Od rata na ovamo preko 3.500 hrvatskih branitelja si je oduzelo život. Jakov Sedlar je 2019. godine snimio film nazvao jednostavno “3069” – to je tada bio službeni broj branitelja koji su počinili samoubojstvo. Taj broj je bio važeći 2017. godine kad je Sedlar započeo snimanje, a do kraja snimanja je narastao na 3246 branitelja koji su počinili suicid.
Ozljede psihe su jednako stvarne kao i one vidljive, i ubijaju i mnogo godina nakon rata. PTSP je bolest koja se često zlonamjerno omalovažava, a pogađa do četvrtine ratnih veterana u svijetu. Jedan je hrvatski branitelj prerezao vratne žele. Drugi se polio benzinom i zapalio. Treći je pištoljem pucao u glavu. Četvrti se objesio iznad kuće… A najpoznatiji, general Slobodan Praljak, ispio je čašu otrova, kao čašu žuči pred očima svjetske javnosti
Zašto? Ponajprije se radi o odnosu društva prema njima, o vrijeđanju velikog dijela medija koji ih proglašavaju pijancima, neradnicima, grebatorima, omalovažavaju ratne traume i njihove posljedice, a istina je potpuno drukčija. Osjećaju se ostavljeni, bačeni nakon što su iskorišteni.
No dok se u Americi i durgdje dosta radi na podizanju svijesti o PTSP-u, u Hrvatskoj se radi suprotno, PTSP se smatra “simuliranjem”. U ismijavanju sudjeluju čak i psihijatri, poput svojevremeno dr. Horvata u Varaždinu, u međuvremenu smijenjenog, a upravo su psihijatri oni koji bi trebali pomagati oboljelima.
Post traumatski stresni poremećaj je definiran od strane American Psychiatric Association kao anksiozni emocionalni poremećaj koji proizlazi iz traume i evocira značajan stres. Može se naći među preživjelima iz holokausta, automobilskih nesreća, žrtvama silovanja, ali najviše među ratnim veteranima. Od antičkih zapisa pa do pred desetak godina u Zagrebu i Vukovaru predstavljene knjige američkog u Vijetnamu četiri puta ranjavanog veterana Johna Blehma “Anđeo smrti”, koji PTSP naziva rakom duše, PTSP prati veterane ratova. A oni su češće nailazili na nerazumijevanje i osudu okoline, negoli na pruženu ruku pomoći.
Prije tri tisuće godina, egipatski veteran imenom Hori pisao je o osjećajima koje je iskusio pred bitku: “preuzme te drhtanje, kosa na glavi se nakostriješi, duša ti leži u ruci”, glasi otprilike ono što je napisao. Povijest dokazuje da su Egipćani, Rimljani i Grci patili od PTSP-a. Grčki povjesničar Herodot, pišući o maratonskoj bitci, citira atenskog ratnika koji je ostao trajno slijep nakon što je ubijen ratnik koji je stajao do njega, iako oslijepljeli vojnik “nije ranjen niti u jedan dio tijela.” I danas su trajna ili privremena sljepoća, gluhoća, i paraliza, među ostalim poremećajima, uobičajeni oblici onog što američki psihijatri zovu “conversion reaction” i dobro su dokumentirani i među današnjim vojnicima.
Prve dijagnoze
Švicarski vojni liječnici su među prvima, 1678, identificirali i imenovali ono što danas zovemo PTSP. “Nostalgija” je bio termin koji su koristili da bi opisali stanje permanentne melankolije, poremećaje spavanja, opću slabost, gubitak bilo kakvog interesa, potištenost, lupanje srca, stupor, i groznicu. U isto vrijeme problem su identificirali i njemački vojni liječnici. Oni su ga nazvali heimweh, žal za domom. Francuzi su to zvali maladie du pays, a Španjolci, koji su se susreli s istim reakcijama kod vojnika, estar roto – “slomljenost”.
Za opsade Gibraltara 1727, jedan vojnik obrane je vodio dnevnik. On je također opisao stanje ekstremnog stresa kod kojeg su vojnici gubili bilo kakvu sposobnost da djeluju ili da slijede makar i najjednostavnije naredbe. U tom stanju, oni su odbijali jesti, piti, pa i braniti grad, unatoč kazni bičevanja. Jednostavno bi zapali u stanje potpune apatije. Francuski liječnik Larrey nešto kasnije je opisao poremećaj koji danas zovemo PTSP kao nešto što se sastoji od tri faze. Prvu obilježava uznemirenost i umišljaji; drugu obilježava groznica i prominentni gastroenterološki simptomi, odbijanje hrane, povraćanje; posljednja je frustracija i depresija.
S tim problemom susreli su se i liječnici u američkom građanskom ratu. Taj rat je bio prvi “moderni” rat u povijesti, vođen sredstvima masovnog uništenja. Vojnici su jurišali na “gatling” mitraljeze koji su ih jednostavno kosili, pod teškom artiljerijom. Razina destrukcije je porasla, a time su se znatno pogoršali i simptomi vojnika. Psihički problemi vojnika su postali tako izraženi da su zapovjednici zatražili od Ministarstva rata da prouči problem i nađe načina da izdvoji one koji se nisu u stanju boriti. Ekstremne slučajeve bi potom vojni liječnici jednostavno izdvojili i poslali kućama. “Stavljali su ih na nenadzirane vlakove, stavili bi im oko vrata pločicu s imenom grada gdje ih je trebalo iskrcati, ostali su tumarali okolo dok ne bi umrli od gladi ili granatiranja,” napisao je Richard A. Gabriel, savjetnik Senata.
Gabriel kaže da je 1863. broj vojnika oboljelih od PTSP-a bio tako velik da je te godine je zbog toga ustanovljena i prva vojna psihijatriska klinika gdje su ih smještali. Najčešća je dijagnoza bila “nostalgija”. Nakon rata, vlada se nije više time htjela baviti i bolnica je zatvorena. No, ustanovljene su brojne ustanove diljem zemlje za oboljele veterane. 1875, upravitelj jednog takvog doma u Maineu, de facto psihijatrijske bolnice za veterane, ustanovio je da se, na njegovo čuđenje, broj bolesnika, kako protiče sve više godina od rata, ne smanjuje nego – povećava.
Civili i PTSP
No od PTSP-a s pojavom industrije i neljudskih uvjeta rada u tvornicama, uz česte ozljede, počinje patiti i sve više civila tijekom 19. stoljeća. Poznati autor Charles Dickens je također patio od simptoma PTSP-a, što je bila posljedica jedne željezničke nesreće u Kentu, Engleska. On je kasnije opisao scenu: “Radili smo na raščišćavanju dva ili tri sata … Među mrtvima i umirućima, okruženi groznim prizorima…”Nešto kasnije napisao je kako ga muči nemir i nesanica: “Ne osjećam se baš dobro iznutra, vjerujem da je to posljedica potresenosti nesrećom”.
S većom raširenošću simptoma pojavile su se i prve sudske tužbe, a s njima i prve protuoptužbe o “simulantima”: žrtve željezničkih nesreća bi tužile kompanije, ali njihovi pravnici bi ih odbijali koristeći termin “kompenzacijska neuroza,” optužujući žrtve, kao i danas, da žele izvući pare za ništa. Te optužbe na račun žrtava – da žele samo izvući novac ili izbjeći službu – su također bile česte u vojsci. Zapovjednici su često optuživali vojnike oboljele od PTSP-a kao “simulante”. Na žalost, to tumačenje psiholoških problema veterana objeručke prihvaćaju i današnji hrvatski novinari. I ne samo oni – to se događa i u Americi.
Takav stav, u kombinaciji s nepovjerenjem veterana u vlasti i njihovim ponosom, zaslužan je za to što “Research Triangle Institute” u svom istraživanju zaključuje da čak 830.000 vijetnamskih veterana ima potpuni ili djelomični PTSP, no samo 55.119 je podnijelo zahtjev da im se on i prizna, a do srpnja 1990. je priznat za njih 28.411.
Liječenje PTSP-a
1905. u ratu s Japanom Rusi su krenuli u liječenje PTSP-a u blizini fronta, s namjerom da po tretmanu vojnike vrate u bitku. No, uspjeh je bio slab: tek manje od 20% bi se vratilo. No, Rusi su prva vojska koja je to stanje izravno povezala s ratnim stresom. Novi val suočavanja s problemom PTSP-a dolazi nakon prvog svjetskog rata, kad je skovan tada vrlo popularan termin “Shell shock”, šok od granata. Tada se vjerovalo da udar granate prouzročuje poremećaj u mozgu.
Taj rat je popularizirao i Freudove teorije poput “Ratne neuroze”. Freud je to opisao kao unutarnji konflikt između vojnikovog “ratnog ege” i njegovog “mirovnog ega.” Druga popularna dijagnoza je bila “neurastenija”: osjećaj tuge, iscrpljenosti i izmorenosti, i pesimizam; nevjerojatno kratak “fitilj”, odnosno abnormalna nadraživost, nemogućnost kontrole u nekim situacijama, napadaji nekontroliranog bijesa, tendencija da se i na najmanju provokaciju pretjerano reagira. Uz to je primijećen gubitak koncentracije i nemogućnost intelektualnog napora, i slabljenje volje.
Do kraja rata, SAD su poslale tisuće psihijatara na bojišnice i oni su postali svjesni da se tu ne radi o “shell shocku.” Počeli su razumijevati da se radi o emocionalnom poremećaju, no na žalost i dalje su vjerovali da je to nešto što se događa “slabićima”. Dva milijuna ljudi je poslano u Europu: 116,516 ih je poginulo, 204,000 ranjeno. Tome treba pribrojiti 159,000 koji su izbačeni iz stroja zbog psihičkog sloma, od čega preko polovice trajno. Psihijatri su se usredotičili na novačenje samo “psihički stabilnih osoba” koristeći tada raspoložive metode i čak pet milijuna ljudi je odbijeno na regrutaciji iz psiholoških razloga. No, to nije dalo rezultata.
U drugom svjetskom ratu, Amerika je trajno izgubila pola milijuna boraca na ratištu iz “psiholoških razloga”, i još 1,393,000 koji su imali dovoljno ozbiljne simptome da ih se udalji na neko vrijeme od bitke. Postalo je jasno da se ne lome samo ljudi “slabe volje”. Tada se promijenila i terminologija pa je “ratnu neurozu” zamijenila “ratna iscpljenost.” Autor Paul Fussell navodi da taj termin sugerira da “je tek malo odmora dovoljno da bi se vojnik vratio na dužnost, dok bi ga u stvari trebalo proglasiti bolesnim.”
Fussell je bio mladi poručnik u Francuskoj u Drugom svjetskom ratu i 1945. je vrlo teško ranjen. Nakon rata je doktorirao medicinu na Harvardu, te se počeo baviti ratnim traumama bivših vojnika. U predgovoru svoje vrlo cijenjene knjige “Vrijeme rata” piše: “Posljednih pedeset godina saveznički rat je bio romantiziran i pročišćavan preko svake mjere od sentimentalnih osoba, patriota, ignoranata, i krvoloka – a ja sam pokušao izbalansirati pristup.”
Emocionalno distanciranje od zbivanja kao temelj za PTSP
Fussell ide ravno u središte ratnog iskustva, podsjećajući nas da su oni koji idu u rat mladi, zdravi, idealisti, i osobe s moralnim kodom, prema kojem su do tad i živjeli. No javnost je, kaže, neosjetljiva na njihove patnje i boli i navodi da “današnji ratovi izmiču kontroli. Radeći što moraju raditi da bi pobijedili, ljudi rade stvari koje su protivne svemu na čemu su društveni temelji morala sazdani”. Negiranje i naivne predstave javnosti o stvarnoj prirodi rata, odnosno nerazumijevanje vojnika veterana, pojačavaju simptome: “Ozbiljna trauma je često upravo rezultat inicijalnih optimističkih očekivanja u sudaru sa stvarnošću”, kaže Fussel i zaključuje da je pozadina problema u tome što su vojnici doživotno obilježeni činovima koje su morali počiniti ili su im svjedočili. Mnogi vijetnamski veterani, kao i mnogi hrvatski veterani, su se suočili s onim što je Erich Maria Remarque napisao nakon Prvog svjetskog rata: “Ako se sad vratimo kućama, bit ćemo slomljeni, izgoreni, bez korijena, i bez nade. U miru više nećemo moći naći svoj put… I ljudi nas neće razumjeti… Bit ćemo suvišni i samima sebi; ostarjet ćemo, neki će se prilagoditi, neki će se tek pokoriti, a većina nas ćemo jednostavno postati otpadnici od društva.”
Fussel je objašnjavao kako je za ratnika često nužno da se emocionalno distancira od zbivanja oko sebe kako bi mogao preživjeti rat. No, to je istovremeno čin emocionalne autodesetrukcije, i to ima svoju cijenu koja se plaća nakon rata. Ponovno “uključivanje” postaje teško ili nemoguće. No ako i uspije, zahtijeva napor i vrijeme. Možda je Kurtu Vonnegutu zato trebalo pune 23 godine da opiše svoje iskustvo pri bombardiranju Dresdena, a Fussell je tek nakon Drugog svjetskog rata napisao: “Danas se mnogo govori o pravednom ratu, nužnom ratu, i sličnom, pa bi mladi i nevini mogli steći dojam da to i nije tako strašna stvar. Stoga je nužno uočiti da je to bio rat kao takav i ništa drugo, i kao takav glup i sadistički, rat kojeg se sramimo, suprotan svakom razumnom konceptu o tome što život jest.” Naravno, on pritom nije htio reći da je bila sramota boriti se protiv Hitlera, već da je rat nešto posve nepotrebno, glupo, sramotno za čovječanstvo i sadističko kao takvo.
Isto bi se moglo reći za svaki rat pa i onaj idući u Koreji. Tamo je služilo milijun i pol Amerikanaca, a od 198.380 ljudi koji su aktivno sudjelovali u bitkama, kod 24.2 posto su registrirane posljedice na psihičko zdravlje. Čisto matematički, imali ste 143% veće šanse dobiti PTSP nego poginuti. U Vijetnamu se borilo gotovo dvostruko više Amerikanaca, gotovo tri milijuna. Zbog gerilske prirode rata, teško je procijeniti koliko ih je bilo izravno izloženo neprijateljskoj vatri. No istraživačka studija Research Triangle Institutea zaključuje
da je njih 480.000 imalo potpuni PTSP i još njih 350.000 djelomični.
“Nema više heroja”
Britanski psihijatar R.D. Lang je, radeći sa shizofrenicima, zaključio je da su se mnogi od njih našli na njegovom kauču zbog teških šizofrenih situacija s kojima su suočeni: bili su suočeni s akcijom koja je zahtijevala istovoremeno od njih dvije nespojive i nepomirljive stvari, ili su stavljeni pred izbor između dvije neprihvatljive opcije. Suočen s ratom, čovjek može pristati na čekanje u svom domu dok ga ne ubiju ili porobe, ili se boriti te riskirati da bude ubijen – ili, s moralne strane još gore, da ubiju nekog! Djeca odrasla u svijetu u kom kao prvo pravilo važi ona božja zapovijed “Ne ubij!”, na kojoj su sazdani svi naši moralni i državni zakoni, našli su se suočeni s naredbom: “Ubij!”
U “Nema više heroja”, studiji ludila i psihijatrije u ratu, Gabriel piše kako nasuprot onom čemu nas uče mediji, TV, i vojska, i onom u što javnost općenito vjeruje, nije istina da samo slabići i kukavice dožive slom u ratu. U stvarnosti, ne postoji baš nikakav čimbenik temeljem kojeg bi se to moglo zaključiti: “Ne samo da ne postoje tipovi osobnosti niti bilo kakvi demografski čimbenici povezani s psihičkim slomom u ratu nego ne postoje baš nikakvi čimbenici koji bi se mogli povezati s heroizmom. Posve je nemoguće predvidjeti koji će se vojnici slomiti, a koji će se ponijeti herojski. Vojnik koji se danas ponio hrabro, već sutra može doživjeti psihički slom”, kaže bez okolišanja Gabriel. Ovaj dio o demografiji je nešto što bi doministar branitelja Bojan Glavašević svakako trebao proučiti, jer to poništava njegovu tvrdnju kako su Srbi hrabri i časni ratnici koji ne obolijevaju od PTSP-a, dok su Hrvati slabići i kukavice, ili u najboljem slučaju obični simulanti: drukčije njegovu izjavu nije moguće protumačiti.
“Kad se radi o psihičkom slomu, nema nikakve statističke razlike između neiskusnih novajlija i u bitkama očvrslih veterana.”, kaže on. Svi normalni ljudi su izloženi riziku ludila i PTSP-ja u ratu: jedino rođeni psihopati i sociopati nisu, njima je rat i ubijanje normalno okruženje koje se ne kosi s njihovim unutarnjim moralnim kodom jer ga nemaju.
Gabriel smatra da ima posve dovoljno dokaza iz istraživanja provedenih nakon Drugog svjetskog rata iz kojih se može zaključiti da samo oni koji su i prije rata bili mentalno bolesni, što je oko dva posto stanovništva, ne podliježu riziku psihičkog sloma u ratnoj situaciji. Drugim riječima, samo zdravi mogu poludjeti; oni već ludi će to i ostati. “Dok kolektivno ludilo, kao što je rat, može uništiti normalnog čovjeka, obratno nije moguće, oni koji su bili bolesni prije rata to će ostati i nakon njega”, piše Gabriel.
Točka pucanja
Ta ideja, da svi normalni ljudi imaju točku na kojoj će “puknuti”, i da će svi ratni veterani imati posljedice kad se jednom vrate u normalan život, od posve blagih do ozbiljno patoloških, je nazvana “endurance model”, model izdržljivosti. Psihijatri na ratno ludilo gledaju kao na oblik adaptacije normalnog čovjeka na nenormalne okolnosti. Zadaća za terapeute i psihijatre je otkriti uzroke koji leže iza simptoma, akutnih ili kroničnih, koje su primijetili kod današnjih veterana. A ti simptomi su ozbiljni: kronični umor i bezvoljnost, depresije, plahost i pretjerano reagiranje na osjećaj ugroženosti, stalne noćne more, fobije i strahovi koji uključuju situacije povezane s traumom koja je PTSP i izazvala, impulsivnost, nestabilni odnosi s okolinom, problemi s radom i učenjem, naročito na području međuljudskih odnosa, pretjerana sumnjičavost, i nagli izboji nasilnog ponašanja. Sve je to upotrijebljeno kako bi se kroz naše medije reviktimiziralo žrtve rata, prikazalo ih se kao lijene, glupe i nasilne ljude koji ne žele raditi a ne jednostavno – bolesne ljude kojima treba pomoć.
Robert J. Lifton je psihijatar s Yalea, i čuven je po svom radu s žrtvama traumi, napose vijetnamskim veteranima. Njegov odgovor na konflitkt u koji dolaze vojnici, na “neurotično” stanje u koje ih dovodi izbor između toga da ubiju ili budu ubijeni, je taj da on ne vidi ništa neurotičnog u tome da nitko ne želi biti ubijen, niti ubijati. Lifton ukazuje da je taj pogrešni model koji PTSP proglašava neurozom mogao opstati u Drugom svjetskom ratu, jer je Hitler bio tako očito zao: “Vojnike koji bi se slomili, koji nisu željeli umrijeti i koji nisu željeli ubijati u ime tog ratnog pohoda, moglo se lako proglasiti neurotičnima.” No dinamika je bila drukčija u Vijetnamu: “Mjesecima ili čak godinama nakon povratka u domovinu, brojni vijetnamski veterani suočili su se ne samo s PTSP-om već i s pitanjima o smislu i moralnosti”.
Etička pitanja PTSP-a
Lifton tvrdi da bi se stoga psihijatri trebali baviti ne samo aktualnom traumom, već i sa svim etičkim pitanjima povezanima s njom. “U srcu PTSP-a je smanjen kapacitet za osjećaje, i psihička otupjelost. Postoji uska veza između te otupjelosti i slika smrti – ‘Ako ništa ne osjećam, ovo oko mene se stvarno ne događa’, ili “vidim da umireš, ali ja s tobom nemam nikakve veze”. To je prirodni obrambeni mehanizam psihe u ratu, no on ostaje i nakon rata, i onemogućava povratak vojnika u normalu gdje nema smrti i ubijanja.
Da bi preživjeli, vojnici radikalno reduciraju svoje osjećaje spram drugih ljudi, i stvarnosti koja ih okružuje, distanciraju se od nje. Kao primjer može poslužiti kanadski pilot bombaredra J.D. Harvey kad se vratio iz Berlina 1960., gdje je sudjelovao u obnovi grada: “Nisam si htio predočiti strahotu smrti koju su moje bombe tamo prouzročile. Nisam imao osjećaj krivice. I nisam imao nikakav osjećaj postignuća.” Upravo je to ta emocionalna indiferentnost prema stvarnosti koja po povratku rezultira poremećajem ponašanja.
Lifton kaže kako se to događa kako vojnici ne bi trajno izgubili razum i osjećaje. “Oni prolaze kroz reverzibilnu simboličnu emocionalnu smrt kako bi izbjegli stvarnu psihičku ili fizičku smrt.” Nakon što su se emocionalno zatvorili i odvojili od svijeta kako bi preživjeli, vojnici se suočavaju sa svojim povratkom među ljude, i tu vode bitku kako bi ponovo postali ljudska bića s osjećajima. No, to nije lako, jer, kaže Lifton, “njihova ljudska i emocionalna struktura je već snažno oštećena, i u pokušaju da povrate svoje osjećaje i osjećaj samopoštovanja, oni se suočavaju s lažnim obećanjima o pružanju zaštite, ili makar i skromne ljudske pomoći. Tako počinju izbjegavati ne samo nove prijetnje, već i geste ljubavi i pomoći kako bi izbjegli nove traume.”
Paradoksalno, velika incidencija PTSP-a nakon Vijetnama bila je u konačnici znak zdravog razuma onih koji su se borili u ratu, znak da dolaze iz civiliziranog društva. Inače, zašto bi ih traumatiziralo ubijanje? No pitanje civiliziranosti se društvu vratilo kao bumerang: ako su naša društva civilizirana, odakle onda ratovi? Jer, PTSP će biti s nama dok god je ratova – i u što civiliziranijim društvima živimo, simptomi će biti izraženiji, jer će biti i veća razlika između morala u ratu i onog u “civilu”. A to praktički znači, zauvijek: jer, ratova će vjerojatno biti dokle i ljudi. Civilizacija nije donijela prestanak ratovanja, naprotiv: donijela je tek mnogo gora oružja, mitraljeze, atomske bombe, i bojne otrove. Civilizacija je ratove tek učinila mnogo okrutnijima, posve ih je dehumanizirala, pa time i PTSP postaje mnogo veći problem. Rat nas duboko uznemiruje, i to s razlogom.
“Anđeo smrti”
Kako danas znamo, PTSP karakterizira stalni ponovni prolazak kroz traumu koja ga je i prouzročila: kroz emocije, kroz snove, kroz sjećanja, kroz misli. To vodi do emocionalnih problema, depresije, gubitka koncentracije i sposobnosti za rad, bijesa, potištenosti, nepovjerenja spram ljudi, otuđenja i gubitka pamćenja, i brojnih drugih simptoma. A kako i ne bi? A i tko ne bi bio otuđen nakon što je vidio sve ratne strahote? Kroz povijest, ljudi su uvijek pokušavali potisnuti strahote kojima su svjedočili, ili su ih morali počiniti. Psihijatar Victor Frankel preživio je četiri nacistička konc logora. Trebalo mu je mnogo godina da se suoči s tim i napiše knjgu, “Potraga čovjeka za smislom”. U toj knjizi je jasno rekao kako je “nenormalan odgovor na nenormalnu situaciju normalno ljudsko ponašanje.” Drugim riječima, ako od nekih stvari ne poludite, vjerojatno niste nikad ni bili naročito normalni.
Lijeka, na žalost, nema. U današnjoj Americi, broj samoubojstava vojnika-povratnika je po prvi put prešao broj onih koji su poginuli u borbama! No, i tamo postoje ljudi na političkoj sceni koji, na žalost, brigu za veterane uspoređuju sa “socijalom”, pa se počelo govoriti o smanjenju fondova za istraživanje PTSP-a i liječenje oboljelih. Prvo opširno izvješće o mogućnostima liječenja i njege veterana koji pate od PTSP-a je zaključilo da te fondove treba znatno povećati, kako bi se spriječila, identificirala i medicinski tretirala ta bolest.
Na početku te studije navodi se točno što PTSP jest: nemogućnost da se izbace iz misli mrtvi prijatelji, ma koliko pacijent pokušavao, flešbekovi sjećanja na najgore trentuke, trenutke smrtnog straha, buđenje usred noći u znoju… Najastariji pacijent koji se navodi je Ernie Coleman, kojem se stalno javljaju slike s Guadalcanala iz 1943., kad je njegovo brod USS Vincennes potopljen pri čemu su poginula 332 mornara. Zanimljiva osobina koja je uočena kod pacijenata da izbjegavaju sklapati prijateljstva i emocionalno se vezati, jer – prijatelji umiru. Spustiti gard jednostavno previše boli, pa oni ne mogu uspostaviti veze ni s obitelji i djecom.
Pacijenti se često osvrću preko ramena, gledaju gdje im je netko postavio zasajedu, osluškuju odakle će doletjeti granata, ili jednostavno paze da im se MIG ne prikrade iznad glava i ne ispusti bombu. Izazivati nekog s PTSP-jem, kažu, nije dobra ideja. Možete stradati. Čak i stvari poput vatrometa ili petardi mogu biti okidač da se veteran ponovo osjeti kao da je usred rata, i počne se tako i ponašati. Oko 20% veterana će, kaže se u tom izvješću, razviti puni PTSP nakon nekog vremena. Zato se brigu i liječenje ne smije promatrati tek kao vid “socijalnih prava”, plaćanja minulog rada u ratu, ili milostinje. Pitanje “nismo li im dali dovoljno” je jednako glupo i bezobrazno kao i pitanje “nismo li već dovoljno platili za njegovo liječenje od raka”.
U na početku spomenutoj knjizi “Anđeo smrti – istinita priča o ratnom iskustvu vijetnamskog veterana i njegovoj borbi s PTSP-om” John Blehm navodi da je izlaz našao uz pomoć vjere. U knjizi je opisao svoj slučaj, ali i druge osmorice vijetnamskih veterana. Tu knjigu je 2008. predstavio u Zagrebu, i istaknuo sličnost svog iskustva i onog hrvastkih veterana. Knjigu je izdala udruga Reforma ‐ udruga za promicanje etike, morala, obiteljskih vrijednosti i ljudskih prava, a predgovor hrvatskom izdanju napisala je tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor. Recenzije su napisali ravnatelj Instituta za stres i traumu KBC‐a “Rebro” Herman Vukušić i brigadir HV‐a u mirovini Predrag Matić Fred. Ironično, Vukšić je upravo nakon istupa Matićevog ministarstva, odnosno njegovog pomoćnika Glavaševića na tribini Documente vratio odlikovanje predsjedniku Ivi Josipoviću. Fred je tada još uvijek imao PTSP. Je li mu nestao uz pomoć Duha svetoga i molitve, ili ga je lažirao, je retoričko pitanje: svi koji su se bavili proučavanjem PTSP-a ističu da se on može pojaviti bilo kad, pa i mnogo, mnogo godina nakon proživljenog ratnog iskustva, i nikad se ne može smatrati izliječenim.