Ponedjeljak, 25. studenoga 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

PREDSJEDNICA NAM JE VEĆ “UKRALA” SP, DAVIS CUP, ZLATNU LOPTU, HOĆE LI I BOŽIĆ?

Medijska kaljuga. Baruština. Sumrak zdravog razuma. Patologija. Bolesno. Perverzno…

Nema riječi koje bi mogle opisati ono što se u zadnjih dvije i pol godine (od kad je za predsjednicu izabrana Kolinda Grabar-Kitarović) u medijima kojima “drma” lijevo-liberalno-anarhistička, neokomunistička, apatridska klika događa.

Započelo je s izrugivanjem predsjednice već na prvom koraku (na samoj inauguraciji u prijenosu uživo i to na sramotu svih nas, na državnoj televiziji!) od strane opskurne Elizabete Gojan, što bi u svakoj zemlji koja imalo drži do sebe bio prvorazredni skandal, a nastavilo se salvama uvreda i omalovažavanja kojima kraja i konca nema.

Petokolonaškoj, apatridskoj, malograđanskoj bulumenti koja Hrvatsku ne voli vidjeti ni na zemljovidu nedostaju Mesić, Josipović, Milanović i ostali destruktivci koji će pljuvati po ovom narodu i državi i urušavati institucije. Nabacivati se blatom na svetinje do kojih ovaj narod i građani ove zemlje drže. Oni samo u takvom ambijentu dolaze na svoje i to je po njima način kako se upravlja zemljom. Destrukcija i politika “što gore to bolje” njihov je ideal, domet i sulkus onoga što (u bolesnoj vizuri svijeta čiji su dio) predstavlja vlast – sve drugo je “bljak”, “fuj”, “demode”, “zaostalo”, “primitivno”, “talibanski”, “klero-fašistički”, “ustaški”, pogotovu ako je afirmativno za zemlju i narod koje bi ta vlast trebala predstavljati i zastupati.

Možda bi naša predsjednica morala otvoriti predsjednički arhiv i po sistemu “navali narode” u njega pustiti strane novinare, kako bi povjerljivi dokumenti završili u žutim medijima. Možda bi pod hitno trebala pronaći svoga “Pukija” (zamjenu za Ivu Pukanića) i dostavljati mu strogo povjerljive papire koji bi poslužili kompromitiranju i rušenju ugleda države na čijem je čelu. Možda se ne bi trebala sastajati s ruskim, američkim predsjednicima i vodećim dužnosnicima OUN-a, EU, NATO-a, nego pronaći svoga Gadafija s kojim bi se “bratimila”, grlila i ljubila. Ne bi bilo loše kad bi povremeno ispričala i poneki vulgarni, primitivni, sablažnjivi nekrofilski vic (o svojim mrtvim ili živim prethodnicima) kojim bi osramotila i sebe i Hrvatsku pred diplomatskim korom ili kad bi što češće zbijala neslane crno-humorne šale i u prilikama kad se radi o najozbiljnijim državničkim pitanjima. Možda bi trebala biti novi Mesić kako bi se svidjela Lori Vidović, Gordanu Marasu, Zoranu Šprajcu (ex Jovanoviću), Daliji Orešković, Anki Mrak-Taritaš, Radi Borić i sličnim tragikomičnim likovima koji svoju netrpeljivost i malicioznost nisu u stanju skriti i obuzdati čak ni u javnim nastupima?

Ili bi KGK morala (možda) biti Mesić u celofanu – iliti dr. Ivo Josipović, pa srbijanskim veleposlanicima tajno dostavljati “hrestomatije”, klevetati vlastitu zemlju i narod u parlamentima stranih zemalja prigodom službenih posjeta, svirati Miloradu Dodiku u Banja Luci i postati “lice godine” u izboru tamošnjih (banjalučkih) novina? Zastupati “vrijednosti” koje su protivne svjetonazoru većine građana. I pri svemu tomu se praviti “domoljubom”, pa “skrušeno” i “čedno” pitati branitelje (kad se nađe s njima licem u lice): “U čemu je problem? Zar ja da nisam domoljub?”

Eto, na sreću, naša predsjednica radi sve suprotno od onoga što su činila dva spomenuta lika koji su za 15 godina svoje vladavine toliko srozali ugled države, oblatili vlastiti narod i građane i obezvrijedili instituciju predsjednika države da je to tragično. I teško popravljivo.

Sinoć je perjanica televizijskog žutila i doajen trač-novinarstva u Hrvata, Zoran Šprajc (ex Jovanaović) u svome “RTL Direktu” “vispreno” i “lucidno” kako samo on to zna i umije, zaključio da je naša predsjednica “ukrala komadić tuđe slave” – time što se u sklopu ceremonijala dodjele Zlatne lopte, javila video-linkom u Pariz i čestitala kapetanu naše nacionalne vrste na zasluženom trofeju kojim je na velika vrata ušao među besmrtne nogometaške velikane. Kao prvi i jedini Hrvat kojemu je u povijesti našeg sporta takvo što pošlo za rukom. Na radost nacije, samoga Luke, njegove obitelji.

Dakako, za Šprajca (ex Jovanovića), Luka Modrić je “tuđ”, “tuđinac”, jer on i njemu slični ga ne osjećaju svojim, na čemu im uopće ne zamjeram – jer ni oni nisu naši. I nehotimice je time “tuđa slava” izrekao ono što misli. Luka zacijelo nije njegov. Niti pripada onima koji Hrvatsku ne mogu smisliti. I hvala Bogu da je tako.

Nekomu tko je naš, ne može se ukrasti ništa “tuđe”, jer sve je to naše. Mi smo, kako to zna reći naš zlatni izbornik Zlatko Dalić, jedno tijelo i jedna duša. Hrvatski narod u Domovini, Bosni i Hercegovini, dijaspori – svi smo jedno, pa komu drago, komu ne!

Hrvatska iznad svih! Nema te sile koja nam može stati na put kad smo skupa i kad nam srca tuku kao jedno!

Dokazali smo to kad nas se 600 tisuća skupilo u glavnom gradu svih Hrvata i onako dostojanstveno i strastveno slavilo uspjeh postignut na SP u Rusiji. Neki nam ni danas ne mogu oprostiti tu “drskost”. Jadnici, sitne duše, oni kojima mržnja i zloća mute razum, stvaraju traume i dovode ih do očaja. Pokazali smo tko smo i što smo i nedavno kad smo na istom mjestu (Jelačić placu) dočekali naše zlatne dečke – tenisače, pobjednike Davis Cupa. I uvijek ćemo biti tu kad god budemo imali prigodu i bude nas volja.

S vjerom u naš narod i Boga svemogućeg.

Luka je naš, “Vatreni” su naši, Čilić i dečki su naši, vaterpolisti, rukometaši, košarkaši, boksači, atletičari, gimnastičari, kuglaši, paraolimpijci, svi koji su sportaši i oni koji to nisu a ljube ovu zemlju, drže do svoga grba, zastave, državnih znamenja, bore se za svoj narod i promoviraju Hrvatsku. I predsjednica je naša. Očekujemo je na svakom mjestu na kojemu se događa nešto bitno i važno za sve nas, za naciju, Domovinu i to je tako prirodno i samorazumljivo da nikomu tko je psihički zdrav, normalan i dobronamjeran nisu potrebna nikakva daljnja tumačenja. Bezgranično smo ponosni kad je vidimo i čujemo “Lijepu našu”, svaki put, bilo to na utakmici, teniskom meču ili bilo kojem ceremonijalu gdje se promovira, predstavlja ili zastupa Hrvatska. I želimo da to bude što češće. Daj Bože!

Oni koji to ne mogu podnijeti imaju ozbiljan problem. Ali, nije na nama krivnja. Niti na Kolindi Grabar-Kitarović.

Predsjednici, na sreću, nitko ne može isključiti mikrofon. Ona nema svoga Krešu Dolenčića. Ni Hrvoja Macana koji će je optužiti za “državni udar”. Jer već je na čelu države, pa nema potrebe izvoditi bilo kakav “udar”. Nema protiv koga. Jedini je državni dužnosnik izabran izravno, voljom naroda (na znanje onima koji možda ne znaju).

Naši sportaši s oduševljenjem dočekuju, ponosno i dostojanstveno, puna srca, predsjednicu koja se ne srami nacionalnih boja i to gdje god se pojavi – na terenu, u svlačionicama, u velebnim dvoranama u kojima se dodjeljuju priznanja. I uvijek joj s poštovanjem zahvaljuju. Svijet to razumije i cijeni, jer svaka civilizirana država koja drži do sebe postupa jednako tako. Ni njihovi se državnici ne zavlače u mišje rupe kad je u pitanju nacionalni uspjeh. Nego slave i ponose se time.

Jeste li vidjeli našu predsjednicu u društvu Putina i Macrona u vrijeme SP u Rusiji? Zamjera li ruskom i francuskom predsjedniku tko u njihovim zemljama što su se pojavili na terenu ili u svlačionici s nogometašima? Zar nije čast vidjeti šefa države jedne “male” Hrvatske u društvu s predsjednicima velikih zemalja u bilo kojoj prigodi i bilo kakvim povodom, i nije li to promocija zemlje kakvu bi poželio svatko normalan?

Kolindu Grabar-Kitarović hvali cijeli svijet. Skupine fanova u Rusiji prave predstave njoj u čast. Komplimenti pljušte na sve strane. Pobire simpatije na svim skupovima, samitima, konferencijama, gdje god se pojavi.

Ni iz jedne zemlje na svijetu nema negativnih reakcija na njezino ponašanje. Dapače.

Samo kod nas, u toj jadnoj, izoliranoj nesretnoj balkanskoj kaljuži, u krčmi omeđenoj skučenim mozgovima, baruštinom RTL-a, Indeks-a, Autograf-a, srpskih Novosti i sličnih medija, ona je negativac.

Znamo dobro zašto.

Ne samo da im smeta njezin izgled, ugled, pristojno ponašanje, javno i jasno izražavanje emocija i domoljublja. Oni nikako ni u primisli ne mogu prihvatiti mogućnost USPJEHA naše Domovine. I panično se boje tog uspjeha. Tu je ključ netrpeljivosti i bolesne mržnje koju ne mogu obuzdati.

A predsjednica se (kao njima u inat) “rastrčala” na sve strane. Nastoji i ekonomski i strateški pozicionirati Hrvatsku. Predvodi inicijativu Triju mora, sastaje se s gospodarstvenicima, susreće s investitorima, vodi razgovore s vodećim državnicima svijeta – a sve u korist zemlje koju vodi. S Putinom je razgovarala o problemu onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu, o “Agrokoru”!

Njoj ne trebaju prevoditelji na međunarodnim skupovima i konferencijama (jer poliglot je), ne moramo brinuti što će i kad reći – i hoće li to biti primjereno (dovoljno je inteligentna da sama procijeni), ona poznaje protokol, zna pravila ponašanja, njoj ne trebaju oni koji će dežurati na ceremonijalima i prijemima i povlačiti je za ruku kako bi je uputili na koju će se stranu u kojoj prigodi okrenuti ili koje će mjesto zauzeti u skupu državnika ili za konferencijskim stolom. Manire i bon-ton diplomata svladala je davnih dana. Za razliku od mnogih njezinih kritizera, koji nemaju osnovne kulture ni za stolom u vrijeme ručka, kamo li u nastupima pred kamerama.

Baš me zanima što će Šprajc (ex Jovanović) smisliti do Božića.

Hoće li u njegovoj bolesnoj mašti predsjednica (možda) postati čak i Grinč pa nam “ukrasti” Božić!?

Na sreću, mi se toga ne bojimo. Očekujemo božićnu i novogodišnju čestitku od gospođe predsjednice, znamo da ćemo je u našoj Prvostolnici vidjeti na polnoćki na Badnjak – onako lijepu, urednu, pristojnu, decentno i ukusno odjevenu, dostojanstvenu i ponosnu kakva je uvijek.

To je naša predsjednica. Naš Božić. Naša Hrvatska. Naši nogometaši. Naš Luka. Naše srebro, naša Zlatna lopta. Naši tenisači. Naš Davis Cup. Naš ponos. Ponos nacije!

Naši su i svi drugi koji vole i poštuju ovu zemlju, koje god vjere, nacije i boje kože bili.

A što se Grinča tiče, Šprajc (ex Jovanović) i njemu slični ne moraju brinuti brigu.

Tko nema Boga, nema ni Božića. Pa mu se nema što ukrasti.

I takvima sve najbolje. Neka su živi i zdravi i neka im dragi Bog prosvijetli razum i poštedi ih mržnje, zlobe i zavisti.

To im od srca želim u ovo adventsko, predbožićno vrijeme, vrijeme Došašća kad mi kršćani i katolici živimo u pokori, preispitivanju vlastite savjesti i iščekivanju rođenja našega Spasitelja Isusa Krista.

Bože, oprosti im, ne znaju što čine!

 Piše/Zlatko Pinter

Najnovije

Visoki dužnosnik iz Poljske otkrio shemu pranja novca u Ukrajini

Visoki europski dužnosnik upozorio je na tu shemu, otkrivši da je čak polovica financijske pomoći koja stigne Ukrajini pronevjerena. Eksplozivne optužbe iznio je bivši...

Tajnim letovima vraćaju ilegalne migrante u Hrvatsku, postat ćemo europski hot spot ako se ne probudimo

Gradonačelnik Sinja i saborski zastupnik Mosta Miro Bulj napisao je na svom facebook profilu kako jedne dnevne novine na naslovnici donose priču o tajnim...

25. studenoga 1991. Ernestinovo (Osijek) – 11 neprijateljskih tenkova u napadu na selo

Tragediju sela Ernestinovo kod Osijeka donosimo na današnji dan iz razloga jer se pad sela poklapa sa zločinima u Vukovaru i Ovčari pa se...

Biblijska poruka 25. 11. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Najveći dar – vlastiti život

Lk 21,1-4     Kad Isus pogleda, vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića....

Živite kao da će uvijek biti mir, ali kupujte konzerve

Kad govorimo o pustom (balkanskom) naoružavanju, nužno je prisjetiti se najvećeg lovca među predsjednicima i njegove glasovite (lovačke…): „Živimo kao da će sto godina...