Na današnji dan 1992. godine poginula su trojica pripadnika 123. požeške brigade Hrvatske vojske – Nikola Blagojević (1970.), Stipo Kovačević (1965.) i Ivica Šimunović (1966.). Stradali su tijekom akcije Hrvatske vojske “Orada” koja je izvođena u sklopu šire operacije hrvatskih snaga poznate pod nazivom “Papuk 91”. Cilj akcije bio je od strane Bučja prodrijeti što dublje prema Pakracu. Nakon što je oslobođeno šire područje sela Španovica uslijedile su žestoke borbe za okolna sela na obroncima Psunja – Kričke, Cicvare i Gornju Šumetlicu. U tim borbama prekinutima Sarajevskim primirjem, koje je stupilo na snagu u 18 sati, poginula su trojica heroja Domovinskog rata. Dan ranije poginuo je njihov suborac Marko Marić (1964.) koji je kod Kamenske stao na protupješačku minu.
U toj akciji ranjeno je i trinaest pripadnika 123. brigade.
Prije 25 godina u sklopu vojne operacije “PAPUK 91” provodila se napadna akcija “ORADA”, od 1. do 3.siječnja, kada su nakon oslobađanja Bučja vojne snage 123. brigade krenule u oslobađanje područja sela prema Pakracu.
U akciji su poginula četvorica hrvatskih vitezova čija imena nikako ne smijemo zaboraviti. 2.siječnja 1992. poginuo je Marko Marić, a dan kasnije, 3.siječnja 1992. godine, još tri pripadnika 123. brigade, Nikola Blagojević, Stipo Kovačević i Ivica Šimunović. U toj akciji ranjeno je i trinaest pripadnika 123. brigade.
Bili su teški otpori neprijateljskih snaga unatoč kojima su hrvatske vojne snage ušle u šire područje Španovice odakle se okupatorska paravojska povukla, koja je razbijena u manje grupe i nije imala više toliku snagu napadnog djelovanja.
Iako je već stupilo na snagu tvz. „Sarajevsko primirje“ izveden je zadnji napad 3.siječnja 1992. godine, kako bi se to područje očistilo od neprijateljskih snaga, koji je izvela 1. bojna 123. brigade osnažena diverzantskim i protudiverzantskim vodom uz potporu topništva.
Poznavatelji tadašnjih vojnih prilika, o čemu smo već i pisali, s velikom sigurnošću tvrde da tada nije nastupilo “Sarajevsko primirje” snage slavonskih brigada HV-a u nastavku tih siječanjskih akcija 1992. godine oslobodile bi cijelu zapadnu Slavoniju što bi u konačnici značilo da operacija „Bljesak“ 1995. godine ne bi niti trebala.
Podsjetimo, “Sarajevsko primirje” potpisali su u Sarajevu 2. siječnja 1992. godine s hrvatske strane tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, a u ime JNA general Andrija Rašeta, u nazočnosti posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea. Potpisani sporazum je stupio na snagu 3. siječnja, u 18 sati. Obje su se zaraćene strane obvezale da će ostati na dosegnutim položajima.
Svakako treba istaknuti da su pripadnici HV-a poštivali zapovijedi u vojnoj hijerarhiji zapovijedanja o primirju te su zaposjednute linije obrane držane do dolaska snaga UN u proljeće 1992. godine kada dolazi do linije razgraničenja.
Zadnjim vojnim akcijama 3.siječnja 1992. godine završena je vojna operacija „ PAPUK 91“ u sklopu koje je uz operaciju „OTKOS“ i „ORKAN“ na Zapadno-Slavonskom bojištu oslobođen prostor od 2.275 kvadratnih kilometara što je najveće oslobođeno područje po površini do Operacije OLUJA što je vidljivo i u zemljovidu.
Prema riječima našeg sugovornika tadašnji uspjesi Hrvatske vojske, osim oslobođene površine od neprijatelja u Zapadnoj Slavoniji postignut je veliki moralni učinak na druge pripadnike HV-a u cijeloj domovini jer je to bio veliki uspjeh i velika pobjeda nakon tragedije Vukovara,donosi uspdrtrenk.hr.
Možda je to nepoznanica da još do dana današnjeg sudionici tih slavnih operacija nisu odlikovani, a naš sugovornik smatra da je to nedopustivo. Za nadati se da će se i to u što skorije vrijeme dogoditi jer su to ipak velike zasluge u teškim, ali ponosnim vremenima.
Slobodno se može sa velikom sigurnošću reći da su akcije Bljesak i Oluja “isprobane” četiri godine prije kada se moglo naslutiti da su pripadnici HV-a sposobni osloboditi svaki metar okupirane zemlje od agresora.
Svim tim akcijama ugašen je i stopljen san o tvz. „Srpskoj autonomnoj oblasti Zapadna –Slavonija“ krajem 1991. i početkom 1992. godine, a time i plan „Velike Srbije”.