Polazeći od konteksta suvremenog društva, u okviru kojeg dolazi do pojave novih tendencija u odgoju i obrazovanju koje su često pred proturječnim izazovima, ističe se nužnost odgojne uloge škole te se nameće pitanje „kako i na koji način odgajati mlade“…
Odgovor na ovo pitanje s naglaskom na odgojnu dimenziju nastave povijesti, nastavnici moraju tražiti u vrijednostima koje su trajne i povezane sa sadržajem predmeta koji poučavaju. Znati poučavati i prilagoditi se izazovima vremena nije nimalo lagan posao, nužno je trajno usavršavanje i izgradnja. No, međutim ništa se ne događa niti preko koljena, niti preko noći, niti s priručnikom od 500 stranica, niti preko edukacija koje uvjeravaju nastavnike u nekakve „nove teorije“ a zapravo stare su 70 godina. Bloom i Piaget su svoje teorije stvorili 5o-ih godina 20. stoljeća. Uvjeravanje da je aktivno učenje nešto novo što nastavnici ne poznaju, laži su i obmane koje mogu biti podloga za priču onima koji su možda tek otkrili pedagogiju kao znanost ili pak didaktiku koja svoje postavke ima u 17. stoljeću, od Komenskog pa nadalje.
Razbijanje strukture nastavnog sata i tumačenje da se moderna i suvremena nastava ne može ostvariti kao nastava aktivnog učenja i poučavanja uzadanom vremenskom okviru, vrlo je opasna. Nastava je interakcijsko događanje; nastavnik-učenik-nastavni sadržaj. Interakcija kao međuodnos, međudjelovanje, znači aktivno učenje u kojem nastavnik potiče, moderira, vodi, a učenik sukreira, stvara novo znanje i aktivno sudjeluje u nastavnom procesu. Neka mi netko objasni da se to ne može ostvariti ako je sadržaj propisan?Budimo realni: „Većina poučavanja svodi se na primjenu zdravog razuma“.Metodički meta jezik u raspravi oko kurikuluma nastave Povijesti, preveo se i krivo protumačio iz iskustva stranih kurikuluma.Sve ovo dovodi u pitanje didaktiku kao pedagogijsku znanost i njezinu primjenu u Hrvatskoj. Zar je premalo Blooma, ili netko misli da ga nisu poznavali: Poljak, Bognar, Matijević, Jelavić, Pranjić i drugih koji su svima nama dali temelje za rad u nastavi. Na toj literaturi smo učili i radili po njoj. I sad je došlo vrijeme velikih suvremenih „edukatora“ koji nas uvjeravaju da ne znamo postaviti odgojno-obrazovni cilj nastave, da ne znamo definirati ishod, ne znamo osmisliti zadatke za učenike i sl., te nas jedino oni mogu tome poučiti.
Česte izjave da je tzv. radna skupina Budak/Koren tražila uzore u svjetskim kurikulumima pohvalna je, ali čini se bez usklađenosti s postojećom zakonskom regulativom što je bila obaveza. Npr. smanjenje satnice u 4 razredu gimnazije (s tri na dva sata), u trećem i četvrtom razredu tendencije da povijest bude izborni predmet (učenik bira od 1 do 6 sati), uvođenje strukturiranih radova od petog razreda osnovne škole što je opterećenje učenika i nastavnika i zadiranje u autonomiju nastavnika, pisanje izvješća, zaključne „(pr)ocjene“ i sl. Sve ovo kosi se s postojećim Zakonom o odgoju i obrazovanju i na njemu utemeljenim Pravilnicima.
Negativna recenzija HAZU i upozorenja bavarskih recenzenata o visoko postavljenim zahtjevima za učenike i nedostacima sadržaja o nacionalizmu i totalitarizmu, „stavljaju se pod tepih“. Tvrdi se da je javna rasprava iz prosinca išla u korist njihovog prijedloga, a prešućuju se upozorenja o tome da je dio prijedloga negirao zakonske odredbe (primjerice o dopunskoj i dodatnoj nastavi). Tako se rasprava ponovno gura u neprihvatljivu ideološku i politikantsku paradigmu.Osnovna razlika stare i nove skupine je što mi nemamo monopol nad edukacijama nastavnika, niti pišemo priručnik niti smatramo da je ovo savršen dokument kojeg se ne treba dirati. Svaka dobronamjerna kritika pomoći će da ovaj dokument bude što bolji. Uvjeti u kojima smo radili na predlošku koji je bio prema metodologiji ERS-a neprihvatljiv, napravili smo najbolje što smo mogli. Prihvatit ćemo sve konstruktivne kritike u javnoj raspravi jer ovo nije ničiji privatni poslovni projekt nego nacionalni dokument po kojem će se razvijati naše školstvo.
Nedavno su mediji donijeli informaciju s postavljenim pitanjem profesoru Budaku o povezanosti s kanadskim kurikulom. Analizom Budak/Koren kurikuluma već na prvi pogled može se uočiti da je korišten uzor i model Kurikulum povijesti u kanadskoj provinciji Ontario koji je jedan od najsveobuhvatnijih i najbolje razrađenih kurikuluma u svijetu, ali fragmentarno i nekonzistentno. Budak/Koren kurikul se iz nekog razloga ‘zaustavio’ na konceptima, ‘prenio’ je samo prve 4 stranice (od 46) kanadskog kurikuluma. Iako se oba kurikuluma temelje na konceptima, njihova razrada je različita. Čudno je kako Budak/Koren kurikul koncepcijski ne trpi propisani sadržaj, za razliku od toga kanadski kurikul ima ishode vezane uz sadržaj podijeljen po tematskim područjima kanadske povijesti.(http://www.edu.gov.on.ca/eng/teachers/curriculum.html).Pretpostavka je da se našao drugi uzor, možda na Novom Zelandu i Australiji.
Analizom kurikuluma povijesti za osnovne i srednje škole Budak/Koren u pristupu odstupa od svih drugih objavljenih predmetnih kurikuluma.Uočljiv je nekoherentan sustav učenja povijesti – od kronološkog u osnovnoj školi, opterećenost sadržajem i visoko postavljenim ishodima koji nisu primjereni dobi učenika (pregled+dublja obrada gradiva) prema tematskom poučavanju u gimnazijama (načelo izbornosti, 5 od 15 tema, bira nastavnik gdje postoji velika opasnost od zaobilaženja bitnih tema).Glavni dio Budak/Koren kurikula čine ishodi razrađeni po konceptima i razredima. Ishodi su općeniti, ne odnose se na pojedine teme, ponavljaju se iz razreda u razred uz minimalne izmjene npr. između 2. i 3. razreda. Ishodi su oslobođeni od sadržaja, acilj je razvoj vještina. Odgojna dimenzija nastave i pedagoški pristup na ovaj način u potpunosti je ugrožen. Škole su odgojno-obrazovne institucije, a ne laboratoriji za razvoj vještina.
Osnovna razlika novog i starog kurikuluma je načelo izbornosti i propisani sadržaj. Uočljivo je ‘bježanje’ od obveznog i detaljnijeg sadržaja te ishoda vezanih na sadržaj. Obrazloženje je u e-savjetovanju dala suautorica kurikula S. Koren: ‘ …U nastavi povijesti … detaljnim propisivanjem uvijek jača opasnost od propisivanja ne samo sadržaja, već i obvezujućih tumačenja i službenih verzija povijesti….’??!!Autorica zaboravlja da povijesna znanost dolazi do svojih zaključaka, da se oni temelje na metodologiji znanosti. Povijest nije beskrajna igra različitih ravnopravnih interpretacija.Zbog iracionalnog straha od ‘službene verzije povijesti’, kurikulum je ostao nedorađen i neprovediv, izazivajući polarizaciju kako povjesničara tako i društva. Zato suizbjegnuti i koncepti ‘povijesnog značaja’ (iz kanadskog kurikuluma) i ‘etička dimenzija povijesnih interpretacija’ (iz projekta Historical thinking).
Nova RS za Povijest je naišla na poteškoće pri doradi prijedloga dokumenta, jer organizacijske cjeline (koncepti)u inačici Prijedloga koji je bio u e-savjetovanju nisu dopuštale pisanje sadržajnih ishoda u skladu s metodologijom izrečenom u „Koordiniranom metodološkom pristupu …“. Uočili smo da je problem s konceptima ogroman. Ponajprije oko koncepata na kojima bi se trebalo graditi nastavu. Za uvođenje u školsku upotrebu to predstavlja opasnost jer takva kombinacija nije niti izvan Hrvatske provjerena, premda uspjeh na Novom Zelandu, Australiji, Kanadi ne znači uspjeh i u Hrvatskoj. Jedan od osnovnih razloga zašto smo tehničke koncepte(apstrakcije, generalizacije) stavili u pravu funkciju alatakoji pomažu razvoju povijesnog mišljenja je dijelom i što se ovako lakše može stvoriti smisleni dokument, ali i bolja mogućnost predmetnih korelacija s društveno-humanističkom grupom predmeta. Svi predmeti iz društveno-humanističke grupe za organizacijska područja imaju domene, a samo je povijest imala koncepte. Nova radna skupina za doradu kurikuluma uspjela je ispraviti očite nedostatke Budak/Koren verzije, ubacila je sadržaje, ishode je vezala za sadržaje i fokusirala ih na određene koncepte. Konceptima je dala značenje kakvo imaju i u kanadskom kurikulumu. Stoga je dorađeni kurikulum usporediv sa suvremenim kurikulumima kakav je spomenuti kurikulum u kanadskoj provinciji Ontario.
O rasterećenju u Budak/Koreničinom kurikulu nema ni govora. U metodičkom priručniku koji upućuje učitelje povijest Rima prolazi se kroz pet nastavnih sati. Takav „pregled“ može biti prekrcan činjenicama ili besmislen. Nakon toga „dubinski se obrađuju“ teme iz rimske povijesti. Nakon uvoda u očekuju učenici će u travnju govoriti o životu u Rimu uključujući i razvoj kršćanstva, a „dublju obradu „ careva proći će u svibnju. Bubanje dakle ostaje, a sadržaji su samo lošije sistematizirani. Zamislimo takve „preglede“ u svakoj od četiri teme za ostale razrede. A u gimnaziji je još i gore. Smislena povijesti nestaje. Kako god da odaberu teme nikako se neće ostvariti razumijevanje uzroka i dugog trajanja. Sve to bi trebala prikriti tema Domovinskog rata. Kao da je taj rat shvatljiv bez prethodne povijesti.
Nepotrebno politiziranje i nametanje ideološke paradigme ukomentarima na dorađeni tekst kurikuluma nastavnog predmeta povijest ima samo jednu uistinu „čvrstu“ okosnicu, koja se već viralno proširila kao tobožnja paradigma lošeg uratka nove radne skupine, a to je nespretno formuliran ishod u domeni Društvo za 8. razred. Možemo postaviti pitanje, koliko je puta stara skupina „peglala“ svoj dokument odnosno koliko inačica postoji? Možda bi bilo zgodno usporediti sve inačice i izdvojiti greške, proturječnosti, nelogičnosti iz toga dokumenta.No, vrlo je česta pojava da se zaboravlja ili izostavlja kontekst – vrlo je važno kako se što prikazuje,u kojem kontekstu i tko prikazuje. Glede toga valjalo bi pogledati senzacionalne objave na pojedinim portalima koji donose informacije o sadašnjim udžbenicima povijest za 8. razred, gdje je potpuno neprihvatljivo, četništvo dovedeno u kontekst hrvatskog antifašizma,a autorica tog udžbenika jedna je od najžešćih kritičarki dorade kurikuluma povijesti. Dok drugima traži „dlaku u jajetu“ svojim udžbenikom navodi učenike da krivo interpretiraju zbivanja pod naslovom „Otpor antifašističke Hrvatske, nemaju sliku partizana nego četničkog vođe Draže Mihailovića. Doista, je važan kontekst i treba postaviti pitanje zašto ovolika galama oko kurikuluma Povijesti? Honorari, ideologija, monopol u znanosti…Stvarna briga za školstvo i djecu nije.
Nadamo se da ovo objašnjenje jasno pokazuje kako smo niz apstrakcija vratili u realitet te omogućili da se ovaj Prijedlog kao moguće prihvaćeni dokument može puno lakše implementirati u postojeći hrvatski odgojno-obrazovni sustav jer je ovo doista rasterećeni sadržaj u odnosu na postojeće ali i na ono što se nalazi u prijedlogu kurikuluma Budak/Koren (pogotovo osnovna škola),da će javna rasprava biti konstruktivna bez zlonamjernog pokušaja rušenja jer ovo nije tržišno natjecanje.
Piše / Prof. Vjera Brković, članica nove radne skupine