Vitalijus Kuznecovas, litavski vojnik koji 1994. godine bio u Hrvatskoj u mirovnoj misiji, posebno je vezan za Hrvatsku i njihove vojnike. S Ivicom Pandžom Orkanom veliki je prijatelj…
S plavim beretkama na glavi, s puškama AK-4 danske vojske u rukama te neizmjernim entuzijazmom i čežnjom za adrenalinom, tako su 1994. godine izgledali vojnici prve litavske mirovne misije LITPLA-1. Bili su stacionirani u Majuru, području koje je u to vrijeme bilo pod okupacijom tzv. srpske krajine.
Sjedište hrvatskih snaga nalazilo se u obližnjoj Sunji. Litavski vojnici bili su u sredini između dviju zaraćenih strana, a dužnost im je bila promatrati, otkriti tko i odakle puca te ih spriječiti. Među njima je bio i Vitalijus Kuznecovas (45), danas zapovjednik obuke u litavskoj vojarni Rukla, gdje su smješteni hrvatski vojnici koji sudjeluju u misiji NATO-a. Dočekao ih je toplim riječima na tečnom hrvatskom jeziku, koji je naučio u samo godinu dana slušajući kasete s hrvatskim pjesmama. Posebno prijateljstvo litavskih vojnika s Hrvatskom počelo je te ratne 1994. godine, a traje i do danas.
– Prilikom jednog patroliranja iz bunkera smo začuli povik: ‘Stoj! Pazi na minu!’ To upozorenje danas umirovljenog pukovnika Ivice Pandže Orkana spasilo nam je život. Poslije sam ga sreo kad je ranjen u Oluji. Da bi ga izveli do bolnice, morao je proći i naš kontrolni punkt. Hrvatski vojnici pokazali su mi znakovima da je živ. Čak sam ga uspio i zagrliti prije no što su ga odvezli u bolnicu. Bilo je pitanje hoće li mu morati amputirati ozbiljno ozlijeđenu nogu. O Orkanu dugo ništa nisam čuo. Čak sam ga pokušao tražiti prije povratka u Litvu, no bez uspjeha – ispričao je Vitalijus Kuznecovas za portal 15min.lt.
Vitalijus nije odustao od traženja hrvatskog prijatelja, te se 1998. godine kao turist vratio na mjesta na kojima je služio misiju i tamo gdje mu je Orkan spasio život.
Raspitivao se za njega kod lokalnog stanovništva, no nitko mu nije dao ni jednu korisnu informaciju kako da ga nađe. Ni tu Vitalijus nije odustao. Braniteljskom portalu napisao je sve informacije koje je imao o Orkanu. Braniteljski portal, ili bolje rečeno, osnivač i urednik Braniteljskog portala g. Mladen Milošević i sam Orkanov prijatelj,odgovorio je Viti te mu dao Orkanov kontakt telefon.
– Nazvao sam i bio ugodno iznenađen kad sam čuo Orkanov glas! Bio je iznenađen i on jer nije mogao vjerovati da sam ga ustrajno tražio sve ove godine. Čuli smo se gotovo svaki dan, a on me je 2015. godine posjetio u Litvi. Postali smo i ostali jako dobri prijatelji – niže svoja sjećanja Vitalijus.
U tadašnju misiju LITPLA-1 mogli su ići samo profesionalni vojnici. Kriterij prema kojemu su se odabirali vojnici bili su dobro tjelesno i zdravstveno stanje te osnovno znanje engleskog jezika. Čim je saznao da se formira postrojba LITPLA-1, Vitalijus se bez razmišljanja odlučio prijaviti. Budući da se zanimao za događaje u svijetu, Kuznecovas je dobro znao što se događa u bivšoj Jugoslaviji i što ga čeka ako se uputi tamo. Međutim, kaže, nije osjećao strah, jer je bio mlad vojnik koji je volio izazove i pustolovine. Budući da je svoj život silno želio povezati s profesionalnom vojskom, bio je potpuno spreman suočiti se s ratom u punom smislu te riječi. U misiji u Hrvatskoj bio je od kolovoza 1994. do veljače 1996. godine.
Veliki prijatelj Hrvatske
I danas budno prati što se događa u Hrvatskoj. Kaže kako je, u odnosu na ratno vrijeme, Hrvatska vojska reprezentativna i na najvišoj vojnoj spremi.
– Sadašnja Hrvatska vojska je vrlo moderna, dobro pripremljena, opremljena i motivirana. Oni nisu slučajno pozvani da sudjeluju u NATO misijama. U vrijeme rata ljudi su se borili za slobodu svojeg naroda kako bi obranili svoj teritorij. To ih je motiviralo unatoč činjenici da su na početku rata bili vrlo slabo naoružani. Srbijanski separatisti iz Krajine imali su snažnu potporu srbijanske vojske i ljudstva, dok su se Hrvati branili lovačkim puškama, oružjem iz 2. svjetskog rata. Oružje su dobili tek kasnije. Hrvati su veliki ratnici. Velika mi je čast poznavati ih i biti njihov prijatelj – s ponosom u glasu ističe Vitalijus.
Hrvate hvale u Litvi
A na spomen litavskog prijatelja, ozari se i lice umirovljenog pukovnika HV-a Ivice Pandže Orkana. Ovaj prekaljeni ratnik i nakon tih silnih godina živo se sjeća tog dramatičnog dana kad je litavskim vojnicima povikom upozorenja spasio život te zapečatio novo i iznimno čvrsto prijateljstvo.
– Čujemo se svaki dan putem Skypa ili Facebooka. A vidimo se svake godine. Svojeg prijatelja posjetio sam u Litvi 2015. godine. Dočekao me je na aerodromu i odmah sam primijetio da je to onaj stari Vito kakvog pamtim iz ratnih dana. Nevjerojatno je koliko taj čovjek Hrvatsku voli i poštuje. Ma, Vito je ljudina – zaključuje Orkan uz osmijeh.
Uz povike “Za Hrvatsku kao Tigar”, 182 hrvatska vojnika krenula su krajem studenog 2017. godine u NATO-ovu misiju u Litvu. Prvi hrvatski kontingent uglavnom čine pripadnici Mehanizirane satnije iz sastava 1. mehanizirane bojne Tigrovi, Gardijske mehanizirane brigade HKV-a. Opremljeni su odorama, kacigama, naoružanjem i ostalom opremom hrvatske proizvodnje. S njima su u Litvu odaslani i svi potrebni logistički elementi, 14 borbenih vozila Patria. U Litvi će provesti sedam mjeseci, a krajem prosinca posjetili su ih hrvatski ministar obrane Damir Krstičević i načelnik Glavnog stožera OSRH, general zbora Mirko Šundov. Tom prilikom Krstičević je rekao da je ponosan na njih i da dostojno predstavljaju svoju zemlju, donosi,24sata,hr.