DEFINICIJA PROSVJEDA
Evo kako Wikipedija definira prosvjed;
„označava javni skup ili javno okupljanje osoba radi izražavanja protesta ili mišljenja. U totalitarnim ili nedemokratskim državama, kao što su bile bivše socijalističke države bile su isključivo oni prosvjedi dozvoljeni, koje je vlada prethodno naredila. Primjer za poznata zbivanja su protesti za vrijeme Hrvatskoga proljeća koji su od strane vlasti nasilno ugušeni, te studentski protesti 1989. godini u Kini, koje je vojska oružjem ugušila kao i ruske demonstracije 1993. godine koje je Boris Jeljcin ugušio vojnim napadom na ruski parlament.“
Razlozi za prosvjede mogu biti protesti
- protiv politike vlade,
- za mir,
- Kritike prema globalizaciji,
- za zaštitu okoliša,
- za ili protiv izgradnje odredenih gradevinskih projekata (smetlišta, cesti, industrijskih pogona),
- demonstracije sindikata, za vise novčanih sredstava za školstvo … itd
Ustavom RH definirano je i pravo na mirni prosvjed
Članak 42.
Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.
Članak 60.
Jamči se pravo na štrajk.
U oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom može se ograničiti pravo na štrajk.
Članak 16.
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
ZAKON O JAVNOM OKUPLJANJU
- TEMELJNE ODREDBE
Članak 1.
Svatko ima pravo na javno okupljanje pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom.
Članak 2.
Javna su okupljanja u smislu ovoga Zakona mirna okupljanja i javni prosvjedi, javne priredbe i drugi oblici okupljanja.
Članak 3.
Jedino se na temelju ovoga Zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja.
Sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.
Pravo na javno okupljanje pripadnika Ministarstva obrane i oružanih snaga Republike Hrvatske uređuje se posebnim propisima iz područja obrane.
Članak 4.
Mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva se svako organizirano okupljanje više od 20 ljudi, koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva.
Članak 5.
Redarstvene vlasti dužne su štititi slobodu govora i javnog nastupa na mirnom okupljanju i javnom prosvjedu.
Redarstvene vlasti dužne su spriječiti ometanje ili onemogućavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda koji se održava na temelju ovoga Zakona i pri tome su ovlaštene rabiti tehnička i ina sredstva zaštite.
Redarstvene vlasti mogu primjenjivati mjere prisile jedino kada je to nužno te na način razmjeran naravi pogibelji.
Članak 6.
Organizator mirnog okupljanja i javnog prosvjeda jest pojedinac ili pravna osoba koja u skladu s odredbama ovoga Zakona priprema, ustrojava i nadzire održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda.
Kada mirno okupljanje i javni prosvjed priprema skupina građana ili pravnih osoba, dužne su odrediti svoga zastupnika.
Članak 7.
Organizator, odnosno njegov zastupnik dužan je prijaviti održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda kada je to ovim Zakonom predviđeno.
Prijava mirnog okupljanja i javnog prosvjeda podnosi se policijskoj upravi na čijem se području mirno okupljanje i javni prosvjed namjerava održati.
Prijava se podnosi 5 dana prije početka održavanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda.
PROSVJEDI ILI DEMONSTRACIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ
To su osnovna prava i pravila po kojima se može održati javni prosvjed, odnosno javno okupljanje!
Održano je mnogo prosvjeda sa različitim uzrocima i zahtjevima. Svaka hrvatska vlast do sada nije se bojala prosvjeda lijevo orijentiranih građana, ali zato čim se najavi prosvjed domoljubno orijentiranih građana, odmah je to panika i rušenje vlasti!
Pa i proslava osvajanja srebrne medalje hrvatske nogometne reprezentacije izazvala je ogroman strah kod vladajućih! Takav panični strah, da su prekinuli proslavu na Trgu Republike u Zagrebu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno!
Od kuda takav paničan strah od vlastitog naroda?
Boje li se za svoje bogate privilegije ili debelo tapecirane fotelje?
Boje li se stoga što su svjesni da ne rade kako treba u korist naroda?
Boje li se jer znaju da su prevarili, iskoristili i iznevjerili svoj narod?
Boje li se opravdanog nezadovoljstva i gnjeva svog naroda, koji im je dao povjerenje da ga zastupaju ili kako u Ustavu RH piše
„Vlast U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, a oni ne rade u korist naroda, već u korist krupnog kapitala, raznih međunarodnih asocijacija, razno-raznih lobija I grupacija?
Od tog paničnog straha u svakom od navedenih slučajeva u konačnici, radi se o strahu za osobne privilegije, sinekure i vlast, odnosno vlast kao moć vladanja nad ljudima! Izgleda da ta moć opije političare na vlasti i zbog te moći se udalje od svoje izborne baze, od svojih birača i odnarode se! Tako odnarođene političke elite onda u svojoj biračkoj bazi, u svom narodu vide opasnost za sebe i moć koju im vlast daje, odnosno moć koju im je taj narod izabravši ih dao!
Čudno je ponašanje medija, koji naprave bauk od prosvjeda. Kao da su prosvjedi nešto zabranjeno, nešto opasno i nešto nemoralno.
Gledala sam danas intervju na RTL TV sa Predsjednikom Sabora i voditeljica par puta pita“ Odobravate li vi prosvjed?“, onda opetovano pita odobrava li Predsjednica prosvjed u Vukovaru? Čudna pitanja! Pa ne odobrava Predsjednica prosvjed, već MUP! Ne odobrava predsjednik Sabora prosvjed, već MUP!
Pa neće valjda građani ili narod pitati Predsjednicu ili Predsjednika Sabora smiju li prosvjedovati? Oni mogu imati svoje mišljenje o prosvjedima, ali ne odobravati ih ili ne!
Zbog čega se vlast ne uznemiri kada prosvjeduju lijevo orijentirani građani odnosno birači, a na svaki znak domoljublja, odnosno prosvjeda domoljubno orijentiranih građana zavlada panika u vladajućim strukturama?
Kada je prosvjedovale grupa žena za ratifikaciju Istanbulske konvencije obučene u crvene odore sa kapuljačama, vlasti se nisu nimalo uznemirile, dapače, odgovaralo im je!
Dovoljno je pogledati ovu fotografiju da u čovjeku izazove jezu! Čisto zastrašivanje, kao što u Americi radi Ku Klux Klan!
Međutim kada su domoljubno orijentirani birači organizirali masovne prosvjede protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Zagrebu i Splitu odmah se digla koordinirana medijska buka i panika, omalovažavanje, umanjivanje broja prosvjednika i rušenje vlasti! A zašto? Zato jer vladajući znaju da idu protiv interesa vlastitog naroda, protiv njegove izborne želje i protiv izražene volje na izborima!
Usporedimo fotografije;
Na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije sve puno zastava, hrvatskih obilježja za zaštitu identiteta hrvatskog naroda, ali to je aktualnoj Vladi bilo rušenje vlasti,!
Znali su i znaju da idu protiv izražene volje naroda i zato ih hvata strah i panika!
A narod je pjevao domoljubne pjesme, veselo se družio i nije imao nikakvu namjeru rušenja vlasti! Ali u strahu su velike oči!
Zar građani i narod u demokratskom društvu nemaju pravo protestom iskazati nezadovoljstvo postupcima vladajućih? Zar nemaju pravo tražiti demokratskim putem referendumsko izjašnjavanje, a da vlast to ne shvati kao ugrozu? To bi im trebao biti jasan znak da se moraju korigirati i slijediti volju naroda! Ali ne, gdje bi vlast poštivala volju naroda, kada se ona izdigla iznad naroda i ne zanima ih narod do slijedećih izbora?
PROSVJED U VUKOVARU
Čim je Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara nezadovoljan stanjem u svom gradu, nezadovoljan neučinkovitim kažnjavanjem ratnih zločina najavio mogućnost prosvjeda, u vladajućih je nastala panika.
A zašto? Zato što znaju da je to točno i da su krivi, jer su propustili u 27 godina nakon Domovinskog rata kazniti sve zločine počinjene na području Vukovara i šire, po cijeloj Hrvatskoj!
“Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih službi i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti“, poručio je Penava istaknuvši i činjenicu da smo ukoliko “živimo u demokratskom društvu krivi svi“.
“Demokracija zahtijeva da građani reagiraju kad god se sustav nađe u krizi“, istaknuo je vukovarski gradonačelnik, te ocijenio da su neke institucije u krizi od kada postoje, a od te činjenice svi okreću glavu.
Ivan Penava je dosljedan čovjek, jer je ista pitanja postavljao još 2015. godine,
Odmah je počela koordinirana medijsko-stranačka kampanja i pritisci, da se prosvjed ne održi! Čak se i ministrica Žalac poslužila manipulacijom i otvoreno optužila MP Thompsona da koristi vukovarsku žrtvu za svoju promociju, a on uopće nije ni pozvan u Vukovar. Njegov odvjetnički tim je izrijekom demantirao da će MP Thompson održati koncert u Vukovaru! Evo do kuda su predstavnici vladajućih spremni ići da zaustave jedan humani prosvjed! Humani, jer su obitelji i žrtve nakon 27 godina zaslužile da se sazna istina, koju hrvatsko Pravosuđe nije u 27 godina uspjelo doznati i kazniti počinitelje.
Evo jedne ispovijesti žrtve silovanja iz Vukovara, koja nije dobila pravnu zadovoljštinu;
Antun Ivankovic je sa Lili Bencik i 19 drugih.
Jedna od stotine prešućenih žrtava ratnog zločina IZJAVLJUJE:
„Zarobljena sam na dan pada Vukovara 18.11.1991.g.. Pretresli su me i oduzeli sve što sam imala kod sebe, torbu, novac imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela, misleći da će se bar nešto spasiti. Na Veleprometu su nas postrojili uz zid. Nakon desetak minuta došao je moj prvi susjed, Srbin, naredio je da pođem s njim. Uveo me u skladište stolarije, na vratima je stajala djevojka koju sam poznavala. Isjekla mi je kožnu jaknu, tražila je novce uz psovke i pogrdne riječi gurnula me u skladište. U stolariji je bilo puno ljudi muškaraca, žena. Iživljavali su se nad svima, tukli, psovali, vrijeđali. Jednu trudnicu su postavili i prema njoj bacali noževe.
Kada je pala noć dolazi osoba kojeg su zvali Topola, izvodi me van iz Veleprometa na ulicu i držeći me za ruku odveo u jednu kuću gdje su se nalazili paravojska koja je pripadala Šešelju. Vani se neprekidno pucalo i bilo je zastrašujuće. Uveo me u kuću koja je pripadala nekim starijim ljudima i čula sam nekog tko strašno viče jer su ga tukli. Strašno je bilo čuti to staračko zapomaganje od boli koju su trpjeli dok su ih tukli. Bila je užasna noć i ništa nisam vidjela, samo sam čula pucnjavu, jaukanje i zapomaganje. Uveo me u neku sobu, zapela sam za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani je bilo puno vojske, neprekidno su pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu.
U jutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila šešeljev štab. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici Arkanovci. Ušao je jedan mlađi vojnik i počeo vikati na mene da mu skinem čarape i da ga skidam i da skinem sebe. Bilo je to urlikanje i prijetnje i sve sam morala učiniti nakon čega me silovao. U drugoj sobi se nalazilo mnogo vojnika i on ih je pozvao. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak.
Stigao je jedan četnik Žmigo, tako su ga zvali, izveo me iz kuće. Vodio me niz ulicu i vikao da sam ustašica, ratna zarobljenica kojoj će oni suditi, imao je redenik preko prsa i bio je do zuba naoružan. Odveo me do jednog četničkog štaba kod glavnog kojeg su zvali Kameni, bio je moj susjed. Kada su od njega zatražili da mi sudi, on je odgovorio da me odvedu u Velepromet. Vodeći me natrag Žmiga me uveo u jednu kuću u neku gotovo podrumsku sobu gdje me cijelo popodne i noć silovao uz pucanje i prijetnje. Još me držao cijeli sljedeći dan iživljavajući se na meni i tek navečer odveo u Velepromet.
Bila je noć i samo povremeno je agregat davao svjetlo, ugledala sam gomilu ubijenih ljudi. Opet je na ulazu u stolariju stajala ona djevojka i nogom me šutnula u jednu sobu koju su zvali ” soba smrti” u kojoj su bili pretučeni muškarci, bila sam jedina žena. U tu sobu su ulazila po četvorica četnika i tukli premlaćivali, mučili sajlama vežući ruke. Ljudi su povraćali krv. Ovdje su ubili puno ljudi. Jednog su nakon mućenja uveli potpuno golog, urezali su mu križ na leđima, nakon toga su ga ubili.
U noćnim satima ulazi vojni policajac, nismo bili sigurni kome pripadaju, bojali smo se što će oni činiti iako je iskazao čuđenje kada nas je ugledao. Ipak je to bila regularna vojna policija JNA koja nas je popisala. Na paleti sam ugledala odbačenu moju torbu i zamolila sam jednog vojnika mogu li uzeti svoju torbu, ponadala sam se da ću naći još nešto u njoj. Pitala sam vukovarskog domaćeg četnika, gdje je novac jer ga nije bilo u torbi , odgovorio je da je to za vukovarsku siročad.
Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. Tamo su nas smjestili u neku prostoriju gdje smo ležali na podu. Tjerali su nas da čistimo krug vojarne, praznimo rupe u kojima je bila voda. U krugu su bili domaći vukovarci četnici koji su nas vrijeđali, ponižavali, govorili su da smo krivi za rat.
Jedan dan došli su Stanimirović, Dokmanović, Hadžić u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću. 29.11.1991. potrpali su nas u kamione i preko Negoslavaca gdje nas je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje.
Iz kamiona nismo smjeli izaći sve do Šida. U Šidu su nas držali cijeli dan u kamionima, nitko nije smjeo sići. Pred veće su nas vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici. Tamo su nas sačekale žene, prijetile i vrijeđale da smo ustaše. Iskrcali su nas i morali smo proći kroz špalir ljudi koji su nas udarali palicama.. Tko je pao taj je teško prošao. Uveli su nas u podrum, skinuli do gola, oduzeli sve što smo imali. Pregledali su nas kompletno, čak i ginekološki da se uvjere da neka žena nije nešto sakrila.
Uveli su nas u sobu br.13, puštali su od 5h četničke pjesme, ležali smo na betonu, hrana je bila vodena čorba. Razmijenjeni smo 6. prosinca, u Bosanskom Šamcu , nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama . Kada sam se vratila u Vukovar 1998 g. odmah sam susrela jednog počinitelja zločina, bojala sam ga se i dalje.
O stradanju sam dala iskaz u državnom odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim policajcima koji su me došli saslušati u stanu. Jednom sam pozvana kao svjedok, počinitelj je tijekom procesa umro do tada je mirno šetao Vukovarom. Nakon toga nikada me nitko nije pozvao.“
I DA NAKON OVE ISPOVJESTI JOŠ IZ 2016 GODINE, NE PODRŽIM PROSVJED 13.listopada 2018. godine i Ivana Penavu?
Ne bih bila ljudsko biće!