Duboko moralan čin, vrijedan poštovanja!
S generalom Praljkom je 29. 11. 2017. godine umro i Haaški sud. Njegova smrt pred očima milijuna gledatelja će, ako ništa drugo, ostaviti brojne upitnike o karakteru Tribunala pa i onima koji su ga utemeljili i onima koji su ga kasnije koristili kao moćno političko sredstvo. Treba još jednom ponoviti generalove riječi nakon izricanja presude, prije nego je ispio otrov: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac i odbacujem s prijezirom vašu presudu!“ To je mogao kazati samo Slobodan. Samo uistinu slobodan čovjek!
Da to nije kazao, ovaj čin bi se možda mogao uspoređivati s nekim drugim slučajevima u povijesti ratovanja i poslijeratnih sudovanja. Tim riječima Praljak je, duboko uvjeren u osobnu nevinost i u apsurdni političko-pravni konstrukt tzv. „udruženog zločinačkog poduhvata“, dokazao kakav je čovjek, kakav je bio vojni zapovjednik i koliki je domoljub.
Stoga su žalosni, pače zlobni komentari koji pokušavaju usporediti Slobodana Praljka i Hermana Geringa. Još su žalosnije izjave nekih bošnjačkih logoraša kako je to „kukavički čin“. Kao što su nerazumljivi i pokušaji zabrinutih ateista koji se sada postavljaju kao „katolici veći od pape“ kada govore kako je to nekršćanski, nevjernički postupak. Praljkov postupak ne nosi u sebi odnos spram prošlosti, niti je kao u Geringovom slučaju bio odgovor na očekivanu i nedobivenu milost suda, jer je on, i nakon ovakve nepravedne presude, za par mjeseci mogao biti doma. Ali nije htio živjeti ni minute kao osuđeni ratni zločinac. Zato njegova čvrsta, ali kao tajna, do samog čina, čuvana odluka o ispijanju otrova, nosi poruku sucima o duboko nepravednom karakteru „suda“, i više od toga nosi u sebi poruku mnogima za budućnost. Bio je to promišljen, duboko moralan čin vrijedan poštovanja. Pa, ako hoćete i od strane neprijatelja.
Ovaj čin nosi u sebi višeslojne i jasne poruke:
- poruka svim Hrvatima, ma gdje bili, kako se brani čast viteza i kako se ponosni hrvatski časnik, pred očima cijelog svijeta, pred sudom povijesti i s porukom budućim naraštajima, do kraja drži uspravno;
- samo hrabri vojnici i iznimno časni i nepokolebljivi pojedinci mogu razumjeti stav po kojemu je „bolje umrijeti na nogama, nego živjeti na koljenima“;
- poruka Republici Hrvatskoj da njezino vodstvo konačno mora progledati i biti državničko a ne slugansko i da njihova briga u Hrvatima u BiH ne smije biti samo deklarativna nego stvarna, dosljedna, dostojna njihove žrtve i konkretna;
- poruka vodstvu Hrvata u BiH: ili se ujedinite i jasno definirajte svoj cilj i čvrsto stanite iza njega – pod cijenu života, ili se uklonite i prepustite narodu da izabere časne vođe koji neće nikoga moliti za ostvarenje temeljnih ljudskih i političkih nacionalnih prava Hrvata u BiH;
- poruka drugim narodima i međunarodnoj zajednici da mržnja prema drugima nikako nije i ne smije biti imanentna žrtvovanju za vlastite ideale, te da prijeteći prst upozorenja radije okrenu od drugih prema samima sebi.
Iskrivljena i zlobna tumačenja Praljkove poruke
Nisu do kraja u pravu ni oni koji ovaj čin svode na isključivo „sokratovski“, iako tih elemenata ima, iako je sam general pomalo dramski izgledao i ponekad epski djelovao, uvjeren u svoju mesijansku ulogu vođe. Sokrat je svojim sucima uputio PRIJEKOR, Praljak je uputio PRIJEZIR – ne sucima, nego preko njih Sudu. Sokrat je svojim sinovima ostavio oporuku OSVETE, Praljak nama, svojim sinovima poručuje da budemo ljudi dostojni imena čovjek, da budemo hrabri i Domovini odani kao on, da ostanemo vitezovi do kraja! I da jednom zauvijek podvučemo crtu s koje nema odstupanja, da kriknemo – e sada je DOSTA!
Zato su blago rečeno neprihvatljiva tumačenja presude onako kao to čine Vesna Pusić, Stipe Mesić i Stjepan Kljujić, Anto Nobilo i Žarko Puhovski. Tužno je da generala Praljka i ovu presudu, kao i ukupni haaški tribunal, bolje razumije zločinac Šešelj nego ovi smušenjaci!? Iako osobno mislim da mesiće, pusiće i slične ne trebamo više nazivati „izdajicama“. Oni su jadnici izgubljeni po bespućima vlastitih neostvarenih ambicija, različitih osobnih kompleksa i profesionalnih frustracija.
Podlo je i tumačenje presude Praljku i ostalima kakvo nam nudi Bakir Izetbegović po kojemu je ovakva presuda „pečat međunarodne zajednice na tamni dio istine“, uz priznanje (sati kasnih spoznaja) „da je Hrvatska u ratu pokazala i drugačije lice“.
Njemu i njegovima je najvažnije da Hrvatima u BiH nikada više ne padne na pamet ni pomisliti na Herceg Bosnu ni na bilo kakav drugi oblik suverenosti koji bi im jamčio opstanak u BiH.
Ono što je Bakir ipak prešutio, na svom twiteru zapisa mladi maneken bošnjačke ljevice Reuf Bajrović, miljenik – zet američke ambasade (čija je žena na čelu moćne američke fondacije NED-a za Europu) nakon presude piše: „Prva posljedica pravosudno utvrđene činjenice da su ratni ciljevi HZHB zločinački će biti HDZ-ov izborni zakon. Naime, ne može se zločinački cilj ostvariti u parlamentarnoj proceduri“. Pametnom dosta, a budale nek’ se zamisle!
Zato s radošću prihvaćamo ohrabrujuću poruku naših biskupa koji se slažu da „ne možemo i ne smijemo zatvarati oči pred očitom činjenicom da su se od Washingtonskoga i Daytonskoga mirovnog sporazuma, napose pred načinom njihove implementacije, pripadnicima domicilnog hrvatskoga naroda, na različite načine, slale i nastavljaju slati poruke da Bosna i Hercegovina nije i njihova domovina i da za njih u njoj nema mjesta. Smije li postaviti pitanje nije li, možda, i ova presuda dio toga plana i programa?! E, to smatramo nemoralnim i neprihvatljivim, te zato, opasnim i nedopustivim za budućnost ove zemlje i svih njezinih ljudi i naroda. To je svojevrstan zločin za koji bi mnogi, od onih koji domicilnom hrvatskom narodu upućuju takve poruke i prijetnje, trebali odgovarati. Ali vjerujemo da, nažalost, oni ne će odgovarati za taj zločin kao što u Den Haagu nisu odgovarali mnogi za zločine počinjene nad pripadnicima hrvatskoga naroda.
Unatoč toj gorkoj i bolnoj činjenici, snagom vjere u Boga, koji poznaje svačija djela i proniče i skrivene nakane, u ime Katoličke crkve, ostajemo otvoreni za svaku plodnu suradnju sa svima kojima je stalo do pravednijega i čovjeka dostojnijega općeg stanja u ovoj zemlji. Pozivamo i potičemo naše sunarodnjake Hrvate-katolike da ne gube nadu i da se ne plaše budućnosti u ovoj zemlji. Podsjećamo da je bilo i nepravednijih vremena i težih bremena, ali su naši preci pa i mi sami snagom pouzdanja u Boga i ljubavlju prema rodnoj grudi, sve izdržali i preživjeli.“ (priopćenje BK BiH, 1. prosinca 2017.)
Na koncu, zbog raznih bakira, reufa, safeta, sefera i inih mentalnih „isilovaca“ – mi Praljkovi sinovi, moramo čuvati njegove snove, ne smijemo dopustiti iskrivljavanje njegove poruke, „ne gubeći nadu i ne vjerujući još uvijek da BiH nije i naša domovina“. Ne smijemo hodati pognute glave, kao politički zombiji koji defetistički ponavljaju kako se „ništa ne može učiniti“ i kako je „sve davno zacrtano i zacementirano“. Nije i neće biti tako ako smo odlučni, ako smo spremni pred svoj narod stati i pod cijenu života, do kraja, do ostvarenja cilja, do slobode, hrabro stati i ustrajati.
Ceterum censeo: ako je cijena opstanka Bosne i Hercegovine trajna podčinjenost i ropstvo Hrvata, onda neka nema ni te i takve Bosne!!!
Napisao/Ivan Baćak