U povodu današnjega dana, 23. obljetnice operacije Cincar kojom je oslobođeno Kupreško polje, objavljujemo sjećanje na ratna zbivanja koje je s nama podijelio Drago Stanić, jedan od pripadnika Studentske bojne HVO
Rat je u Hrvatskoj 1991. godine već bjesnio i svima je bilo jasno da će se završni čin raspada bivše države odigrati u Bosni i Hercegovini. Mostar je u to vrijeme bio pun rezervista iz istočne Hercegovine i Crne Gore. Bili su tu i niški specijalci. U grad su dolazili i hrvatski vojnici. Bila je to ludnica. Jednu noć u zrak je letio kafić čiji je vlasnik bio Hrvat, drugu noć kafić čiji je vlasnik bio Srbin ili Musliman . . . To je bila mostarska svakodnevica i studiranje u takvim okolnostima nije bilo najnormalnije, kao ni život poslije.
Vijesti o početku borbi na Kupresu zatekli su me u Mostaru. Nekoliko dana prije iz Studentskoga doma evakuirani su svi srpski studenti. Toga dana, kada su radijske postaje objavile da je došlo do borbi na Kupresu, mi Duvnjaci, pošto smo se držali skupa, brzo smo se organizirali, spremili najnužnije stvari i uhvatili praktično zadnji autobus koji je vozio prema našem gradu, jer srpske paravojne snage su već bile na brdima oko Mostara, na Humu, Fortici i drugima. Uspjeli smo istoga dana stići u grad. Stariji brat i ja javili smo se u vojni odsjek. On je dobio vojni raspored, a mene su praktično potjerali rekavši da nemam godina, da nisam služio vojsku i da nisam vojni obveznik. S tim se nisam mirio. Međutim, već sutradan su došli i duvanjski studenti iz Zagreba. Nas nekolicina mostarskih studenata pridružili smo se njima kao i duvanjskim studentima iz Splita koji su u međuvremenu pristigli. Tako je nastala Studentska bojna.
Dodijelili su nam zapovjednika i poslali u Šujicu. To nam je bio prvi teren, kako bi to danas rekli. Prva zadaća bila je dosta ponižavajuća, za sve nas. Poslali su nas u Gornji i Donji Malovan da prikupljamo napuštenu stoku rekavši da i to netko mora raditi. No, već idućega dana poslani smo na Čajušu, kao smjena Posuškoj bojnoj. Oni su zarobili nekoliko pripadnika srpskih paravojnih snaga. Iako su ih razoružali, jedan od njih je imao skrivenu bombu koju je uspio aktivirati. Tada je poginuo jedan pripadnik Posuške bojne, a nekoliko ih je ranjeno te su zatražili smjenu. Došli smo im u kamionu pod ceradom. Kad su se kamioni zaustavili počeli smo iskakati i ne gledajući gdje. Zapravo, uskakali smo u lokvu krvi i brisali je s lica. Kada danas pričamo o ratu, i vatrenome krštenju i prekaljenim borcima, mislim da većina nas navodi upravo ovaj trenutak. Tada smo postali borci.
Nastavak našega boravka na Čajuši, u jednome ubitačnom ritmu: četiri sata straže, četiri sata odmora, provodili smo dodatno se utvrđujući i ukopavajući. S toga platoa Čajuše osluškivali smo borbe koje su se odvijale u rejonu grada Kupresa i okolnih sela. Pucnjave, topovske granate, sela u plamenu, bilo je stašno! Prvo granatiranje doživjeli smo 9. travnja. Na kraju se pokazalo da je to bilo samo upucavanje srpskoga topništva i priprema za napad koji se dogodio 10. travnja. Tada je na naše položaje palo pedesetak granata. Hvala Bogu, taj dan nitko nije ozlijeđen, nitko nije poginuo!
Svanuo je taj 10. travnja. Bili smo na položajima. Vrijeme se pogoršavalo, počeo je padati snijeg. Iz pravca Kupresa smo ugledali kolonu tenkova. Naši su! – govorili smo i tomu se nadali. Sve dok iz prvoga tenka nije suknuo plamen i ta granata je raznijela jedan od bagera koji su utvrđivali naše položaje kod benzinske crpke u Kupreškome polju. Tada je nastao pakao! Stotine granata je padalo po našim položajima. Tenkovi su uništili i benzinsku crpku i sva vozila dolje i naše pripadnike koji su iz pravca Šujice i Tomislavgrada pokušavali doći u pomoć, Vukovarce koji su na tome dijelu bojišnice izginuli. Nedugo zatim smo dobili zapovijed o povlačenju prema Hotelu Adra Ski. U tome granatiranju, pri povlačenju, već smo imali četvoricu mrtvih. Uspjeli smo se nekako dokopati hotela. Međutim, u tome trenutku su tenkovi iz Kupreškoga polja, s ceste, počeli granatirati i hotel. Izvukli smo se kroz podrumske prozore i ušli šumu i na neki način pokušali bježati, što dalje i brže. Cijelo vrijeme nas ja pratila topnička paljba, ali nas nisu uspjeli „poklopiti“, vjerojatno zbog slabe vidljivosti. Ali, prave muke su tek tada uslijedile. Snijeg je pojačao, padala je noć, hladnoća je bila gotovo neizdrživa. Ukratko smo se dogovorili i rekli da nikoga ne smijemo ostaviti, da moramo voditi brigu o onome ispred i iza nas, da moramo ostati skupa i pokušati izvući prema Šujici i Tomislavgradu. Cijelu noć smo manje – više hodali, lutali, bez orijentacije, bez cilja. U noći smo naišli na jednu četničku zasjedu. Došlo je do pucnjave. Nismo imali ozlijeđenih.
Vjerujem da smo tada promijenili smjer kretanja i definitivno se izgubili i tijekom noći raspali na nekoliko grupa. Kad je svanulo, našli smo se na platou iznad Glamočkoga polja. Uspjeli smo se orijentiratii i odlučili smo se na proboj. Na tome putu borbom smo prokrčili put i uspjeli izaći na Korićinu, prijevoj između Glamoča i Livna. Tamo smo se spojili s pripadnicima HVO-a Livna i na neki način uspjeli spasiti. Nažalost, svi se nisu uspjeli spasiti. Neki su poginuli, neki zarobljeni i odvedeni u Knin, u zatvor. Tamo su zvjerski mučeni, ubijeni, neki su kasnijerazmijenjenii. Nakon toga kao studentska stanija poslani smo na jednu obuku u Roško Polje i u nastavku ratnoga puta Studentske bojne postali smo dio 4. satnije prve bojne Brigade kralj Tomislav. S prvom bojnom prošli smo cijeli rat i u Bosni i na neki način dočekali kraj rata u BiH. U Kupres smo ušli 94. Bili smo neizmjerno ponosni što smo se vratili na mjesto našega stradanja, u naš hrvatski Kupres.
Pred kraj rata, 95. u okolici Mrkonjić grada, u rejonu sela Baraći držali smo položaj i Srbi su na nas ispalili nekoliko granata. Zatražio sam topničku potporu i tada su mi se javili svi naši topnički pukovi, sve gardijske brigade, pripadnici hrvatske vojske. Na tih nekoliko četničkih granata uzvratili smo sa 100-ak naših. Jedan pripadnik je to prokomentirao riječima: A, je „lijepo“ biti agresor! Kada me pitaju bi li ponovno krenuo ovim istim putem, priznajem da o tome razmišljam. Ali treba znati jedno: Mi smo puno dali, ali i puno dobili. Tisuću godina čekamo obnovu hrvatske državnosti. Upravo našoj generaciji pripala je čast da budemo sudionici obnove hrvatske državnosti. Mislim da je to privilegija, koju mnoge generacije prije nas nisu imale.
Drago Stanić
(Napomena: Riječ je o dijelu zapisa iz radijske emisije koja je emitirana u travnju 2012. godine u programu Radija Tomislavgrad.
Zora Stanić / rtg /tc
Izvor: zlosela.com