Foto:tportal.hr
Piše: Nenad Ivanković, časopis MI
Smrt ipak dolazi. To, pak, što nas zaskoči na nogama, nije nikakva utjeha. Zato Uskrs nije samo put na Nebo, nego i put za Zemlju, orijentacija i plan života. Bez njega svijet bi bio kaos, a život smrt, čak i kad bi nam se činilo da tako nije.
Achilpeji su jedno od australskih Aranda plemena. Vjeruju da je njihove pretke stvorilo božansko biće po imenu Numbakula koje im je dalo i zakone. Kad je Numbakula to učinio, napravio je sveti štap eukaliptusova debla te se po njemu popeo na nebo i zauvijek nestao. Ali ostavio je štap koji je za Achilpeje neka vrst osi oko koje se kaos pretvara u svijet u kojem se može snaći i živjeti. Iako su nomadsko pleme i stalno mijenjaju boravište, Achilpeji se na svakom mjestu brzo udomaće: zabodu svoj sveti štap u zemlju i time odrede prostor, pretvarajući na taj način nepoznatu divljinu u svoj svijet. Preko eukaliptusova štapa povezani su s nebesima u kojima je nestao njihov Numbakula, a prema njegovu nagibu određuju kamo će ići.
Jednom se, zbog nekog razloga, sveti štap slomio i cijelo je pleme obuzela tjeskoba. Depresija i izgubljenost do te su se mjere uvukli u ljude da su najprije besciljno lutali, a onda su svi zajedno posjedali na zemlju i čekali da umru. Bio je to kraj svijeta i povratak u kaos.
Gospodin K. je tu pripovijest davno pročitao i sada ju je opet imao u rukama. Nekoć je ona za nj bila samo dokaz kako ljudi ne mogu živjeti bez nekog reda i poretka. Napokon, ako su Achilpeji imali potrebu da zemlju na kojoj žive nekako povežu s onim svijetom, kako bi imali osjećaj da su doma i ako su pritom vjerovali da se to događa preko Numbakulova štapa, što je u tome čudno? Ljudi pogrešno vjeruju da se prehlada zaradi na propuhu, pa ipak žive!
Gospodin K. se prisjetio tih dana i samo se nasmijao u sebi. Lagano je zaklopio knjigu, s osjećajem da ni na što ne misli. Kao kad čovjek zažmiri pa mu se u mraku ukaže još življi i šareniji svijet. S vremenom je naučio potpuno isključiti razum i prepustiti se govoru srca. To je i sada učinio, malo se promeškoljivši u naslonjaču.
Vidio je jadne Achilpejce kako pognutih glava i opuštenih udova sjede u prašumi, čekajući smrt. Onda mu se učinilo da je i sam jedan od njih, da gotovo fizički osjeća ne toliko tjeskobu, koliko neku tešku prazninu koja ga pritišće uz zemlju i ne da mu da se pomakne. Oko njega je sve bilo kao i prije, ali bez ikakvog smisla. Mogao je krenuti i lijevo i desno, ali nije znao zašto. Mogao je učiniti ovo ili ono, ali ga ništa na to nije poticalo. Kao kad se spušta magla, prašuma se pretvarala u neku nerazgovijetnu beskonačnost, u kojoj je sve bilo predaleko i nedokučivo, a opet isto i zato jednako tu kao i tamo.
K. se još jednom promeškoljio, a onda gotovo nečujno rekao “točka”! “Sve je u točki, ona je početak, a početak je smisao. Ako toga nema, ne možeš ni umrijeti, a kamoli živjeti!”
Bio je opet u svom naslonjaču. Ali sada s nekom puninom u srcu. Istodobno mu se učinilo da mu je u glavi potpuna praznina, kao kad čovjeka obuzme intelektualna tupost. Ali ga to nipošto nije uznemirivalo. Naprotiv, poznavao je taj osjećaj i on ga je uvijek obuzimao kad mu se činilo da je i sam, poput onog Numbakulova štapa, povezan s Nebesima. Tada bi mu kroz cijelo tijelo, poput najnježnije topline, prostrujala neka nerazgovjetna spoznaja, neka neobjašnjiva i neizreciva izvjesnost. Kao kad reflektor u mrkloj noći obasja put, pa čovjek znade gdje je i kuda mu je zakoračiti.
U takvim mu se trenucima činilo da je cijela tajna života samo u orijentaciji. Iz samog sebe ne možeš je imati, kao što ni ptica bez zraka ne može proizvesti otpor krilima. Ali na njoj sve počiva i po njoj znadeš gdje je lijevo, a gdje desno, gdje gore, a gdje dolje. K. je duboko uzdahnuo, a onda, kao da to izgovara samo za sebe, dobacio supruzi: “Sutra je Uskrs!”. I prije negoli je registrirao njen odgovor, opet je utonuo u samog sebe. “Hm, pa i On je otišao gore. Moglo bi se čak reći da nam je Uskrs ostavio kao neku vrst našega svetog štapa. On je i vertikala i horizontala. Po njemu smo i nebeski i zemaljski, a bez njega, što bismo bili? Izgubljeni na ovoj Zemlji kao jadni Achilpeji u svojoj prašumi?”
Doduše, K. se sjećao i vremena kad je, barem mu se tako činilo, sasvim pristojno živio i bez te veze s Nebesima. Bio je mlad i poletan i svemu je htio utisnuti vlastiti pečat. Govorio bi “Sretan Uskrs!”, kao kad čovjek u prolazu poznaniku dobaci “Kako si?” i odmagli prije negoli čuje odgovor. Ali kako je život tekao, K. se sve više počeo osvrtati, kao da nešto traži, dok jednog dana nije zatvorio oči i poželio u tami opipati svijet. Ali ničega nije bilo. Kamo god bi ispružio ruku da nešto dohvati, bila je praznina. Onda se okrenuo sebi, kao da utočište traži u vlastitu srcu, ali ni tu nije bilo ničega.
Kad god bi se sjetio tih dana, uzdahnuo bi s nekim olakšanjem, kao kad čovjek pronađe ključ od kuće za koji je već pomislio da ga je izgubio. “Ne, nisu to godine”, znao bi reći gospodin K., kad bi prevrtao po vlastitu životu. “I nije to strah od smrti”, dodao bi. “Uostalom, nisam ni toliko star, još je ponešto života preda mnom.”
Onda bi, kao da se razjašnjava s nekim oponentom u samom sebi, promrsio: “To je zbog ovoga tu! Ako nisi uskrsnuo na zemlji, nećeš ni na Nebu. Baš kao Achilpeji. Dok im je sveti štap bio živ i zdrav, njihov je svijet bio u redu, jer je preko njega primao transfuziju svetosti. Kad je to puklo, sve se sručilo u kaos i katastrofu.
Razlika između njih i nas je samo u tome što mi ne znamo uvijek da se to dogodilo, pa zato živimo dalje, a ne sjednemo na travu kao Achilpeji i ne čekamo preranu smrt. Ali ona ipak dolazi. To, pak, što nas zaskoči na nogama, nije nikakva utjeha. Zato Uskrs nije samo put na Nebo, nego i put za Zemlju, orijentacija i plan života. Bez njega svijet bi bio kaos, a život smrt, čak i kad bi nam se činilo da tako nije”.
K. se pridigao iz fotelje, malo se protegnuo, a onda, kao da u desnoj ruci drži nevidljivi štap, učinio pokret kao da se njime lagano odupire o pod. Istog je trenutka makinalno pogledao prema stropu, pa osmjehujući se poput čovjeka koji je kroz mnogo toga prošao i stoga znade što govori, promrsio: “Pa valjda se nećeš naljutiti što sam se oslonio na Tebe kao da si doista štap?!”, prenosi miportal.hr.