Propovijed apostolskoga nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgia Lingue, središnje misno slavlje svetkovine sv. Antuna Padovanskoga, Čakovec, nedjelja 13. lipnja 2021…
Poštovani župniče, ministre, župane, gospođo gradonačelnice, draga braćo i sestre!
Kada mi je župnik fra Tomislav poslao pozivnicu da predsjedam ovoj proslavi, ostao sam zadivljen razlozima koje je naveo, VIDEO OVDJE.
Prije svega, spomenuo je 790 godina od smrti svetoga Antuna Padovanskog, jednog od najomiljenijih i najštovanijih svetaca na svijetu, a kojem je posvećena župa; zatim 20 godina od osnutka župnog Caritasa; onda 28 godina od blagoslova kamena temeljca ove prekrasne crkve. Taj je kamen blagoslovio prvi apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, moj zemljak blage uspomene mons. Giulio Einaudi. I konačno, razlog koji se možda čini manje važnim, ali koji me je najviše dirnuo: 45 je godina od prvog pisanog zapisa da je Čakovcu potrebna nova župa.
Ova posljednja činjenica me je dirnula stoga što je to, ako malo razmislite, i glavni razlog zašto sam ovdje, zašto smo ovdje. Da nije bilo nekoga tko je osjetio potrebu za novom župom i zatim poduzeo prve korake za njezinim osnivanjem, mi ne bismo danas bili ovdje na proslavi “Godišnjice župe sv. Antuna Padovanskog” jer župa ne bi postojala.
U biti, ono što je napisano prije 45 godina prvo je sjeme bačeno u zemlju, štoviše, sjeme koje još nije ni bilo dotaklo zemlju jer je još uvijek bilo u ladici ili, bolje, tek u glavi onih koji su uvidjeli potrebu da se ovdje osnuje župa.
Ovo nas razmišljanje odmah upućuje na današnje Evanđelje koje nas upravo podsjeća da je kraljevstvo Božje poput sjemena bačenog u zemlju.
Sve što se rađa i razvija u početku je tek sjeme, koje, prije nego će biti bačeno u zemlju, nije ništa drugo nego misao u umu onoga koji to planira, a u konačnici, misao u Božjem naumu.
Čak i svatko od nas, prije svog postojanja, nije bio ništa drugo doli ideja – netko će reći: riječ, jer svi smo, od vječnosti, sadržani u Božjoj Riječi po kojoj „sve postade i bez nje ne postade ništa“ (usp. Iv 1,3). Svi smo mi bili „riječi” sadržane u toj „Riječi” – u „Logosu”, i u onom „Glagolu stvaranja”, kojeg je Bog tada izgovorio. A kada Bog govori, On stvara. Sjetite se riječi koje se ponavljaju u izvještaju o stvaranju u knjizi Postanka:
I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost. … I reče Bog: „Neka bude svod …“ I reče Bog: „Neka budu vode …“ I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku …“
Sve je nastalo jer je Bog rekao, jer je progovorio. Riječ je posijano sjeme, ali prije nego što je posijano već je postojalo kao zamisao u Božjem umu.
Isto vrijedi i za Crkvu i za svako djelo u njoj: župe, vjerske zajednice, udruge, molitvene zajednice, Caritas. Sve je u početku u Božjoj zamisli koji traži plodno i prikladno tlo kako bi posijao svoje sjeme.
Zbog toga je važno slijediti nadahnuća, vidjeti jesu li dobra, odnosno dolaze li od Boga, a zatim je potrebno imati hrabrosti pokrenuti ih i pustiti da se razviju.
Kada ne bismo vjerovali da je i u počecima ove župe postojao plan koji dolazi od Boga, ona bi bila tek obična institucija poput mnogih drugih, dobrotvorna udruga, nevladina organizacija, humanitarna zaklada, ali ne bi bila živa zajednica, koju je Bog zamislio i želio.
Sjetimo se, dakle, da nadahnuće koje je nekoga prije 45 godina potaknulo da uzme olovku i papir i napiše biskupu da u Čakovcu postoji potreba za još jednom župom, nije drugo doli sjeme koje dolazi odozgo. To ne dolazi po nama, nego od Boga.
To nikada ne smijemo zaboraviti. Mi smo samo oruđe u Božjim rukama. On je začetnik i dovršitelj vjere naše, kako kaže sveti Pavao.
Papa Franjo jasno je ocrtao profil župe u Apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium” -”Radost Evanđelja”, gdje ju je opisao kao živu zajednicu, u stalnom misionarskom širenju. Župa raste, bilo dok spavamo ili dok bdijemo, ako dozvolimo Gospodaru žetve da djeluje, jer samo On zna što je zamislio. Župa raste ako smo ujedinjeni u Isusovom Imenu jer je tada On sam prisutan te djeluje noću i danju.
Župnik, samo ako je u jedinstvu s narodom Božjim, stvara zajednicu. Kada nema tog sklada između pastira i njegovih ovaca, tada nastaju problemi. Ako, naprotiv, postoji to zajedništvo, onda Župa raste prema Božjem planu, a da mi ne znamo kako, iznad naših očekivanja. To „može poprimiti i vrlo različite oblike koji iziskuju poučljivost i misionarsku kreativnost, kako pastira tako i zajednice“, kako piše papa Franjo u broju 28 u Apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium”.
U istom broju Papa navodi sljedeće glavne značajke župe:
„Župa je crkvena prisutnost na određenom prostoru, prikladni ambijent za slušanje Riječi, za rast kršćanskog života, za dijalog, za naviještanje, za djelotvornu ljubav, za klanjanje i slavlje. Kroz sve svoje aktivnosti, župa potiče i osposobljava svoje članove da budu aktivni navjestitelji.“ (EG 28).
Među svim inicijativama jedne župe svakako treba na poseban način spomenuti njezinu dobrotvornu aktivnost koju obično koordinira Caritas.
Caritas je najljudskije i najmisionarskije lice župe, a time i cijele Crkve. To je ispružena ruka župe prema svima, a posebno prema siromašnima.
Caritas ne smije nikoga isključiti, čak ni one koji zbog druge vjere ili nekih drugih razloga ne mogu pristupiti sakramentima. Nitko nije isključen iz Božje ljubavi, Isus je umro za sve. Također, nitko nije izvan Gospinog majčinskog plašta pa, prema tome, ni izvan Crkve.
To je glavna zadaća Caritasa: učiniti da svi osjete majčinstvo Crkve. Po milosrdnoj ljubavi mnogi dolaze do vjere, dirnuti ljubavlju, mnogi susreću Krista.
Stoga, djelotvorna ljubav, naravno, nije rezervirana samo za one koji su aktivni djelatnici Caritasa. Svatko je pozvan živjeti milosrdnu ljubav i na taj način svatko postaje misionar.
Dopustite mi da vam ispričam osobni doživljaj kako bih rasvijetlio ono o čemu govorim.
Radio sam u Apostolskoj nuncijaturi u Obali Bjelokosti, u zapadnoj Africi. Jedan je mladić često dolazio na naša vrata tražeći milostinju. Nakon što sam mu više puta pomogao i saslušao ga, pomislio sam da me možda iskorištava, a nisam imao načina provjeriti je li istina ono što govori pa sam ga poslao u Caritas, govoreći mu: „Gle, tamo mogu vidjeti što ti treba, a možda ti mogu i pomoći u potrazi za poslom.”
Prihvatio je moj savjet, ali se ponekad i vraćao jer mu nije bilo dovoljno ono što mu je Caritas mogao dati. Jednoga je dana došao u Nuncijaturu. Vidjelo se da ga boli zub i da je otekao u licu. Shvatio sam da mu odmah treba pomoći. Predugo bi trajalo da sam ga poslao u Caritas. Odlučio sam otići s njim do zubara, gdje su mu odmah izvadili zub.
Bio je to čin ljubavi, koji se pretvorio u priliku za evangelizaciju. Zapravo, dok sam ga vozio kući, sav mi je sretan rekao: „Zahvaljujem ti na tome što si učinio za mene, ali kladim se da nemaš hrabrosti doći i vidjeti gdje živim: to je najsiromašnija četvrt u čitavom Abidjanu” (glavnom gradu Obale Bjelokosti).
Prihvatio sam poziv i dogovorili smo se da posjetim njegov dom. Bila je to koliba: prostirka na podu bio je njegov krevet, nekoliko čavala na zidu njegov ormar, a grijalo s lončićem njegova kuhinja.
Kada sam odlazio, rekao mi je: „U ovoj četvrti živi oko 8000 ljudi, svi su doseljenici iz raznih dijelova zemlje, a mnogi su i stranci. Svi smo siromašni, živimo iz dana u dan, ali siguran sam da nema barake u kojoj nema Biblije ili Kurana. Nažalost, nema nikoga tko bi nam ih došao pojasniti.”
Iskoristio sam priliku i rekao mu: „Ako želiš, mogu ja doći.” Tako sam počeo odlaziti k njemu, svake nedjelje poslije podne.
Bilo je predivno. Pozivao je svoje prijatelje i susjede. Dolazili su katolici i kršćani iz raznih drugih crkava i sekti, muslimani i pogani. Pročitali bismo odlomak iz Evanđelja, a zatim bi počeli postavljati pitanja ili razmjenjivati mišljenja o onome što su razumjeli.
Nakon nekog vremena bio sam premješten u Sjedinjene Američke Države i tu raznoliku i siromašnu zajednicu povjerio sam ravnatelju dijecezanskog Caritasa koji je uvijek išao sa mnom.
Nedavno sam u svom računalu pronašao pismo koje sam mu napisao iz Washingtona, 2. travnja 1999., tri godine nakon što sam otišao iz Obale Bjelokosti. Nažalost, nisam mogao pronaći pismo koje mi je on napisao, ali iz onoga što mu govorim u svom pismu moći ćete razumjeti o čemu se radilo:
„Dragi Alfrede, Tvoje pismo od 8. studenoga, koje sam upravo primio jako me razveselilo. Uvijek se molim za tebe i sretan sam jer vidim da Gospodnja milost i dalje djeluje u tebi. Krštenjem ćeš primiti oproštenje svih grijeha tvog prošlog života. Svi će biti izbrisani, a istodobno ćeš dobiti snagu da svaki dan živiš u Božjoj prisutnosti.
Vidim koliko te je Gospodin ljubio. On nas uvijek neizmjerno ljubi (…).
Sretan sam što si pronašao novog prijatelja koji te prati na putu kojim slijediš Isusa.
Oh, kako bih volio biti prisutan na tvojem vjenčanju i krštenju! Javi mi kada budeš slavio te sakramente. Pokušat ću na neki način biti prisutan.
Želim ti da s Angelom budeš svjedok Božje ljubavi, da ljudi koji vas budu gledali mogu reći: “Ako se Alfred i Angela, unatoč tome što su siromašna stvorenja, toliko ljube, koliko me više ljubi Bog, koji je beskrajna ljubav!“
Vidite kakve su posljedice malog čina ljubavi. Svakom župljaninu želim ono što sam zaželio Alfredu i Angeli. Želim da budete svjedoci Božje ljubavi kako bi svi vaši sugrađani, vidjevši kako se vi, župljani Župe sv. Antuna Padovanskog u Čakovcu, međusobno ljubite i slažete, dobiju poticaj i snagu da obnove i prodube svoju vjeru.
Neka vas u tome, svojim primjerom autentičnog svjedoka Božje Ljubavi i nadasve svojim svetačkim zagovorom, prati zaštitnik vaše župe sv. Antun Padovanski.