RATNIČKI SPOMENAR
Sjećanja
Okrećem listove kalendara. Mnogo je precrtanih dana. Gotovo svakog od njih teren, teren. Svaki dan teren, vojarna, novi teren, a ljudi ostaju isti.
Barem oni koji su uspjeli izdržati sve to.
Iza nas su toliki dani, mjeseci, godine teških borbi, patnji, žrtava.
Danas to sve izgleda kao san( neki će pomisliti da pričamo bajke).
O malo komu treba govoriti biranim riječima, ali to svakako vrijedi za momke kojima je bio samo jedan cilj- očuvati hrvatske prostore.
O tome govori i naša prošlost, uistinu su se okupili brojni hrabri momci, gotovo svi najbolji s naših prostora Herceg- Bosne.
Dok smo mi negdje oko Livna spremno čekali agresora, neki su bježali ili tražili načina ne bi li što bolje iskoristili metež.
Obećavali su nam mnogo, većina obećanog je ostala samo na riječima.
Nakon Livanjskog bojišta odlazimo u Podveležje (Mostar). Prije smo kao bojne većinu vremena provodili čuvajući crtu. Sad kao Pukovnija idemo u napadna djelovanja, probijali smo se kroz minska polja osvajajući kote, neprijatelj je tukao po nama svim raspoloživim sredstvima.
Siječanj 1993 odlazimo u Novi Travnik, teren pamtimo po dužini, okruženju, nedostatku novca ali i po lijepim ženama.
Na političkoj sceni dolazi do zaokreta, novi nam je protivnik i to težak. Često smo vodili borbu -prsa o prsa. Mnogo puta je odlučivala ručna bomba, međutim agresoru nikad nismo prepustili ni jednu, jedinu kotu.
Neprijatelj se nikad nije mogao pohvaliti da smo negdje uzmaknuli ili pak da je zarobio nešto od MTS-a ili ljudstva Pukovnije.
Nižu se tereni, osjeća se nedostatak novih, svježih pripadnika.
Ponekad bi netko došao,doduše samo rijetki.
Oni najhrabriji.
Nismo im imali što ponuditi- osim terena, vjerovatno je u tome glavni razlog slabe popunjenosti.
Mnogo puta sjedimo šuteći,tiho kašljući,malo zbog alkohola i cigareta, malo zbog tuge za prijateljima koji više nisu među nama.
Strašan je to osjećaj, poći u pravcu Rame, pa se vratiti brzo natrag i prije mraka izršiti zapovjed koju niko drugi nie mogao -Gubavica.
Ta nam je pobjeda posebno draga, jer je odrađena bez prethodnog izviđanja, svima nam je teren bio nepoznat,ali iskustvo našeg vođe, pok. Slavena i ostalih pomoglo je da se zapovjed izvrši bez pogreške.
Često mi pred očima iskrsnu krajolici Raduše, te hladne planine na kojoj su mnogi naši osjetili svoje bubrege, pojačavaju se misli o pokojnicima, ranjenicima,o prijateljima na crti obrane,domovini, zdravlju i patnji Bugojanaca koji su prolazili pokraj nas napuštajući svoje domove.
Dobrošin, Rajci, često se pomagalo drugima. Bilo je slučajeva da se cijela postrojba, osim onih pripadnika angažiranih na crti, nalazila u nekim drugim sektorima.
Ciganske livade, ali tada smo već postali brigada. Prva gardijska.
Neki se možda pitaju zašto sve to pišem. Legenda živi, ali je samo pisani trag dokaz našeg postojanja, dokaz da smo nešto radili.
Uzdamo se u bolje dane, uvjereni kako će se naše želje ubrzo ostvatiti.!!!!!!!
“BUŠIĆI”