Danijel Rehak je dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL). Ovih dana, preživjeli hrvatski logoraši, u organizaciji ove udruge ponovno su se okupili u Lipovcu, na obilježavanju 28. obljetnice prve velike razmjene ratnih zarobljenika. Malo je koji medij to zabilježio (lokalna televizija i tu i tamo neki od portala!). Tada je po načelu „svi za sve“ razmijenjeno 288 logoraša. Zar taj podatak baš više nikoga ne zanima?…
Prema službenim podacima kroz srbijanske logore prošlo je 7600 logoraša. Međutim, taj broj sigurno nije točan, već bi prije bilo da je riječ o čak 30.000 ljudi! Srbija, kao jedan od agresora na Republiku Hrvatsku ne priznaje ni da su ratovali na području naše države, a kamoli logore u kojima su mučili, pa i ubijali hrvatske branitelje i civile. Stoga je dosad već predano više od četrdesetak tužbi Republici Srbiji za zlostavljanja u njihovim logorima, ali očekuje se da će tih tužbi uskoro biti i preko pet tisuća.
- Gospodine Rehak. Ove godine (nema tome dugo) bili ste na razgovoru u hrvatskoj Vladi, kao predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL). Tamo ste iznijeli probleme udruge, a među ostalim bilo je riječi i o plaćanju odštete Srbije za Hrvate koji su bili u njihovim logorima u vrijeme Domovinskog rata…
- Da, kao što ste rekli, zatražili smo prijem predstavnika HDLSKL kod predsjednika Vlade RH i to se ostvarilo u vrlo kratkom roku. Na tom sastanku smo iznijeli naše probleme vezane za pokretanje tužbi protiv Republike Srbije. Nakon našeg izlaganja i dogovora predloženo je da se osnuje Povjerenstvo od predstavnika institucija i logoraša i da se nastavi sa daljnjim prikupljanjem materijala za pokretanje tužbi. Dogovoreno je da će Republika Hrvatska osigurati sredstva za troškove. U međuvremenu je osnovano povjerenstvo, održana su dva sastanka i ovih će se dana podmiriti sudski troškovi logoraša koji su već pokrenuli tužbu protiv Srbije.
- Jeste li pokušali sa svojom inicijativom i u Vladi Republike Srbije, ili kod njihova predsjednika?
- Još prije 12 godina pokrenuli smo zajedničku tužbu logoraša protiv Republike Srbije i oni su se s nama sve do prošle godine igrali (zastara, nemaju prava, nismo mi odgovorni itd.) Nikada nismo razgovarali s njihovim predsjednikom, jer je i on ratovao protiv „ustaša“ i mislim da nam ne želi i da nam po tom pitanju ne bi ni htio pomoći.
- Kako ste vi dospjeli u srpski logor i koliko ste vremena proveli u njemu?
- Bio sam zatočen od 22.11.1991. do 14.08.1992. Zatočen sam par dana po okupaciji Vukovara na prostoru Borova naselja i odveden u Dalj, a potom u Republiku Srbiju – Stajićevo, Sremsku Mitrovicu i Beograd. Prošli smo pakao, glava dolje, ruke na leđa, kako je to opisao i dr. Juraj Njavro.
- A na što se logoraši, odnosno vi najviše želite?
- Mi, logoraši, jako smo nakon srbijanske torture oštećenog zdravlja i poslije poginulih i ubijenih najviše smo stradali za vrijeme Hrvatske revolucije. Najviše problema imamo s karcinomima i kardiovaskularnim sistemom. Veliki problem imaju naši logoraši koji nisu stigli biti branitelji jer su prije zarobljeni nego što se organiziralo njihovo mjesto za obranu. Oni ne mogu ostvariti nikakva prava, poglavito po pitanju invalidnosti i to bi se trebalo ispraviti, jer su oni isto stradali u srpskim koncentracijskim logorima kao i svi ostali.
- Koliko je bilo srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata?
– Na osnovu naših istraživanja ustanovili smo sedamdesetak takvih logora, dok međunarodna zajednica (njena komisija) govori o 200 i nešto srpskih logora za vrijeme ratnih djelovanja u Republici Hrvatskoj
– Koji je bio najgori?.
– Vjerujte, ne mogu o tome donijeti sud, jer je u svakom za nekog bilo najteže i najviše pakla, ali moramo ustvrditi da je naših logoraša u srpskim koncentracijskim logorima ubijeno i umrlo od tortura – 300 osoba.
– Kakva je po vama skrb za bivše logoraše, tim prije što je tih ljudi svakim danom sve manje?
– To je regulirano Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Problem su logoraši koji su civilne žrtve, jer kako sam vam prije rekao, pojedini civili se nisu mogli organizirati u obrani, jer je agresor upao u njihova mjesta prije formiranja obrane i oni su civilne žrtve i na taj način nažalost ne podliježu ovom Zakonu.
– A, je li vam poznato, kako se prema svojim ratnim logorašima odnašaju recimo Amerikanci ili neki drugi?
– O tome, nažalost, nemam prave informacije i ne mogu o tome govoriti.
– Mislite li da djeca u školama dovoljno uče o Domovinskome ratu, pa i o srpskim koncentracijskim logorima?
– Ružna je slika da se o hrvatskom Domovinskom ratu – Hrvatskoj revoluciji piše na dvije, tri kartice, ovlaš onako da se spomene, ali se nije ušlo u detalje, kako su recimo obrađeni prijašnji ratovi. A o logorašima mislim da nema ni spomena. Trebali smo se postaviti kao Židovi, koji već 70-tak godina upozoravaju svijet o događajima u Drugom svjetskom ratu.
– A kako to da još nije snimljen ni jedan igrani film na temu hrvatskih logoraša?
– I sami znate, a i o tome često pišete, da ako se nešto ne spominje kao da se i nije dogodilo. Iz tog razloga se ne snimaju filmovi, jer glavni glumci nisu oni koji odlučuju o takvim temama, nego su to obični ljudi, koji su stali u obranu svoje Domovine.
– Nego, gospodine Rehak, kako je danas živjeti u Vukovaru?
– Ovaj grad je naša ljubav i on je nešto najviše što mi želimo. No, problem je što u Vukovaru ne živi ni jedna trećina Vukovaraca (prije Domovinskog rata bilo je oko 50.000 stanovnika, a danas jedva 15.000!). No, naša je velika bol što je Vukovar izgubio dušu i to se vidi na svakom koraku, a oni koji ga vode to ili ne vide ili ne mogu tako nešto spoznati.
– Jedan ste od inicijatora vukovarskog Muzeja Ovčara. Što se događa s tim muzejom? Naime, čitali smo da se oko ove institucije čak i sudski „prepirete“ s Ministarstvom hrvatskih branitelja…
– Da, mi logoraši smo inicirali i napravili Spomen dom Ovčara još 2006.. i njime upravljali sve do 2019. Imate pravo, HDLSKL je jedina udruga koju je Ministarstvo branitelja dalo na sud. Problem je Spomen dom Ovčara koji smo mi izgradili i pokrenuli ratni turizam u Vukovaru, uz suglasnost Vukovarskog poljoprivrednog kombinata (VUPIK) i financijsku pomoć Grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića. I sve to unatoč tome što su se i političke strane Vukovara i lokalna uprava i samouprava protivila toj izgradnji, te zahvaljujući kontaktu sa tadašnjim predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom, mi smo bez obzira na protivljenja to nastavili i završili, a on je dao zeleno svjetlo da se ovaj objekt privede kraju. Mi smo Spomen dom Ovčaru izvlastili iz VUPIK-a i upisali na Republiku Hrvatsku i nismo željeli da nestane u privatizaciji. Na sud s Ministarstvom hrvatskih branitelja došli smo iz razloga što su nas baš oni željeli izbaciti, a mi smo tražili da nam naknade troškove uložene u Spomen dom, jer su osnovali Javnu ustanovu Muzej Domovinskog rata i govorili o milijunima kuna koje imaju na raspolaganju, a mi smo tražili samo ono što smo uložili, kako bi od tih sredstava napravili Spomenik Vukovarskim braniteljima i most nadvožnjak 204.vukovarskoj brigadi. To se nije ostvarilo, jer su svi korumpirani, pa najvjerojatnije i sudovi, a njihova je zadnja.
– Tko je dao najviše financijskih sredstava za ovaj objekt?
– Najviše je dao Grad Zagreb, oko tri milijuna kuna, dok je Fond za obnovu Grada Vukovara osigurao oko 150.000 i sredstva za izgradnju parkinga. Na našu inicijativu izgrađena je i cesta do masovne grobnice na Ovčari.
– Je li vam poznato, koliko je najmlađi logoraš imao godina, a koliko najstariji?
– Najmlađi je imao 7. godina i bio je mjesec dana u logoru, a najstarije je imao više od 80.
– Što je s inicijativom da se i u Srbiji postavi neka spomen ploča u znak sjećanja na hrvatske žrtve- logoraše?
– Mislim da su to zablude, jer mi tamo ne možemo postavit ploče u logorima u kojima su bili zatočeni naši sugrađani sa većinskim srpskim življem u Republici Hrvatskoj.
– Kako to da u Vukovaru ima relativno mnogo Udruga proisteklih iz Domovinskog rata? Naime, prema nekim informacijama jedne „vuku“ na jednu, a druge na drugu stranu…
– Tu je politika, kao i drugdje, odigrala nešto krivo i pojedinci su to pokušali zlorabiti… Dio njih je u tome i uspio, tim više što su imali i podršku Grada. Moram naglasiti, da osnivanje udruga sa malim brojem članova je to omogućilo i proveli su neke stvari koje do tada nije bilo. Pola tih osnovanih novih vukovarskih udruga uopće ne djeluje, to je bila farsa zbog nekih osobnih interesa. Mi Hrvati smo iznimno čudni. Naime, u većini od nas izgleda da čuči jal, zavist i zloba. Oni koji hoće i žele raditi na dobrobit svih, relativno su često sputavani od onih koji neprestano vuku kola nazad.
– Ima li igdje neka ulica ili trg s imenom „Hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora“?
– Nema niti se igdje nešto takvoga spominje, iako je Vukovar 1991. bio i logor. I iz tog razloga na Dan sjećanja- 18. studenoga se u koloni nosila i zastava logoraša, a dolaskom onih koji nisu sudjelovali u obrani grada, ta se zastava više ne nosi, jer oni nemaju saznanja da je ona sjećanje na sve koji su prošli okupaciju Vukovara.
– Ovaj grad, kao što ste rekli, nema ni spomenik vukovarskim braniteljima…
– Ne, nema ga. To nam je iznimno žao, jer su nam onemogućili realizirati tu ideju. Također smo predložili da se posadi drvo hrast za svakog stradalog branitelja u ovome gradu. Ni to nam zasad nisu omogućili, iako bi to bio veliki spomen na naše poginule suborce, Junake Domovinskog rata.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ