Banke u SAD propadaju, Švicarska je intervenirala s nevjerojatnih 53 milijarde eura da bi spasila nacionalnu bankarsku instituciju, no možda ni to neće biti dovoljno. U emisiji “Squawk Box” na CNBC-u u četvrtak, profesor ekonomije na Sveučilištu Harvard i bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda Ken Rogoff ustvrdio je da problemi oko banaka nisu uopće riješeni jer u svijetu s višom inflacijom i višim kamatama, i slabim rastom u Kini, “u situaciji smo u kojoj će se stvari slomiti.” Također je ustvrdio da je “iznenađujuće što se ovo nije dogodilo ranije”.
Voditeljica Kelly Evans upitala je: “Ken, pričaj ovdje o riziku od širenja, vidiš li to? Jesu li vlasti zaustavile problem na pravi način?”
Rogoff je odgovorio: “Uopće ne. Mislim da smo u svijetu gdje je inflacija viša, realne kamatne stope više, Kina neće biti snaga rasta kao što je bila. Ovdje neće biti mekog prizemljenja. Samo je iznenađujuće da se nešto ovakvo nije dogodilo ranije. Dakle, mislim da su obavili dobar posao u sprječavanju juriša na banke, i treba pohvaliti ono što je učinila Švicarska nacionalna banka i što je učinio Fed (Američka nacionalna banka, op. a). Ali oni ne mogu nužno riješiti dublji problem u knjigama nekih banaka. I nisu samo banke u pitanju. Šire gledano, gospodarstvo je u situaciji u kojoj će se stvari jednostavno slomiti.”
Istaknuo je kako je banku daleko bolje prodati nego je spašavati, istaknuvši Veliku Britaniju kao primjer zemlje koja je zauzela ovakav pristup. Prodaja banke ne samo da pomaže u izbjegavanju financijskog tereta njenog spašavanja, koji u konačnici pada na teret poreznih obveznika, već također osigurava da tržište ostane konkurentno i učinkovito.
No, možda biste pomislili da je Ken Rogoff jedan od onih s “naknadnom pameću”. Ne. Prije mjesec dana, prije nego su banke počele propadati, on je upozorio da će se to uskoro dogoditi.
U epizodi Free Expression Podcasta od 23. veljače, Rogoff je razgovarao s glavnim urednikom The Wall Street Journala, Gerryjem Bakerom o tome zašto se SAD suočava sa značajnim izgledima za recesiju, rizicima nove financijske krize i kako se Kina bori s njom. sa stvarnošću svoje moderne ekonomije.
“Prvo, obično vam se ista vrsta financijske krize ne dogodi dvaput u kratkom razdoblju na istom mjestu. Moram isključiti Venezuelu i Argentinu i još nekoliko mjesta”, rekao je Rogoff. “No općenito, ako ste imali bankovnu krizu prije 10 godina, ljudi je se sjećaju, ulagači, regulatori, političari, potrošači, i to vam daje veliku otpornost da se ponovi. A to stvarno nadilazi brojke onoga što se događa. Drugo što bih istaknuo je da jedna stvar obično nije dovoljna da izazove problem. Kada imate neku dužničku krizu, inflacijsku krizu, financijsku krizu, to su obično najmanje dvije stvari. Na primjer, za tržišta u razvoju, koja sam dosta proučavao, ako cijene robe padnu, mnogi su od njih izvoznici a realne kamatne stope rastu, to je smrtonosna kombinacija.
Mislim da postoji velika šansa da ćemo imati recesiju (…) Nalazimo se u dolariziranom svijetu. Ako SAD drži kamatne stope na visokoj razini i SAD ide u recesiju, netko će imati problema. Vidjeli smo što se dogodilo u Velikoj Britaniji, na primjer, s mirovinskim fondovima. Drugi primjer bi bila Italija.
Na pitanje koja su područja najviše izložena riziku, odgovara:
“Pa, mislim da bi najočitije mjesto bilo u takozvanom bankarskom sektoru u sjeni, koji je ogroman.
Na pitanje Gerarda Bakera, “Pratili ste prilično dosljedno pravilo koje je sugeriralo da postoji određena održiva razina javnog duga. Kako sada mislite o tome i gdje su sada SAD i druge zemlje u odnosu na to?”, odgovara:
“Neki polemičari, ljevičari, Paul Krugman, gurali su tu ideju. Zapravo, moje knjige kažu da razvijene zemlje ne propadaju, točka. I znate da možete imati inflaciju, ali ne padate u dug. Dakle, upadanje u probleme znači jednostavno povećanje kamatnih stopa brže nego što vam odgovara i morate se prilagoditi.
…
Zapravo, ako uzmemo ne samo međugodišnju inflaciju, nego kumulativno, koliko je inflacija bila viša nego što ljudi očekuju, to je sigurno broj više od 10%, a to je de facto bankrot. Mislim, tako bogate zemlje bankrotiraju. Pogledajte na primjer Ujedinjeno Kraljevstvo, moglo bi završiti s kumulativnom inflacijom od 20% iznad očekivanja, ali to nije kriza. Mislim, to je loše upravljanje jer je inflacija problematična. Nije dobro za rast.
Sjedinjene Države nisu zatajile dug koji mi nazivamo inozemnim dugom tamo gdje se o tome odlučuje na stranim sudovima, ali 1930-ih kada su promijenili zlatni standard, vjerujte mi, ako ste živjeli negdje drugdje, osjećali ste se poput Argentine i neplaćanja svojih dugova , a to je mislio cijeli svijet. Tako je presudio Vrhovni sud. Vrhovni sud je presudio da se radilo o neispunjavanju obaveza, ali su onda zgodno rekli: “Ali ne mislimo da je bilo puno štete, odšteta iznosi jedan dolar”. To je poznati slučaj.
Mislim da smo zapravo na mnogo načina imali prekretnicu u globalnom gospodarstvu, kakvu nismo vidjeli od sedamdesetih godina kada se priroda šokova promijenila. Dakle, postojalo je to dugo razdoblje u kojem su financijski manipulatori rekli: “Oh, sve je to potražnja.” Dakle, kada postoji prevelika potražnja, recimo da imamo previše fiskalnih poticaja, to povećava proizvodnju, povećava inflaciju. Koji je odgovor? Dižete kamate. Ali ako imate problem s opskrbom, na primjer, slom lanca opskrbe, to poskupljuje stvari, ali je loše za proizvodnju, cijene energije rastu, uhvaćeni ste između čekića i nakovnja. I premda čelnici središnjih banaka kažu: “Sada sve razumijemo,” ne razumijemo nužno bolje kako postupati s javnošću kada ste uhvaćeni pred ovim izborom između ako povisim kamatne stope, to će pogoršati recesiju, ako ne dižem kamate, imamo inflaciju. A središnji bankari se na neki način muče oko komunikacije o ovome, djelomično ne znajući što se događa, što je privremeno, što je trajno”…
Pa, ako ovo sve dolazi od glavnog ekonomista MMF-a, možda je vijeme da se stvarno zabrinemo?