U Zagrebu je u utorak, 15. ožujka preminuo Nikola Štedul (86), poznati hrvatski politički emigrant i borac za Hrvatsku…
Štedul je rođen u Rešetarevu kod Karlovca, 2. studenoga 1937., a iz Hrvatske je emigrirao 1956. godine. Živio je u Australiji, Njemačkoj i Škotskoj, gdje je sudjelovao u radu hrvatske političke emigracije.
Diplomirao je političke znanosti u Škotskoj. Od 1981. godine vodio je Hrvatski državotvorni pokreti. Godine 1988. u Edinburghu je preživio atentat što ga je organizirala jugoslavenska tajna služba. Vratio se u Hrvatsku 1991. te se uključio u politički život i Domovinski rat.
“Nakon atentata na mene, dok je Vinko Sindičić bio u zatvoru u Škotskoj, dobio sam informacije iz pouzdanih izvora da je Budimir Lončar, kao jugoslavenski veleposlanik dolazio vlastima u Ujedinjenom Kraljevstvu nastojeći zaštititi Vinka Sindičića od sudskog progona te tražio da ga se izruči Jugoslaviji”.
Nikola Štedul u vrijeme atentata predsjedavao je Hrvatskim državotvornim pokretom (HDP), a njegovo je ubojstvo naručila hrvatska UDBA po nalogu centralnog komiteta Jugoslavije. Sindičić je u njega ispalio 6 metaka, ali je zahvaljujući intervenciji medicinskog osoblja uspio preživjeti. Atentat se dogodio na 10 obljetnicu ubojstva Štedulova suradnika Brune Bušića.
Svoj životni put Nikola Štedul je opisao u autobiografijskoj knjizi “Nikola Štedul – u službi savjesti” koja je prošle godine objavljena u izdanju Naklade Pavičić.
Na osnivačkom saboru HDP-a 1981. u Švedskoj bilo je više od 50 delegata sa svih strana svijeta, od Australije, sjeverne i južne Amerike do brojnih država Europe.
Temeljna pokretačka zamisao bilo je uvjerenje političkog kruga u kojem sam djelovao – a koji se formirao pod kapom stranke Hrvatski narodni otpor (HNO), u kojoj sam, pod pseudonimom Tomislav Kvaternik, neko vrijeme bio glavni tajnik – da nam je nužan posve nov pristup u borbi za slobodu i državnu samostalnost.
Stari su se politički modeli istrošili i tražila su se učinkovitija rješenja za suprotstavljanje sve agresivnijem specijalnom ratu globalnih razmjera, u kojem su dezinformacije i manipulacije bile glavno oružje protiv obespravljenih naroda koji su tražili svoja legitimna prava. Hrvatski je narod bio u osobito teškom položaju i zato što nije bilo gotovo nikakve komunikacije između njegova dijela koji je živio u Jugoslaviji i dijela u izbjeglištvu. Mi smo vani još donekle bili informirani o onome što se događalo u domovini, ali naši sunarodnjaci koji su u njoj živjeli nisu o našem djelovanju, ne računajući, naravno, režimske laži, mogli znati gotovo ništa.
Jedna od glavnih zadaća HDP-a, koji je bio zamišljen ne kao stranka nego kao pokret pod čijim će se krovom okupljati sve hrvatske državotvorne snage, stoga je bilo upoznavanje svjetskih političkih čimbenika s pravom hrvatskoga naroda na vlastitu, neovisnu državu i pronalaženje načina da se hrvatska politička emigracija, pa i uopće, “iseljena Hrvatska”, poveže s političkim grupacijama i pojedincima u domovini kojima je dugoročni cilj bio neovisna, a kratkoročni, što neovisnija hrvatska država.
Htjeli smo našim sunarodnjacima u svijetu i domovini ponuditi politički program koji će počivati na zbiljskim činjenicama, a ne na romantičarskim političkim tlapnjama. Jugoslavija je bila pred raspadom i pred krvavim ratom, ako se ne nađe dobra volja za mirnim razlazom naroda koji su u njoj živjeli.
Pa smo, kao jedan od prvih pothvata naše nove organizacije, na engleskome sastavili brošuru o razlozima i ciljevima hrvatske borbe za samoodređenje i razaslali je (1986./1987.) na tisuće relevantnih političkih adresa po svijetu. Srce te brošure bili su konkretni prijedlozi, njih deset, UN-u o mirnom razlazu Jugoslavije. Spomenut ću samo prva dva. Uvodni je prijedlog bio da se hrvatskim političkim predstavnicima omogući da pred Glavnom skupštinom UN-a iznesu svoje poglede na jugoslavensku krizu.
Drugi je bio da glavni tajnik UN-a osnuje neovisni odbor koji će prikupiti sve relevantne podatke o jugoslavenskoj krizi i biti posrednik između svih zainteresiranih strana. Nažalost, središta moći nisu htjela poduzeti bilo što konkretno i efikasno i naš je pokušaj jednostavno prešućen. Kao da ga nitko nije ni primijetio. Ipak, primijetili su ga oni kojih se najviše ticao, jugoslavenske vlasti. I donesena je odluka o mojoj likvidaciji. HDP je bio pokušaj da se Hrvatima u izbjeglištvu i domovini omogući da međusobno razgovaraju. Da govore o bitnome i da uvažavaju ono što govore drugi Hrvati.Nažalost, naši su neprijatelji to bolje razumjeli od naših prijatelja.
Devedesetih ste se često sretali s predsjednikom Tuđmanom. Kakvi su bili vaši odnosi? Kako biste ocijenili njegovu povijesnu ulogu?
Bez ikakve zadrške mogu reći da je dr. Franjo Tuđman imao jedinstvenu i presudnu ulogu u stvaranju hrvatske državne samostalnosti. Tako mislim, premda sam bio prilično rezerviran prema nekim njegovim odlukama. Sretna je okolnost što je Tuđman kao sudionik partizanskog pokreta bio prihvatljiv i domaćoj, lijevo orijentiranoj politici, ali i velikom dijelu međunarodnih vladajućih krugova. U tom smislu, teško bi bilo pronaći pogodniju osobu. Istina jest da se on formirao u projugoslavenski orijentiranom okruženju i da je to ostavilo traga u njegovu svjetonazoru, ali on se s vremenom uspješno othrvao onom najvažnijem, utopiji o sretnoj komunističkoj Jugoslaviji, i potpuno se predao ideji o samostalnoj hrvatskoj državi. Jugoslavije više nema, Udbe nema. Ali postoje političke snage koje se ponašaju kao da ni prvo ni drugo nije točno.
Takvi su cijelo vrijeme, od nastanka naše samostalnosti, sve do danas, imali golem utjecaj na sva zbivanja u državi i društvu. Napravili su veliku štetu, osobito u vrijeme pretvorbe i privatizacije, ali i na druge načine. Zaustavili su normalan razvoj gospodarstva i negativno utjecali na demokratski sustav upravljanja.
Tuđman, nažalost, nije imao dovoljno snage suprotstaviti se tim čvrsto umreženim, udbaško-jugoslavenskim ostacima totalitarizma.
Zbog grijeha iz prošlosti, oni su se grčevito borili protiv promjena, a zbog straha da će biti pozvani na odgovornost, rukama i nogama su se borili da ostanu na vlasti.
Posljedica toga je, uza sve ostalo, okupirano i potpuno nefunkcionalno pravosuđe. Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu.
Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj potpuno preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom.
Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.
Izvor: 7DNEVNO, 27. ožujka 2020.
T.H.