PRIČA O HEROJU
Mate Vučak Čigra, Imotski (Cista Velika), 19. siječnja 1969. – Dubrovnik (Vlaštica), 22. listopada 1992.
Iđemo, rode!
Danas, poslije trideset godina , zamišljam njegovu vitku figuru, nasmiješeno lice i usta koja izgovaraju za nj već poslovični poziv: – Iđemo, rode!
Potom bi Mate Vučak, zbog brzine i odlučnosti zvan Čigra, ušao u autobus, koji je po tko zna koji put odnio bojovnike iz Ciste Provo, općinskog središta u Imotskoj krajini, prema jednom od mnogobrojnih ratišta gdje su ginuli oni, sinovi i kćeri krajine, među kojima počasno mjesto svakako pripada desetini iz Ciste Velike, selu navedene općine. Pred kraj proljeća 1991. počeli su vježbati na Kamen mostu, mjestu nadomak Imotskog u kojemu su se u vrijeme jugo – soldateske skupljali rezervisti. Tu su od tristotinjak ljudi stvorene tri, kasnije glasovite satnije (Bobanova, Tolićeva i Zdilarova) koje će biti temeljac još čuvenije i herojske Treće imotske bojne, čiji se rođendan slavi 1. lipnja 1991. godine.
-Pripreme bez oružja bijahu brzo gotove. Matina je skupina već u Kruševu, neprijatelj ne smije izići na magistralu i odsjeći prolaz prema Zadru. Ipak, moraju se povući u Dračevo, naselje 5 – 6 kilometara od Zadra. Svakim danom su izloženi neprijateljskim projektilima. Rujan postupno odmiče u prve dane listopada, počinje rasti statistika poginulih. Je li Mate Vučak doista pribran? Što govore riječi:
– Rode, ne daj se! Bez straha!
Je li to poistovjećivanje s poginulim Lozom, Matkovićem, Buljubašićem i Kvesićem, ili je to prikrivanje sentimenta. Ipak, granate padaju oko njega, a on dostojanstven i uspravan stoji. Onda je hrvatskom estradom odzvanjala pjesma o Čavoglavama.
Tamo su Imoćani kroz listopad, studeni i prosinac ’91. Već lete prve naše granate iz minobacača i bestrzajnih topova. Suradnja s nekoliko civila je iznimno dobra, hrabri su naši ljudi u ratnim prilikama, čak pomalo i pretjeruju. Jedna se starica toliko osokolila da je ušla u minsko polje za svinjama. Mate je plemeniti izbavitelj, uhvatio pod ruku ranjenu babu i njezinu svinju i izvlači ih iz polja smrti. Čavoglave su utvrđene, tamo dođoše drugi borci. Imoćanima je nova zadaća pripremljena. Ovaj puta politički možda najteža. Ta nisu oni navikli iza božićnih drvaca gledati “klasnog” neprijatelja.
– ‘Ko vam je ovo? Pita pred Novu godinu u Gradacu, kada iza okićenog bora nađe Titovu sliku.
Iduća postaja je Metković, potom Hutovo, Topolo, Glumina, Gornji i Donji Drijen. I u Treskavcu odlikovanje od brigadira Mirka Šundova jer je Mate bestrzajnim topom pogodio neprijateljski bunker i uz to imao još desetak odličnih pogodaka. Tu postaje i zamjenik zapovjednika satnije. Odlučan, Čigra je uvijek prvi u svojoj skupini, ostali Imoćani i druge postrojbe Hrvatske vojske uspješno nastavljaju akcije na Južnom bojištu. Veliki dio zapadnog zaleđa Dubrovnika je pod kontrolom. Ali u sami Dubrovnik ulazi se živ samo uz pomoć trajekta, jer Golubov kamen, uzvisina iznad rijeke Omble, kao na dlanu drži cestu koja u Dubrovnik dolazi iz pravca Splita. S njega hrvatske živote kosi mitraljez od 84 milimetra. To je izazov! Nisu uspjeli specijalci, a ni Prva gardijska. – Nisu oni kozlad ka’ mi – netko se našalio od Imoćana.
Dva mjeseca priprema u Trstenu, gdje je danas križ kao spomen na poginule Imoćane u Domovinskom ratu, položaji u Osojniku, iznad Mokošice. Dnevno je dolijetalo i do pet stotina granata. Ali nema straha, Domovina vuče naprijed, Vukovići su osvojeni, golet Golubova kamena mami.
-Prva je akcija bila neuspješna, padoše Žužul i Kutleša na rubu velike provalije stoji i danas spomenik borcu, na diku mu sirotoj dječici. Druga je akcija sretnija i spretnija, možda i zbog prvog povijesnog djelovanja hrvatskog Miga 21. Neven Petric, zapovjednik satnije, tukao je Golubov kamen iz šume sa zapada, dok su se oni uzverali uz negostoljubivu liticu. Cik je zore, naš zrakoplov ponovo prijeti, a bojovnici (Čigra, Apač, Lubina, Bodružić, Kukavica, Carević, Puljiz, Znaor, Klarić, Rebić i Jukić) već leže u oštru kršu. Oko njih pijuk zrna što ih odašilje zloglasni Vrabac, strijelac čiji su pucnji odnijeli u smrt mnoge hrvatske živote, iz svoga gnijezda na samom Kamenu. Odjednom su ga minobacačke salve prisilile da traži zaklon, a oni već bijahu tu. Mate trči za Vrapcem i viče:
– Rode, šudarićem (crnom maramom) ću ga ja.
Dubrovnik je slobodan sa zapada. Diše punim plućima. A oni, Imoćani u njemu su junaci, osloboditelji. Odmor kod kuće je kratak, nova zadaća su brda točno iznad Dubrovnika, s bosanske strane. Tamo je i glasovita Vlaštica, na putu prema Trebinju. To je kota s 365 čuka i udolina, s nje se Dubrovnik i njegova okolica vidi kao na dlanu. To je meta naših snaga. Pripreme teku kroz rujan i listopad. Skupljaju se sve raspoložive snage. Prvi put u tijeku ratovanja trebao bi odahnuti hrvatski, a strepiti srpski grad. Krenulo se ujutro oko 5 sati, prije svjetla. Lila je dosadna jesenja kiša. Mate se našao u velikom traženju. Negdje je zaturio šudarić, svoju amajliju.
– Rode! – govori suborcu Careviću. – Nije mi drago što ga nema.
Vlaštica je već pala. Mate i njegova skupina (Bodružić, Klarić, Čondić, Puljiz, Medvidović, Ivkošić, Šumanović i izviđač) krenuše prema jednoj od niza uzvisina, tzv. Mrkasin brdu. Bili su to popodnevni sati u kasnu jesen, na pragu ulaska dana u noć.
– Odjednom prema nama stane dolijetati tridesetak granata – priča Tomislav Bodružić, mladić koji od tada boluje od PTSP-a.
– Mate kao da je osjetio skori kraj. Ja umirem – Živila Hrvatska!
Svi su ponovili te njegove riječi, kao da u njoj, Hrvatskoj, traže pomoć i zaštitu. Kao da im je ona jedina nada. Čigrine butine i leđa primili su hrpu gelera, ali jedan bijaše posebno težak i smrtonosan, onaj što se zabio u potiljak, zauvijek je zatvorio vjeđe drugom djetetu od petero, koliko ih je rodila majka mu Ana, supruga Marijana. Ali koliko god gubitak jednog dvadeset četverogodišnjaka bio nenadoknadiv, njegova pobjeda opake upale pluća, medom i neslanim maslom, zbog koje je morao napustiti započeti zanat u Borovu i potom neizostavno jurišati za Hrvatsku, ostaviše neizbrisiv trag kod dječaraca njegova zaselka u Cisti Velikoj i čitavoj Imotskoj krajini.
-A posljednji uzvik: Ja umirem- Živila Hrvatska!, znakovito svjedoči, nama kao uzor ili opomena, kako samo istinske veličine nisu ni u kakvim okolnostima spremne trgovati jedinom nam svetinjom, Hrvatskom.
Veterani i prijatelji 4. gardijske brigade