Srbi su opet “ugroženi” i to (kao i uvijek do sada) svi i svugdje: počevši od Republike Hrvatske, preko BiH i Crne Gore do Kosova, pa vjerojatno i u samoj Srbiji. I po tomu su unikati u svjetskim razmjerima. “Ugroženi” su i kad je mir i kad je rat, “ugroženi” su i tamo gdje su većina i gdje su manjina, i kad napadaju, pale, ruše, kolju, siluju, protjeruju, kad odvode u logore, muče, masovno ubijaju vrše genocid i etnički čiste. Jedno je to od brojnih ekskluzivnih prava koje pripada jedino i samo “nebeskom narodu”, “etnogenetskom pupku Evrope i sveta”…
-Ivo Jelušić: Posavska duša je ipak neuništiva…na području Republike Srpske izgnanom hrvatskom pučanstvu žele “oteti” vlasništvo nad zemljom i time izbrisati tragove postojanja hrvatske kulture i tradicije…
Srbi su demografski fenomen: poslije svakog “genocida” koji prežive, sve ih je više
Fama o posvemašnjoj srpskoj “ugroženosti” perfidija je kojoj nema ravne – krinka iza koje se već više od stotinu godina na prostorima jugoistočne Europe provode srpski osvajački planovi: ognjem i mačem i pokušajima istrebljenja svega što nije srpsko. Od kad je međunarodno priznata kao Kneževina (1878. godine na Berlinskom kongresu) do danas, Srbija je utrostručila svoj teritorij i učetverostručila stanovništvo (s tendencijom daljnjeg širenja pripajanjem “Republike Srpske”) – i sve to uz vrlo nisku ili negativnu stopu prirasta i pod egidom “ugroženosti”. U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije (unatoč “genocidu u NDH”) porastao je za fantastičnih 86,17% (ili u apsolutnom broju s 4.580.775 na 8.528.047!).
(Izvor podataka: dr. Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).
Nad njima svi susjedni narodi “vekovima vrše genocid”, a sve ih je više i više – tako bi se najkraće i prostim riječima mogla definirati strategija velikosrpskih ideologa koja je, nažalost, u posljednjih 150 godina donosila ploda.
(Opširnije: https://portal.braniteljski-forum.com/blog/novosti/srbi-kukaju-o-genocidu-a-u-zadnjih-100-godina-drasticno-su-povecali-brojnost-i-prosirili-teritorij; stranica posjećena 28.2.2020.)
I koliko god prozirno i apsurdno bilo, to spada u modus operandi njihovih političkih, crkvenih i intelektualnih elita kroz posljednjih 150 godina. Iza krinke o “ugroženosti” i tobožnje “odbrane vitalnih nacionalnih interesa” krije se zloćudno lice osvajačke velikosrpske ideologije čije su pogonsko gorivo mitska matrica o “nebeskom narodu”, “izgubljenom trinaestom i najnesrećnijem plemenu izrailjovom”, opsesija osvetom i potreba stalnog “ispravljanja istorijskih nepravdi” – a što je pretvoreno u neku vrstu perpetuum mobile onoga što njihovi (srpski) ekstremni nacionalisti definiraju kao nacionalni cilj.
U nizu apsurda dolazimo i do onoga prema kojemu su svi srpski ratovi “pravedni” i “oslobodilački” (gdje god i protiv koga god se vodili), jer prema ekskluzivističkom modelu skrojenom isključivo za Srbe i Srbiju, oni kao “etnogenetski pupak Evrope i sveta” i “izabrani narod” imaju sasvim posebna prava u odnosu na sve druge narode, a u koja spada i povlačenje državnih granica kako im se prohtije, odnosno tako da buduća “Velika Srbija” obuhvati sve pripadnike ovog naroda (naravno, uključujući i sva područja na kojima je “makar i jedan jedini srpski grob, crkva ili manastir”).
Budući da su svi srpski ratovi a priori i neupitno “pravedni” i “oslobodilački”, iz toga slijedi zaključak po kojemu “Srbin ne može počiniti zločin”, jer “Božji narod nikad ne greši” – to su premise na kojima počiva ideja o “bezgrešnoj naciji”, naciji-žrtvi i uz pomoć čega su oni u stanju sami pred sobom opravdati sve, pa i masovne zločine etničkog čišćenja i genocida.
Matrica o “posebnosti” i “izabranosti” srpskog naroda (koja u sebe uključuje teoriju nad-rase i fetiš prema državi čiji je ideal srednjovjekovno “Dušanovo carstvo”), postavljena je na temeljima velikodržavne tradicije dinastije Nemanjića i kosovskog mučeničko-osvetničkog mita i upotpunjena “svetosavljem” – militantnom vjersko-nacionalnom filozofijom koja velikosrpsku ideju diže na razinu duhovnog poslanja i pretvara je u “nacionalnu misiju” prvog reda.
Velikosrpski naci-fašisti su po potrebi i vuci i janjci. Nakon što u dovoljnoj mjeri prošire famu o “vitalnoj ugroženosti” vlastite nacije, postaju osvajači koji ognjem i mačem satiru sve što im stoji na putu. Tu je “transformaciju” dobro izrazio srpski pjesnik i jedan od najvećih ratnih huškača iz razdoblja s kraja 80-ih i početka 90-ih godina XX stoljeća, fašist Matija Bećković, riječima: “Vučji smo narod bili, u vučje božanstvo vjerovali, vučji nas čobanin čuvao”.
Posljedice bestijalnih divljanja tih vučjih čopora dobro smo osjetili za posljednjeg rata u kojemu smo iz Beograda slušali poruke “mira i ljubavi” – dok su njihove horde uzrokovale potoke krvi i patnje milijuna ljudi.
Ekskluzivizam kao jedan od principa velikosrpske ideologije
Za ekstremne srpske nacionaliste ne postoje prava i interesi drugih naroda. Njihova je ideja vodilja isključivo srpski nacionalni interes, “misija” srpskog naroda koja se ultimativno i po svaku cijenu mora ostvariti. I ta fatalistička koncepcija (pri čemu nastupaju u ime “izabranog”, “nebeskog”, “bezgrešnog” naroda – što ih unaprijed oslobađa svake odgovornosti) u sebe uključuje poseban vid ekskluzivizma: Srbima je dopušteno ono što nije ni jednom drugom narodu.
Oni jedini “imaju pravo” stvoriti državu u kojoj će živjeti svi na okupu i nema ničega spornog što time dovode u pitanje temeljna prava i opstojnost drugih naroda. Sasvim je “prirodno” da im pripadne Vojvodina (područje koje nikad u povijesti nije bila njihovo), Bosna i Hercegovina, najveći dio Hrvatske (Slavonija, Dalmacija, Banovina, Lika, Kordun, zaključno sa “zapadnom granicom srpske države” na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag), Crna Gora (koja je ionako “oduvek srpska”), kao i Kosovo, Makedonija, sjeverna Albanija, dijelovi Rumunjske i Bugarske…
Albanci kojih je na Kosovu 1981. godine bilo 77,42% nemaju pravo čak ni na autonomiju i to je “neotuđivi državni teritorij” Srba kojih u ovoj pokrajini tada ima samo 13,22%.
Na primjeru Hrvatske, ta je politika dvostrukih mjerila još vidljivija. Mada u njoj nikad u povijesti nije bilo nikakve srpske regije niti teritorijalne jedinice, njih oko 6-7% (u odnosu na ukupno stanovništvo) u ime 12,2% pripadnika svoje manjine, nasiljem, masovnim zločinima, razaranjem i etničkim čišćenjem nastoji stvoriti svoju paradržavu na više od 25% kopnenog područja (“SAO Krajina” zauzimala je 13.913 km2 u odnosu na 56.578 km2 ukupnog kopnenog područja Republike Hrvatske) i to unatoč svim rezolucijama UN-a, Vijeća Europe, Europske zajednice, pa i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske u njezinim cjelovitim državnim granicama.
Za njih je Makedonija “Stara Srbija”, Crna Gora “srpska pokrajina”, Kosovo “kolevka srpstva”, imaju “pravo” na cijelu Bosnu i Hercegovinu (u kojoj 1991. godine čine manje od trećine stanovništva, odnosno 31,21%), “srpsko” je i ono gdje ih nema (sjeverna Albanija), a u najekstremnijim varijantama svoga programa pretendiraju i na određena područja u Bugarskoj i Rumunjskoj. Jedan su od rijetkih naroda u svijetu koji negira postojanje gotovo svih nacija iz okruženja i mentalni su zarobljenici svojih mitova, duboko uronjeni u daleku prošlost.
Negdje se pozivaju na “istorijsko pravo” (kad je riječ o zemljama koje su nekad u povijesti barem na kratko bile u posjedu vladara Raške ili Srbije), tamo gdje su u relativnoj ili apsolutnoj većini u odnosu na druge narode na etničko načelo (“pravo krvi i tla”), a gdje nema nikakvoga temelja ni za jedno ni za drugo, uvode ekskluzivni model “srpskog strateškog interesa” – tako da gotovo nema oblasti u bližem okruženju današnje Srbije koja s njihovog stanovišta ne može postati “srpskom”.
Za velikosrpske ideologe vođene takvim fikcijama zaprjeka nema – a “nebeska Srbija” kao kolektivna grobnica varijanta je koja uvijek čeka – i ta morbidna samoubilačka i destruktivna koncepcija je spiritus movens, ona je skrojena tako da obveže sadašnje i buduće naraštaje Srba na krajnju žrtvu za srpstvo i pravoslavlje pod prijetnjom izopćenja i obilježavanja žigom “izroda” u slučaju iznevjeravanja “kosovskog zaveta” i “svetosavskog” kodeksa.
Oni se “Velike Srbije” odreći neće ni po cijenu novih ratova
Demokrat, antikomunist, humanist i kozmopolit (sad već pokojni) Srđa Popović, poznati beogradski odvjetnik koji se već u prvim mjesecima rata (1991. godine) kao neistomišljenik aktualnog srbijanskog režima zbog prijetnji smrću privremeno sklonio u SAD (od kuda se vratio tek poslije pada Miloševićevog režima), u jednoj od izjava iz tog vremena kaže:
”Za Srbe bi najbolje bilo da budu vojno poraženi, da dožive katarzu. Bez toga se ne mogu osvestiti, jer toliko je strašnih stvari počinjeno. Ti su ljudi opijeni uništavanjem… Sruši crkvu, sruši džamiju, zapali biblioteku, sruši grad…Srbija je duhovna pustinja. Mislim da će Srbi jedno stoleće plaćati ovo što se dogodilo.”
Gostujući na Hrvatskoj televiziji dvadeset i jednu godinu poslije (TV emisija Nedjeljom u 2, HTV 1, 16. prosinca 2012., u 14,00 sati), na pitanje voditelja što se to u Srbiji promijenilo u odnosu na razdoblje Miloševićeve vladavine, Popović kaže:
“U suštinskom smislu ništa…ništa se nije promenilo.(…) Za razliku od Nemačke koja je doživela katarzu, za to u Srbiji ne postoje realni uslovi.(…) Većina građana Srbije ljuta je na Miloševića zato što je izgubio ratove, a ne zato što ih je vodio…Oni su u to vreme tražili i prizivali treći svetski rat…, ili ako ne svetski, a ono bar balkanski, i bili bi srećni da su to uspeli…” (prijepis s audio-vizualne snimke emisije).
I danas, više od sedam godina nakon što su izrečene, ove riječi su aktualne i bolje od bilo kakvih analiza govore o stanju duha u Srbiji – zemlji koja svoju odgovornost za ono što se događalo u prošlosti ne priznaje i uvijek traži krivce u okruženju.
Stalni sukobi s Kosovom, zatezanje odnosa u BiH (ispod žita – preko Dodika i “Republike Srpske”), specijalni rat što ga Beograd vodi protiv Crne Gore uz stalnu i agresivnu propagandnu kampanju čija je meta Republika Hrvatska – uz huškačke izjave Vučića, Dačića, Vulina i drugih dužnosnika iz srbijanske ratne garniture (koji kao suborci i sljedbenici Slobodana Miloševića, Mirjane Marković i Vojislava Šešelja i ne znaju i ne mogu drugačije), sve nam to govori kako se u ovom balkanskom kotlu koji stalno vrije kuha eksplozivna smjesa koja se vrlo lako može preliti preko njihovih granica.
Opsesija naoružavanjem onih koji su u posljednjih nešto više od stotinu godina od 10 ratova što su ih vodili u njih 8 bili agresori, dovoljan je razlog za oprez. Utoliko prije što se u odnose na Balkanu iz svojih razloga i interesa miješaju pored zapadnih sila i Rusija, Turska, pa na stanoviti način zadnjih godina i Kina.
Na dulji rok, namjere Srbije su sasvim jasne: gubitak Kosova nastojat će kompenzirati priključenjem “Republike Srpske”. Ne govori Milorad Dodik bez suglasnosti Rusa i Beograda ono što već godinama slušamo vezano za odcjepljenje ovog entiteta. A teško je zamisliti da bi se takav scenarij mogao odigrati bez novog rata.
Istina, u Srbiji danas nema takvog nacionalnog naboja i masovnog ratnog raspoloženja kao što je to bio slučaj prije 30-ak godina, ali snage koje se bore za normalno društvo još uvijek su na margini i u osjetnoj manjini u odnosu na one kojima je velikosrpska ideologija ideja vodilja. I to je “borba na život i smrt” (kako kaže najveća živuća srbijanska povjesničarka, dr. Latinka Perović) s posve neizvjesnim ishodom i na dugi rok.
Balkansko bure baruta kojemu je fitilj u Beogradu još uvijek je okolnost s kojom se mora računati. Utoliko prije što smo u prošlosti već bili svjedoci sličnih pojava i procesa za koje smo mislili da nas se ne tiču i smatrali ih benignima, a znamo kako je završilo.
Ima i onih koji misle kako je suvišno, pa čak i gubitak vremena promatrati ono što se u Srbiji događa i ozbiljno shvaćati njihove prijetnje. Povijest nas, međutim, poziva na oprez. Ne zato što je Srbija sila – jer ona to nije – nego zbog toga što je trojanski konj Rusije koja nastoji zadržati svoj utjecaj u ovom dijelu Europe. Uostalom, susjedi su nam i imamo preko 317 kilometara zajedničke granice.
Ne uzeti sve to skupa u obzir, a pogotovu iskustvo koje s njima imamo iz 90-ih godina prošlog stoljeća bilo bi ravno sljepilu. I nerazumno. Nerazumno i neodgovorno.