuje od ostalih rapskih zmija su njezine mačje oči sa okomitom zjenicom. Ostalih pet vrsta ima okrugle zjenice. Ova zmija preferira stjenovita mjesta, stare zidove i ruševine pa se često može vidjeti i u starom gradu Rabu. Posebnost ove vrste je u tome što je aktivna u sumrak i noću, a omiljeni plijen su joj macaklini, također noćne životinje.

Poskok (Vipera ammodytes)

Ofidiofobija (izraženi strah od zmija) nije urođena već stečena. Malo dijete koje se u životu nije susrelo sa zmijom pri prvom susretu se neće nakostriješiti i početi vrištati. To će vjerojatno učiniti roditelj i na taj način pokazati obrazac ponašanja prema kojem će se dijete ponašati ubuduće. Iako postoje, šanse da zmija ubije čovjeka jedva su nešto veće od onih da ga rastrga medvjed.

Upitate li nekoga što misli o zmijama najčešće ćete dobiti odgovor da ih ne voli vidjeti ni na slici i da mu se od njih diže kosa na glavi. Ofidiofobija (izraženi strah od zmija) nije urođena već stečena. Malo dijete koje se u životu nije susrelo sa zmijom pri prvom susretu se neće nakostriješiti i početi vrištati. To će vjerojatno učiniti roditelj i na taj način pokazati obrazac ponašanja prema kojem će se dijete ponašati ubuduće. Iako postoje, šanse da zmija ubije čovjeka jedva su nešto veće od onih da ga rastrga medvjed. Pa ipak, plišani poskoci, za razliku od medvjeda, nisu baš uobičajena pojava u dječjim kolijevkama. Zmije su u zapadnoj civilizaciji definitivno najomraženije životinje. Legende, kao što je ona sa početka teksta, doprinose njihovoj negativnoj reputaciji. Osim u narodnoj predaji, takvim pričama obiluje i literatura.

Primjerice, ona o momku iz šume Striborove kojega je zavela guja-djevojka rascijepljenog zmijskog jezika. Jedna od najmaštovitijih priča, pa možda i najzaslužnija za lošu karmu koja prati ova stvorenja, nalazi se u Knjizi Postanka. Izvorna arborealna zmija iz Rajskog vrta „bijaše najlukavija od svih poljskih zvijeri koje Gospod Bog bijaše stvorio“, pa nije niti čudno da je uspjela prevariti nevinu Evu. Je li zato zaslužila vječno prokletstvo? „Zato što si to napravila, bit ćeš prokleta između svih zvijeri i svih poljskih životinja; ići ćeš na svojem trbuhu i jest ćeš iz prašine svih dana svojeg života. Stavit ću neprijateljstvo između tebe i žene, između tvojeg potomstva i njenog potomstva. Ono njeno ubijat će tebe u glavu, ti ćeš njega ubijati u petu.“

I danas je tako. Kada god čovjek ugleda zmiju ne može odoljeti da čizmom, toljagom ili lopatom ne umlati odvratnu beštiju čiji je razlog postojanja jedino da u nevine ljude uštrca otrov. Na nesreću zmija, ljudi su puno učinkovitiji u ispunjavanju svojeg poslanstva. Posve je jasno zašto je zmija odabrana za promotora Istočnog grijeha. Od svih kopnenih kralježnjaka najviše se razlikuje od čovjeka i čovjeku milih stvorenja. Nema šapice, nema kapke na očima pa ne može treptati dugačkim trepavicama, a čak ni mladunčad zmija nema slatku njuškicu, donosi rabdanas.com. .

Paradoksalna je onda činjenica da proizvođači torbica i cipela od zmijske kože dobro zarađuju na njihovoj „odvratnoj“ šarenoj koži. Zmijama rijetko dodjeljujemo epitete lijepo, graciozno, ljupko itd. Promotrimo li ih ipak malo pažljivije, zaustavimo li na čas čizmu, toljagu ili lopatu, možda se preobraze u zanimljive i raznolike životinje. A onda se možda i legende promjene pa će vam praunučad slušati „kako je pradeda jedanput va Armati ćapala takova nevera kako da se je samome svetome Iliji zamiril. Armižal je kaić za kraj ali štiga je bila prejaka pa je konop pukal. I bil bi se brižan sigurno utopil da ni iz gušća izašal gad debel ko cima od vapora. Repon se zamotal oko črnike a zubima zagrizal va provu. Tako se je rastezala jadna beštija celu noć sve dok na zoru ni molal vetar, a onda, kako je došla tako je i nestala. Još uvik se na provi moru vit sinjali od zubi. Je, gad je spasil pokojnoga, Bog mu dal zdravlja.“

Autor- Patrik Krstinić /rabdanas.com