Blaženica Ozana Kotorska rođena je 25. studenoga 1493. godine u crnogorskom selu Relezi (kod Podgorice) u siromašnoj obitelji stočara pravoslavne vjeroispovijesti kao Katarina Kosić…
Prema legendi, u djetinjstvu je bila jako pobožna i mnogo molila čuvajući kao pastirica svoje malo stado ovaca. Doživjela je vizije Djeteta Isusa i Raspetoga Isusa, poslije čega je tražila od majke da joj dopusti odlazak u Kotor, kako bi bila bliže katedrali sv. Tripuna i ona joj je tu želju ispunila nakon očeve smrti (1507. godine).
Ovaj je grad tada već bio središte kršćanskog vjerskog života s dugom tradicijom (kotorski biskup se spominje 787. godine vezano za Drugi ekumenski sabor u Niceji, te kasnije u spisima splitskih crkvenih sabora iz 925. i 928. godine, što svjedoči o tomu kako su katolici u ovom području nazočni od razdoblja prvih pokrštavanja naroda u Europi). Rimokatolička katedrala sv. Tripuna građena je od 1124 do 1166 godine i bila je nadaleko poznato okupljalište kršćana u to vrijeme.
Kao 14-godišnja djevojčica Katarina je bila primljena u kuću građanina Aleksandra Buća, čija se supruga kao vrlo pobožna žena prema njoj odnosila s majčinskom pažnjom i ljubavlju. Ubrzo se djevojka obratila na katoličku vjeru i primila svete sakramente. Pored uzoritog ponašanja i žarke pobožnosti, imala je veliku ljubav prema siromašnima kojima je uvijek i na sve načine nastojala pomoći i ublažiti njihove patnje.
Nakon što je jednoga Velikog petka uoči Uskrsa u crkvi čula potresnu propovijed o muci Isusovoj, te su je riječi toliko ganule i dojmile da je za ljubav Krista odlučila postati isposnicom kao “zazidana djevica”.
Na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća i pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje, 1514. godine dobila je dopuštenje tadašnjeg kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da može nastaviti živjeti u vjeri onako kako je odabrala.
U međuvremenu je dobila ime Ozana i postala trećoredica dominikanskog reda (“bijelih fratara”) čija je poslanje bilo promicanje istine katoličke vjere, uz zavjet siromaštva, čistoće i poslušnosti (red je utemeljio sveti Dominik na učenju sv. Augustina, a 1216. godine potvrdio papa Honorije III).
Sobica u kojoj je živjela imala je vrata i prozor okrenut prema crkvi i preko njega je slušala svetu Misu, primala svete sakramente i milostinju vjernika za svoje uzdržavanje, a vrata su se otvarala samo u slučaju teške bolesti dok je ključ bio pohranjen kod kotorskog biskupa.
Ozana je bila potpuno predana vjeri preko kontemplacije, apostolata i pokore, moleći časoslov uvijek u određeno vrijeme, uz posebne obrede koji te ceremonijale prate. Svoju je pokoru potpuno uskladila s propisima dominikanskog reda i pravilima koja su vrijedila za “zazidane djevice”. U ponoć se dizala i molila kako bi se u duhu sjedinila sa svojom subraćom dominikancima u Kotoru i cijelom redu, a asketski i uzoran duhovni život što ga je vodila ogledao se i u cjelokupnom njezinu ponašanju, pa i u prehrani i odijevanju. Meso nikad nije jela, postila je o kruhu i vodi četiri dana u tjednu a tijekom preostala tri imala je vrlo skromne obroke sastavljene od lagane mliječne hrane. Na dan svete pričesti nije u usta nije uzimala ništa osim hostije. Na sebi je imala košulju od kostrijeti, u spomen na pet Kristovih rana spavala je na ljestvama s pet prečki, a umjesto jastuka koristila je komad drveta presvučen grubom, priprostom tkaninom.
Kao vrlo vješta vezilja radila je za kotorske gospođe, a sve što je dobila kao naknadu za svoj rad dijelila je gradskoj sirotinji, svjedočeći tako svoju živu vjeru i bezgraničnu ljubav prema bližnjima.
U kotorskoj katedrali i danas se čuva tjelesnik što ga je blaženica Ozana izradila svojim rukama na finom platnu bijelim svilenim koncem, s križem na sredini i riječima iz Svetog Pisma izvezenim uz rub ukrašen čipkom: “Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vijenac – život jer sam te ja odabrao, govori Gospodin. Ovaj je moj učenik hoću da ostane takav.” (Otkr.2,10; Iv. 21,22)
Provela je 7 godina u svojoj isposničkoj sobici uz kapelu sv. Bartola, a potom preselila u ćeliju uz crkvu sv. Pavla. Budući da je u to vrijeme u Kotoru bilo još dominikanskih trećoredica – koje su poput nje živjele u ćelijama svaka za sebe, Ozana dolazi na zamisao da ih okupi na jednom mjestu i to se ostvaruje nakon što dominikanci napuste samostan kod crkve sv. Pavla, a ona dobiva dopuštenje osnovati novi, ženski samostan.
Dane je provodila u molitvi i radu i tijekom svoga isposničkog života doživjela mnoge vizije. Već za života u Kotoru su je mnogi izuzetno cijenili i preporučivali se u njezine molitve, a glas o Ozaninoj krjeposti i predanosti vjeri dopirao je i izvan područja Boke Kotorske (ne bez razloga prozvane Zaljevom hrvatskih svetaca).
Prema legendi Ozana je svojim molitvama (1539. godine) spasila Kotor od osmanlijskog osvajanja, a kasnije i od kuge.
U pokori i molitvi provela je više od 52 godine, od toga u isposničkoj ćeliji u kojoj je doživjela mistično sjedinjenje s Kristom 44 godine, a preminula je u dobi od 72. godine (27. travnja 1565. godine) u Kotoru, kada je već bila na glasu po svetosti. Osjetivši da joj se bliži kraj ovozemaljskog života, zamolila je da je prenesu u crkvu sv. Pavla gdje prima svete sakramente od svoga ispovjednika Tome Basca.
Nakon što je preminula, njezino je tijelo nošeno glavnim gradskim ulicama i potom položeno u crkvu sv. Pavla. Veličanstveni sprovod u nazočnosti tisuća vjernika, vodio je kotorski biskup Luka Bisanti.
Vjernički je puk Ozanu odmah poslije smrti počeo štovati kao sveticu, što se ubrzo proširilo na veliki dio Europe (od Italije i Francuske do Nizozemske, Njemačke i Španjolske).
Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1927. godine i u svojoj homiliji tom prigodom istaknuo žarku želju za jedinstvom istočnog i zapadnog kršćanstva, budući da je i Ozana za svoga života naročitu brigu posvećivala jedinstvu Crkve, slozi među narodima i vjerama u miru i dijalogu, ekumenizmu i posebice suživotu između hrvatskog i crnogorskog naroda.
Od 1806. godine, njezine se relikvije štuju u kotorskoj crkvi svete Marije Collegiate od Rijeke koju od milja vjernici nazivaju i crkvom blažene Ozane.
Neraspadnuto tijelo blaženice od 1963. godine počiva u sarkofagu što ga je izradio naš slavni kipar Antun Augustinčić.
U Splitskoj metropoliji proglašena je zaštitnicom ekumenizma, a zaštitnica je i Kotora i Kotorske biskupije.
Podjednako je štuju i katolici i pravoslavni.