Pjesma o Rakovičkoj buni
Ove godine navršava se 150 godina od ustanka hrvatskih domoljuba pokrenutog u malenom mjestu Rakovici, a koji je predvodio istaknuti hrvatski intelektualac Eugen Kvaternik.
Iako vođen hvalevrijednom zamisli o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj ustanak je i prije samoga početka bio osuđen na neuspjeh prvenstveno stoga što Kvaternik nije dobro procijenio unutarnje političke okolnosti te je precijenio odaziv krajišnika, a osim toga, očigledno je krivo procijenio tadašnje odnose na vanjskom, tj. europskom političkom polju. Ipak, zbog jasno iznesenih političkih stavova o slobodnoj Hrvatskoj izvan vlasti habsburške krune te zbog činjenice da su događaji u Rakovici iz listopada 1871. godine bili prešućivani, Rakovička buna svakako je zaslužila svoje mjesto u hrvatskoj povijesti…
EUGEN KVATERNIK I RAKOVIČKA BUNA 1871.
Tu leži Div,
Naš stid i sram,
Što bješe kriv,
Jer bješe Sâm.
Taj sokô siv,
Svog doma plam,
I sad je živ
I Vođa nam.
U jarku trune, poput crkle strvi —
On, što nekim bješe Eugen Prvi,
Kraljevina i Sloboda naša.
A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.
[”Epitaf bez trofeja” – A. G. Matoš]
Eugen Kvaternik, hrvatski političar, pisac, pravnik, hrvatski narodni revolucionar, vođa Rakovičke bune za slobodnu i od Austro-Ugarske monarhije nezavisnu hrvatsku državu (Kraljevinu Hrvatsku). Rođen je 31. listopada 1825. u Zagrebu. Otac mu je bio ugledni zagrebački gimnazijski profesor povijesti i latinskog jezika, a tu ljubav za hrvatsku povjesnicu prenio je ne samo sinu Eugenu već i njegovom nešto starijem školskom kolegi i budućem političkom vođi hrvatskog naroda Anti Sarčeviću. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Rijeci, 1840. – 1842. Bio je školski kolega Anti Starčeviću. Dugogodišnju suradnju i prijateljstvo s njim započeo u gimnazijskim danima kada mu je ‘Stari’ povremeno držao kućne poduke jer je Kvaternik bio boležljive naravi. Bogoštovlje je studirao u Senju, Zagrebu i Pešti, ali prelazi na pedagogiju i pravo i diplomira 1847. Od 1851. bio je odvjetnik u Brodu na Kupi. Zbog političkih stajališta tijekom Bachova apsolutizma (1851. – 61.) vlasti su ga često napadale. God. 1857. bilo mu je oduzeto pravo obavljanja odvjetničke prakse. Svojim je državnopravnim spisima i saborskim govorima uz dr. Antu Starčevića udario temelje pravaške politike. Zajedno s dr. Antom Starčevićem osniva 1861. Stranku prava, čiji je cilj, pozivajući se na povijesno hrvatsko državno pravo, uspostava slobodne nezavisne hrvatske države, neovisne o Beču i Pešti. Smatrao je da se Hrvatska ne može osloboditi tuđinske vlasti bez pomoći izvana, pa tako boravi u Italiji, Francuskoj i Rusiji, nastojeći pridobiti vlade tih zemalja za oslobođenje Hrvatske. Kako mu to nije uspjelo, 1860. vratio se u Hrvatsku. O dizanju zajedničkog hrvatsko-talijansko-mađarskog ustanka vodio je pregovore od 1863. do 1865., bez uspjeha. Ne vidjevši drugog rješenja dana 8. listopada 1871. podiže Rakovički ustanak. Uzroci ustanka su nezadovoljstvo uvjetima Ugarsko-Hrvatske nagodbe te stalnoj mađarizaciji Hrvatske. Samom ustanku prethodili su pokušaji pregovora sa vlastima u Trojednoj Kr. Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, te Ugarskoj i Austriji, koji propadaju bez uspjeha. Prilike u Europi i stanje nezadovoljstva razvojačenjem Vojne Krajine doveli su zagovornike ustanaka do točke usijanja – i odluke da tada započnu ustanak.
Ustanak je dignut u selu Broćancu odakle je prenešen u Rakovicu, kojeg organizira na svoju odgovornost (u želji da ne kompromitira Stranku prava i dr. Antu Starčevića, iako mu je cilj bio dovođenje stranke na vlast u Hrvatskoj) sa svojim najbližim suradnicima: Vjekoslav Bach, Ante Rakijaš, Ante Turkalj, Petar Vrdoljak, braća Čuić. Glavna Kvaternikova oružana snaga bili su graničari iz Vojne krajine – kojoj su oni služili a kojoj je prijetilo ukidanje,
te bi time graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali, a oni su pretežno bili pravoslavne vjere. Ukoliko ustanak uspije formirat će se pravaška vlada na čelu sa Starčevićem a ako propadne stradat će samo oni i tako sačuvati stranku. Dan ranije, 7. 10. ustanici su formirali u Broćancu privremenu hrvatsku narodnu vladu na čelu s Kvaternikom te su imenovani i ministri: Petar Vrdoljak za ministra unutarnjih poslova, Ante Rakijaš ministar rata, Vjekoslav Bach financija, Rade Čuić za zapovjednika ustaničke vojske i Ante Turkalj za velikog župana u Ogulinu. 8. 10. počinje buna i Eugen Kvaternik sa pratnjom i četom od 200 graničara, te hrvatskom zastavom, zajedno sa Bachom, kreće u Rakovicu gdje je određen glavni stan hrvatske vlade. Uz ustanak su pristala sela Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Kako bi uhvatili neposrednu granicu s Bosnom (tada pod turskom okupacijom) zaključili su da treba što brže pridobiti za bunu važni Drežnik. Odmah potom zaputi se u Drežnik s tristo ustanika Ante Rakijaš no došavši u selo nađe narod sabran u katoličkoj crkvi na blagoslovu. Međutim, sve nagovaranje pa i prijetnje ustanika nisu ništa pomogle; Drežničani, upozoreni još ranije na opasnost bune od svoga župnika starca Petra Korenića i kapetana Dursta, ne htjedoše se nikako priključiti Kvaterniku. Ovaj je neuspjeh teško pogodio Rakijaša i on se neobavljena posla vrati u Rakovicu.
Ciljeve ustanka objavila je Hrvatska narodna vlada u Rakovici 8. 10., a oni su bili sljedeći:
1. Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog gospodstva.
2. Jednakost pred zakonom.
3. Pravedno sudstvo.
4. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja.
5. Svatko mora primiti povjerenu mu službu.
6. Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka.
7. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije.
8. Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.
Dana 9. listopada odatle su ustanici na čelu s Kvaternikom krenuli u Plaški, gdje se ustanku trebala pridružiti još jedna skupina krajišnika/graničara, te su prenoćili u Plavčoj drazi. Ustanička vojska je tu prespavala i time možda napravila taktičku pogrešku. Naime, vijest o pobuni došla je do Plaškog pa je austrijska vojska odlučila povući dio nezadovoljnih krajišnika u Ogulin.
Stigavši u Plaški 10. listopada oko podne nisu naišli ni na kakav vojnički otpor (kako je Kvaternik bio izuzetno religiozan prva briga mu je bila da se posveti oružje i zastave. Katolički svećenik već je prije pobjegao prema Ogulinu pa jedva nađoše jednog paroha da to obavi kako ne bi izazvali nezadovoljstvo ustanika).
Tada reagira austrijska vojska, pa se na samu dojavu o dolasku ogulinske regimente većina od 1700 vojnika razbježala te je ostalo uz Kvaternika nešto više od 400 momaka. Kvaternik se nakon toga odlučio vratiti natrag s onima koji su još ostali uz njega te se utaboriše u Ljupči planini, nedaleko od sela Močila, i ondje prenoćiše. U tom trenutku su već bili opkoljeni iz pravca Rakovice i Slunja, od strane austrijske vojske.
Ustanak nije uspio a u mjestu Močile, u Ljupča planini u zasjedi koju je postavio Miloš Kosanović zajedno sa 30-ak izdajnika iz redova ustanika, dolazi do pucnjave, 11. listopada 1871. kada pogibaju Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš. Njihova tijela su opljačkana i bačena u jarak, te nakon nekog vremena prevežena u Rakovicu i pokopana u zajedničku grobnicu kraj ceste što vodi za Drežnik. Uz njih poginulo je i još nekoliko ustanika.
Godine 1921., na 50-godišnjicu ustanka, kosti hrvatskih mučenika Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Rakijaša i Bacha prenesene su u zagrebačku katedralu i pokopane uz Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana, u organizaciji družbe ”Braća Hrvatskog zmaja”.
Iako vodstvo Stranke prava nije sudjelovalo u ustanku niti je o njemu bilo obaviješteno, Ante Starčević i ostali čelnici stranke bili su uhićeni, stranačko glasilo ”Hervatska” prestalo je izlaziti, a stranka je bila isključena iz političkog života Hrvatske sve do 1878. godine.
Pogibija Kvaternika i suboraca [preuzeto sa rakovica.net]
”Kvaternik i ustanici su prenoćili u Plavča Dragi, a ujutro nastavili put. Bila je gusta magla, naprijed su na bijelim konjima jašili Rade Čuić i Antun Rakijaš (u nošnji “serežanskog harambaše” ), a iza Kvaternik (nije znao jašiti) sa Bachom u kočiji. U Ljupča klancu naiđoše na zasjedu koju je postavio kaplar Ilija Momčilović, Dane Rašić, kapetan, Miloš Kosanović, vodnik i Jovo Trbojević sa još tridesetak drugova. Prva puška ubije Rakijaša, a drugo tane rani Ćuića. Jedno tane pogodi Kvaternika u trbuh, a drugo smrtonosno u vrat. Bach iskoči iz kočije i počne bježati, ali ga ipak ustrijeliše. Ranjeni Ćuić uspije pobjeći u šumu, a zatim preko Bosne u Srbiju. Četvorica navedenih zavjerenika su ubijene opljačkali i do gola svukli, a onda mrtva tijela na kolima odvezli u Rakovicu i sutradan 12. listopada u sumrak “pokopali”. Osim vođa ustanka ubijeno je još 10 ustanika, većina se razbježala, ali su neke i zarobili, a deset zarobljenih vojni sud je osudio na smrt vješanjem. Pogubljeni (dvojica katolika i osam pravoslavnih ili “rišćana” kako su se onda zvali “rišćanin ali Hrvaćanin”) sahranjeni su na jednom mjestu u kukuruznom polju nedaleko groba Kvaternika i drugova.”
T.H.