Instanbulska konvencija – podmukli puzajući proces
Drago Krpina rođen je 12. listopada 1960. u mjestu Radošinovcu, kod Benkovca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Stankovcima, a srednju u Puli i Zadru. Studirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru a potom na Učiteljskoj akademiji u Gospiću i Zagrebu. Jednostavno: kroz obrazovanje je sublimirao sve nijanse hrvatskih duhovnih, kulturnih i političkih ideala.
Do 1990. radio je kao učitelj, a od 1990. konstanta je u našoj politici. Obnašao je različite odgovorne dužnosti, a bio je i među najkreativnijim i najvjernijim suradnicima dr. Franje Tuđmana. Javnost ga pamti po britku i jasnu govoru, po izvrsnoj dikciji i inteligentnom snalaženju u verbalnim političkim obračunima. Sa izraelskim uzijem za remenom iz kojeg nikad do rata nije pucao, suvereno je pregovarao sa zloglasnim generalom Mladićem. To su anegdote koje ćemo možda u nekoj drugoj formi objaviti.
Nagledao se Drago i pobjeda i poraza, izdaja i ideala, gorke smrti i neuništive životnosti. Sve on to lirski zapisuje u svom biogradskom masliniku. Objavio je više knjiga iz područja političke publicistike i književnosti. Član je Društva hrvatskih književnika i borac protiv „tiranije kameleona“.
Dočekao nas je na biogradskoj rivi, u lokalnom kafiću „Tonči“ i zahvalio na povjerenju, pa počeo odgovarati na pitanja. Jednostavno: iz njega su izvirala objašnjenja i razjašnjenja, ideje i vizije. Držao je intonaciju i razinu misli kao da smo na početku devedesetih. Iskri ljubavlju za Boga i Domovinu, pa i ovaj naš dio na prostorima BiH. Piše i meditira. I javio se u pravi čas reagirajući na Instanbulsku konvenciju. Bavi se i uzgojem maslina, ali baš zbog tog plemenitog posla i posljednjeg javnog istupa nadamo se da još mnogo toga ima reći u našoj politici.
Zahvaljujemo mu na višesatnoj koncentraciji i kršćanskoj dobrodošlici koju nam je iskazao. U njegovu kraju svi troškovi oko nas su bili njegovi – kako krasan čin i arhetipski poučak! Pozvali smo ga, a on je obećao i uzvratni posjet nama u Tomislavgradu.
*************
Naša ognjišta (dalje NO): Gospodine Krpina, vi ste bili među osnivačima HDZ-a, bili ste glavni tajnik stranke u vrijeme dr. Franje Tuđmana i zastupnik u čak četiri saziva Hrvatskog državnog sabora. Danas ste zamjenik predsjednika Zajednice utemeljitelja HDZ-a dr. Franjo Tuđman. U posljednje vrijeme popularni ste po stavovima o Instanbulskoj konvenciji. U čemu je problem s tom famoznom Konvencijom?
Drago Krpina (dalje DK): Riječ je o dobro smišljenoj podvali za koju je iskorišten jedan plemeniti cilj: sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Oni koji su ovu podvalu osmislili računali su s tim da se nitko razuman neće usprotiviti nakani da se ulože dodatni napori u svrhu zaštite žena od nasilja i nasilja obitelji.
O sadržaju te podvale već je mnogo rečeno. Ukratko, riječ je o pokušaju zahvata u temeljno shvaćanje čovjekove naravi koja se u svojoj egzistenciji i ostvaruje u obličju muškarca i obličju žene. Umjesto spola kao biološke datosti, ponuđen je pojam roda kojim se označava spolno (rodno) obilježje ljudske osobe koje nije dano rođenjem već je rezultat osobnog izbora ili „društvenog konstrukta“ kao što je to rečeno u dokumentu.
Iako nisam zagovornik da se sve i svašta brzopleto tumači kao rezultat raznih zavjera i urota, ali je u ovom slučaju riječ o još jednoj kockici u mozaiku napora koji ulažu zagovaratelji takozvanog novog svjetskog poretka a sve u svrhu preoblikovanja čovjeka i čovječanstva prema njihovim bezbožnim zamislima. Naravno, ulogu Boga, uz pomoć svoje ekonomske moći i utjecaja, zauzeli bi oni sami.
U konačnici, riječ je o jednom podmuklom puzajućem procesu uspostave jednog novog, dosad neviđenog oblika totalitarizma, kojeg je Papa Franjo nazvao „idejnom kolonizacijom“. Najveća smetnja bržem napredovanju te „idejne kolonizacije“ jesu kršćanski brak i obitelj koji se temelje na zajedništvu muškarca i žene kakvi su stvoreni prema praiskonskom Božjem naumu.
NO: Po čemu još možemo pamtiti ovu Konvenciju?
DK: Hrvatska javnost ostala je uskraćena za odgovor na pitanje zašto su Vlada i Sabor odjednom, s neviđenom žurbom, uz sve moguće pritiske pa i ucjene, morali potvrditi taj dokument čije posljedice će, za hrvatsko društvo, nedvojbeno biti štetne i dalekosežne. Predsjedništvo stranke je u ovom slučaju, po mom najdubljem uvjerenju, nedvojbeno prekršilo statutarne odredbe, ali i čast vlastitoga naroda, vlastite vjere i kulture.
Ujedno, dogodio se presedan u svjetskim okvirima, a taj je da oporba, nakon glasovanja, plješće vlasti. Ovdje tzv. hrvatska ljevica – državotvornoj desnici, komunisti – Tuđmanovim hadezeovcima, a koji istog trenutka nakon glasovanja spuštaju pogled prema podu i jadno šute – srame se vlastite odluke. Nije to časno sudionicima, ni jasno našem dobrom i časnom narodu. To je političko kazalište apsurda i neviđene sramote.
FENOMEN POLITIČKE PREVRTLJIVOSTI
NO: Tvrdite da danas u HDZ-u vladaju klimoglavci i kameleoni. Je li to moguće?
DK: Još 2007. objavio sam knjigu „Tiranija kameleona“ u kojoj se bavim fenomenom političke prevrtljivosti, nepostojanosti i nevjerodostojnosti. Ma, gledao sam te mijene svakodnevno! Nakon snažnog lidera i državnika, s golemim političkim i osobnim autoritetom, stvari su se u tom pogledu, u vrhu stranke bitno izmijenile.
Predsjednik Tuđman bio je okružen snažnim pojedincima i s njima je, unutar stranačkih tijela, raspravljao najdelikatnija politička pitanja. Uvažavajući argumente svojih suradnika nerijetko je mijenjao svoja početna stajališta. Na žalost, nakon predsjednika Tuđmana, uvriježila se praksa da se stvarne odluke, vrlo često, donose u neformalnim skupinama te se s tim gotovim odlukama dolazi na sjednice stranačkih tijela koja ih onda samo formalno potvrđuju. Upravo takav slučaj je bio s tom famoznom Instanbulskom konvencijom. Tuđmana će se „sjetiti drumovi“, oni koji vladaju danas nisu mu ni blizu gležnja! To će budućnost pokazati!
NO: I što je tu interesantno. Je li to neki ekskluzivni politički izum? Možda predložak, poput onog Mesićeva koji je mnoge tajne prodao zbog vlastite nacionalne nevjere i političke naivnosti?
DK: Kad se, u tragovima, naslutio mogući otpor pojedinih članova Predsjedništva, predsjednik je – onaj hadezeovski – mrtav hladan, zaprijetio da bi odbijanje već unaprijed donijete odluke moglo dovesti do pada Vlade i prijevremenih izbora. Budući da on sastavlja liste priprijetio je da polovica nazočnih sigurno neće biti na izbornim listama.
Zaboravio je da su mnogi od nas stajali pred nišanom npr. generala i zločinca Mladića koji je npr. meni deklamirao: „Bre, Krpina, ja mogu što hoću! Koji su tvoji argumenti?“ Što smo toga časa imali u Dalmatinskoj zagori? Ništa osim srca i ljubavi prema državi i slobodi! Ginuli su ljudi ni krivi ni dužni. Ipak, pred tom sofisticiranom prijetnjom hadezeovskoga predsjednika, uz rijetke iznimke, „svi junaci mukom zamukoše“.
Mene to, kao trenutno političkoga promatrača impresionira, ali smatram da bi onim hrabrim endemima koji su glasovali protiv Konvencije trebalo dati šansu da cijelu stranku obogate svojim spektrom ideja. Dosta je više lažne diplomacije u strankama i skrivanja vjernika u sakristijama.
NO: Znači, ucjene i prijetnje su odigrale ulogu? Zar to nije korupcija i nemoral? Zapravo – grijeh?
DK: S pravom se može smatrati da je ova politička odluka bila iznuđena svojevrsnom prijetnjom, a što se još valja iza brda zna samo Bog više od različitih obavještajnih službi. Prema općim načelima prava, poznato je, da se pristanak na nešto pod prijetnjom smatra nevaljalim. Npr.: redovnički zavjet, brak, pa i najcrnji kredit.
U ovom slučaju jednako smatram odgovornim i onog tko se prijetnjom poslužio i one koji su se toj prijetnji „smjerno“ pokorili. Ovakvo ponašanje, u pogledu umijeća opstanka na političkoj sceni, steklo je status kameleonske vrline. To dovodi do činjenice da je u političkim strukturama sve više „odličnika“ ili klimoglavaca, koji će jeftino, u političkom deliriju prodati i obiteljsko zlato. Posljedice će biti, sigurno strašne.
Stoga apeliram na ono snažno bilȏ, na onaj izvor nade, poput onog izvora rijeke Cetine uz crkvu Sv. Spasa, da se vjernici svih nijansi, a posebno katolički Hrvati saberu sa svih strana i dubokom emocijom i empatijom posvjedoče da je samo jedan Bog. Drugih bogova Hrvati nemaju i ne smiju imati!
TUĐMAN JE IZNIMNO CIJENIO CRKVU
NO: Hoće li se neke savjesti u HDZ-u razbistriti i jače poštivati kršćanske i katoličke temelje? Je li to dr. Tuđman mogao i sanjati, da njegova stranka uči biskupe Katoličkom katekizmu?
DK: Predsjednik Tuđman iznimno je cijenio Crkvu. To je pokazivao kroz silnu emociju u našim svetištima; Mariji Bistrici, Sinju itd. U to vrijeme posebno je uvažavao poglede kardinala Kuharića. Bili su dostojni junaci svoga vremena i hrvatskoga povijesnog trenutka kad su mnogi krenuli u borbu za slobodu potaknuti i njihovim primjerom.
Na žalost, Hrvatska se našla u situaciji da je njezinim političkim elitama važnije mišljenje nekog europskog tehnokrata nego li naša časna i mučenička povijest, nego li službena stajališta Svete Stolice i katoličkih biskupa u Hrvatskoj. Odnos koji su njegovali predsjednik Tuđman i kardinal Kuharić izgubio se u bespućima političkih i duhovnih lutanja kojima jedva da se vidi kraja. To je predložak kojemu se valja vratiti, a to je duhovna i politička simbioza, ali je stoput kovana na žaru i stoput taljena poput zlata, a sa ciljem da se pronađu najbolje smjernice za državu i narod.
Bahatost pojedinaca sa hrvatske političke scene koji su proteklih dana izjavljivali da će objasniti katoličkim biskupima u Hrvatskoj što kršćanstvo jest a što nije govori sama za sebe. Volio bih da suvremena Katolička crkva u Hrvatskoj bude na razini odlučnosti koju je svjedočio jedan od njezinih najsvjetlijih likova, Bl. Alojzije Stepinac, za kojim nisu zaostajali ni naši drugi biskupi.
NO: Kako su se samo brzo obračunali s političkom i duhovnom ostavštinom predsjednika dr. Tuđmana?
DK: Da, tipičan primjer za to je i bjesomučan pokušaj stvaranja potpuno lažne predodžbe o predsjedniku Tuđmanu. Na njihovu veliku žalost, što vrijeme više prolazi njihova je laž sve prozirnija i ima sve manji učinak. Da, potpuno suprotno stvaranoj predodžbi, predsjednik Tuđman je u najvažnijim pitanjima slušao i cijenio argumente svojih suradnika. Nije se ustručavao uvažiti argumente sugovornika i korigirati svoje početne zamisli. Osobno sam sudjelovao u brojnim raspravama na stranačkim i drugim tijelima u kojima sam svjedočio takvom Tuđmanovu pristupu.
S aktualnim političkim liderima, u pravilu, stvar stoji posve obrnuto. O njima se stvara predodžba kao o uglađenim i profinjenim zagovornicima najviših demokratskih standarda a po njihovim stvarnim postupcima vidimo da u njima čuči autokratska narav koja će u prvoj prilici kada joj se pruži ukloniti svakog tko bi joj mogao na bilo koji način oponirati.
O SRBIMA U HRVATSKOJ
NO: Zašto naše vlasti desetljećima trpe otvorene četničke provokacije, osobito kroz Pupovčeve „Novosti“? U čemu je nevolja?
DK: Na žalost, srbijanska politika još uvijek nije napravila iskreni i stvarni otklon od mitova na kojima su utemeljene njihove hegemonističke tlapnje. To je neizvedivo jer na najvažnijim funkcijama u Srbiji su još uvijek ljudi koji su neposredno sudjelovali u krvavim srpskim ratnim pohodima na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.
Nakon kraha velikosrpskog plana, Pupovac je prilagodio svoje djelovanje novonastalim okolnostima. Uspostavio je svojevrsni monopol u zastupanju srpske manjine u Hrvatskoj a svoje srpstvo pretvorio u unosno zanimanje. Od njegovog djelovanja Srbi koji su ostali u Hrvatskoj i prihvaćaju Hrvatsku svojom domovinom zasigurno imaju više štete nego li koristi.
Treba uvijek podsjetiti na činjenicu da je veliki broj Srba u Hrvatskoj, govori se o brojci od oko deset tisuća, sudjelovao u obrani Hrvatske. Oni su, na žalost, i politički i medijski prešućeni. To je velika nepravda prema njima. Šteta je što Srbi ne vode malo pametniju politiku – oni tamo daleko u Srbiji a osobito ovi koji žive uz nas. To bi bilo dobro i nama i njima. Ulog u bolju budućnost! Jako su neodgovorni i … gledao sam u oči kao u smrt npr. Mladića… Zato ne volim dezertere na današnjoj političkoj sceni koji se preplaše radi svoga egoizma.
Način na koji Pupovac kroz te famozne Novosti, koje su formalno list jedne nacionalne manjine u Hrvatskoj, vrijeđa Hrvatsku je nečuven u civiliziranom svijetu. Da paradoks bude veći to vrijeđanje financiraju hrvatski porezni obveznici. Nevolja je u tome što je Pupovac ispravno procijenio da sa svoja tri glasa u Saboru može do mile volje ucjenjivati i što se ta njegova ucjena bespogovorno prihvaća. Nekad je Hrvatska bila prisiljena plaćati naoružanje JNA, kojim će kasnije biti razarana, danas financira Pupovčeve Novosti koje ju besramno vrijeđaju i ponižavaju. Tužna je to hrvatska priča.
TUĐMAN I HRVATI U BIH
NO: Što je za Vas BiH? Kako vidite naš narod s druge strane imaginarne granice? Je li i njih otpisao novi hadezeovski val?
DK: Gledajući iz povijesne perspektive, za hrvatski narod Bosna i Hercegovina jedna je iznimno tragična priča. Malo tko je tako argumentirano i uvjerljivo osvijetlio anatomiju naše nacionalne tragedije na tom prostoru kao što je to učinio glasoviti Ivo Pilar.
Na žalost, još tamo od nestanka srednjovjekovnog hrvatskog kraljevstava koje se, kao što je poznato, protezalo i na cjelokupni sadašnji prostor Bosne i Hercegovine, hrvatski je narod na tim područjima bio žrtvom geostrateških silnica, napose osmanlijskih osvajačkih pohoda i višestoljetnog zuluma te svih demografskih i vjerskih posljedica koje su ostale, ali i žrtvom egoističnih, ponajprije, austrijskih, interesa u devetnaestom stoljeću.
Pogrešan i nepravedan odnos europskih zemalja prema hrvatskom narodu u BiH ima, na žalost, svoj višestoljetni kontinuitet a proteže se i do naših dana. Posljedice se ogledaju u tragičnoj činjenici sve progresivnijeg procesa smanjivanja broja Hrvata u BiH. Posljedica tog tragičnog procesa, u konačnici, neće biti pošteđena ni Europa. Potvrdama te pretpostavke već smo svjedočili.
NO: Što je o tome govorio predsjednik dr. Tuđman?
DK: Predsjednik Tuđman trošio je veliki dio energije na pitanje položaja hrvatskog naroda u BiH. Naime, ne treba biti veliki strateg da bi se zaključilo kako je sigurnost Republike Hrvatske neodvojivo povezana s položajem hrvatskog naroda u BiH i općenito s prilikama na tom prostoru.
Nakon predsjednika Tuđmana, dogodio se veliki zaokret u politici Republike Hrvatske prema BiH i zaštiti tamošnjeg položaja hrvatskog naroda.
Dok je predsjednik Tuđman smatrao da Hrvatska treba maksimalno koristiti i primjenjivati i mehanizme koje su joj stavljeni na raspolaganje Washingtonskim i Daytonskim sporazumima. Hrvatske vlasti nakon njega potpuno su odustale od takve politike i svoje djelovanje svele na otrcanu frazu: nek se tri naroda dogovore.
Činjenica je da stoljećima hrvatski narod uzmiče od istoka prema zapadu. Predsjednik Tuđman bio je odlučan učiniti sve da se taj tragični povijesni proces uzmicanja zaustavi. Za ilustraciju navest ću vam primjer koji će vjerojatno mnoge iznenaditi. Naime, predsjednik Tuđman bio je protiv toga da se gradnjom Pelješkog mosta povezuje dubrovačko područje s ostatkom Hrvatske. Smatrao je to još jednim hrvatskim uzmakom.
Kao ondašnji glasnogovornik HDZ-a, mislim da je to bilo 1998. godine, po predsjednikovu izričitom nalogu, govorio sam o tom na jednoj od redovitih tjednih tiskovnih konferencija. Predsjednik Tuđman inzistirao je na povezivanju hrvatskog teritorija preko Neuma, čime je želio posvjedočiti da se prestaje s politikom uzmicanja.
O MEĐUGORJU I ČVRSTIM TEMELJIMA
NO: Jeste li bili u Hercegovini? Što mislite o Međugorju?
DK: U Hercegovini sam bio mnogo puta, a iz Bosne se oženio. U Međugorju sam prvi put bio samo nekoliko mjeseci nakon objavljenih prvih ukazanja. Dogodilo se to na posve neobičan način. Bio sam u to doba student u Zadru. Nas četvorica cimera, jednog smo se popodneva pomalo dosađivali u sobi studentskog doma. Nekom je palo na pamet da idemo u Jazine (uz košarkašku dvoranu) igrati Tombolu. Složio sam se i predložio da ukoliko nešto dobijemo idemo u Međugorje. Otišli smo na tombolu i tu večer gotovo nitko osim nas četvorice ništa nije dobio. Sve je bilo naše! Dobili smo toliko novca da smo mogli unajmiti renta car i otputovati na nekoliko dana u Hercegovinu. Ne želim tvrditi da je sama Gospa namještala dobitke na tomboli ali naši dobitci su zaista bili neobični. Rečenu nakanu smo i ostvarili i tako se dogodio moj prvi posjet Međugorju. Poslije sam, naravno, bio mnogo puta.
Što se tiče samog fenomena Međugorja, nedvojbeno je da se tamo zbivaju pozitivne stvari i da to mjesto privlači sve više ljudi iz cijelog svijeta i da tamo pronalaze utjehu i mir a mnogi i čudesna ozdravljenja. U formalnom pogledu sklon sam slijediti službena stajališta Crkve.
DK: Na kojim bi temeljima trebao graditi hrvatski narod ma gdje se nalazio? Što biste poručili našim čitateljima: kako sačuvati vjeru i nadu, državu i slobodu?
DK: Treba graditi na čvrstim temeljima, na stijeni. Ta stijena su hrvatska duhovna, kulturna i opće nacionalna baština. Treba graditi na istini, pravdi i čestitosti, na spremnosti na žrtvu za ideale u koje vjerujemo, na vjeri u vlastiti narod i njegovu stvaralačku snagu. Treba stoga razvijati našu međusobno solidarnost i podržavati se u svim sferama života.
Čitateljima bih poručio da se svim silama odupru sve bezočnijim medijskim i poganskim, antihrvatskim i političkim manipulacijama, nametanju ideja i načina života koji je suprotan onomu u čemu su nas poučili naši očevi i djedovi, čemu nas uči naše tisućljetno kršćansko iskustvo. Tehnologije se mogu mijenjati i mijenjaju se, ali etičke vrednote koje baštinimo iz svoje nacionalne i kršćanske prošlosti ostaju trajne. Jedino su one jamstvo da možemo opstati kao Hrvati i kao kršćani i da u tom duhu možemo odgajati svoju djecu i osigurati dostojan život budućim hrvatskim naraštajima.
A vama u Tomislavgradu – Duvnu i okolici, Bosni i Hercegovini posebna zahvalnost što još uvijek časno kao „Antemurale Christianitatis“ stojite na braniku vjere, kao što nekoć (1519.) reče papa Lav IX. Hrvatima u pismu banu Petru Berislaviću. Nadam se, ako dade Bog, odgovoriti na fra Gabrijelov poziv i posjetiti vaše uredništvo, muzej, crkvu, a svima vama šaljem poticaj da se zajedno radujemo u Kristu Pobjedniku.
IZVADAK: Čitateljima bih poručio da se svim silama odupru sve bezočnijim medijskim i poganskim, antihrvatskim i političkim manipulacijama, nametanju ideja i načina života koji je suprotan onomu u čemu su nas poučili naši očevi i djedovi, čemu nas uči naše tisućljetno kršćansko iskustvo.
IZVADAK: Treba graditi na čvrstim temeljima, na stijeni. Ta stijena su hrvatska duhovna, kulturna i opće nacionalna baština. Treba graditi na istini, pravdi i čestitosti, na spremnosti na žrtvu za ideale u koje vjerujemo, na vjeri u vlastiti narod i njegovu stvaralačku snagu. Treba stoga razvijati našu međusobno solidarnost i podržavati se u svim sferama života.