Povijesni dan Bogdanovaca i Republike Hrvatske! Mještani tijelima zaustavili tenkove agresorske JNA!

Bogdanovci su mjesto koje je u Domovinskom ratu dalo veliki doprinos u obrani Vukovara (kao jedna od važnih točaka obrane grada), a time i Hrvatske od velikosrpske četničke i JNA agresije te pobunjenih Srba-četnika. Poznati ”kukuruzni put” bio je jedina veza Vukovara sa slobodnim dijelom RH, te se njime mogla dopremiti medicinska pomoć, oružje i vojnici. Kada je JNA okupirala Marince 1. 10. i okružila Bogdanovce, taj put je prekinut. Neke od najtežih borbi u Domovinskom ratu vodile su se u tom selu kojeg su branili tek malobrojni hrvatski branitelji, dragovoljci ZNG-a, MUP-a i HOS-a, među njima naravno i sami mještani Bogdanovaca, a mnogi su, i vojnici i civili, dali svoje živote (a ima i nestalih). Selo je pružalo junački otpor agresoru te su u njemu uništeni brojni tenkovi agresorske JNA, a poginulo je i dosta jugo-vojnika i četnika. Selo je palo pod velikosrpsku-JNA okupaciju 10. 11. 1991., neki od branitelja i civila uspjeli su se izvući, tog dana počela je i čuvena ”Štafeta smrti” o kojoj smo već pisali. No, mještani Bogdanovaca još su prije pokazali koliko su spremni, i svojim životom braniti Hrvatsku od tzv. ”narodne” armije. Dana 5. svibnja 1991. mještani Bogdanovaca, svi stanovnici, među njima i stariji, žene, djeca, invalidi, zaustavili su svojim tijelima kolonu od 18 tenkova JNA koja je krenula prema Vukovaru iz Vinkovaca. Taj se dan, u spomen na ovaj događaj, odlukom Općinskog vijeća, obilježava i kao Dan općine Bogdanovci, sa svojim pripadajućim naseljima Petrovci i Svinjarevci. Taj dan je važan i za Hrvatsku, jer pitanje je što bi se dogodilo da su ti tenkovi već tada prošli za Vukovar, i kakav bi bio tijek rata. Tenkovi su se morali vratiti nazad, no jedan od vojnika okupatorske jugo-vojske uputio je mještanima poruku da će za to platiti, što se i dogodilo, te je selo potpuno sravnjeno od strane agresora.

Evo što se toga dana, po svjedočenju tada 12-godišnje Ivane Batas, dogodilo u Bogdanovcima:

”Sjećam se, kao da je bilo danas… Bila je krizma, moja sestra je bila kuma pa smo svi bili na ručku. Moj otac koji je stalno bio na radiovezi kazao nam je ako čujemo crkvena zvona i sirene istovremeno, da svi dođemo u centar Bogdanovaca. Zvona i sirene su se oglasili točno u 13 sati i mi smo svi krenuli, iako nismo znali prave razloge. A onda smo čuli zaglušujuću buku i uočili 20-ak tenkova JNA koji idu prema nama. Krenuli su iz Vinkovaca prema Vukovaru ne sluteći da će im put prepriječiti djeca, starci i odrasli. Nisu ni slutili da će im se suprotstaviti cijelo jedno mjesto, bez iznimke… Počela je glasna prepirka koja se pretvarala u žestoku raspravu… Tvrdili su da se moramo maknuti. Sjećam se čika Pere koji je tada radio u “miliciji”… Legao je pred one tenkove i bio spreman umrijeti samo da im spriječi prolazak. Sjećam se i čovjeka u invalidskim kolicima, nas djece… Svi kao jedno. Mi djeca držali smo zapaljene svijeće, a onda su nas odrasli dizali na ramena. Te svijeće smo ubacivali u tenkovske cijevi i tako pokušali odaslati poruku mira. I ja sam ubacila jednu zapaljenu svijeću.

Pamtim da je u tim tenkovima bila mlada vojska, a među njima i Hrvata, Albanaca… Nije im se sviđalo to što čine pa su nam neki potiho davali podršku. Jedan mi je vojnik naslonio dva prsta na obraz, a jedan je plakao… Pretpostavljam da je zapovjednik te tenkovske jedinice bio Hrvat. Iako je galamio i vikao na nas, potajno nam je govorio da se ne mičemo. Voljela bih da mi se ti dečki, ti mladi vojnici, jave ako pročitaju članak. Želim da znaju kako se na njih ne ljutim. Ali sam jako ljuta na one koji su nas bili spremni pregaziti. Nikada neću zaboraviti to ljutito “šlajdranje” tenkovima koji su dobili naređenje da se okrenu i vrate nazad prema Vinkovcima. Naročito neću zaboraviti jednog koji je na odlasku kazao: “Ovo ćete zapamtiti i platiti!”