Mladen Pavković, hrvatski novinar i publicist, autor je iznimno velikog broja knjiga, poglavito o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Bio je pripadnik slavne 117. brigade, ali i 145-te borbene grupe Jastrebovi, koja se borila u bosanskoj Posavini, gdje je i ranjen. Ima čin natporučnika HV-a. Bio je osnivač i urednik prvog hrvatskog vojnog lista „Gardist“. Njegovom zaslugom dosad je podignuto oko tridesetak spomen obilježja i Spomen križeva hrvatskim braniteljima diljem Hrvatske. Podigao je čak i spomenik branitelju koji je izvršio suicid, što dosad u Hrvatskoj nitko nije uradio. Dosad je organizirao i više od stotinjak humanitarnih akcija, prije svega za vukovarsku bolnicu, ali i za hrvatske branitelje. Priredio je oko 300 tribina o generalima Gotovini i Markaču te o Dariju Kordiću kad su bili u zatvoru. O njima je objavio i knjige. Predsjednik je i Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.). Svaki tjedan se svojim komentarima i člancima javlja pretežno po portalima, a stalni je kolumnist (20 godina!) i „Hrvatskog slova“, gdje vodi rubriku „Da se ne zaboravi“. Ovih dana primio je i svečanu Povelju, koju su mu dodijelili Hrvatska kulturna zaklada-Hrvatsko slovo i Croatica TV iz Toronta, a koju mu je predao Anton Kikaš.
O njegovu radu HRT je snimio i dokumentarni film s naslovom „Zlatno srce Mladena Pavkovića“, a objavljena je i monografija o njemu – „Pobjednik ostaje sam“. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice Hrvatske, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Baselu, ali i Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, na čijem je čelu dr. Zvonimir Šeparović… Dosad je snimio desetak dokumentarnih filmova o stvaranju slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države, priredio veliki broj izložbi na temu Domovinskoga rata, a sada priprema i snimanje dokumentarnog filma o prvom ustaškom logoru „Danica“ koji bio u Koprivnici.
- O prvom ustaškom logoru u Koprivnici malo se zna. U vrijeme komunizma (ali i danas) o njemu su napisane takve laži kakve ni pas s maslom ne bi pojeo. Tako su među ostalim objavljivali da je tamo ubijeno 30 tisuća Srba, zatim napola manje, da bi se na kraju došlo do podatka da ih je ubijeno svega tri. No, ni za tako mali broj tamo pobijenih ljudi nema dokaza. Iz ovog logora je pušteno oko 300 Srba, a o tome nitko ne govori. Prof. Dražen Ernečić je ustvrdio da se logor uopće nije nalazio na mjestu koje je već godinama obilježeno kao takvo, već nešto dalje, gdje je danas jedan pogon neke tvrtke. Dakle, sve laž do laži. Osim toga, ni na jedno obilježavanje ovog logora ne dolaze oni koji toliko protestiraju protiv Jasenovca, ala Pupovac, jer znaju da tu nešto „ne štima“ – rekao je Pavković te dodao da je sramotno što se danas zabranjuju i cijeli tv programi nekih lokalnih tv postaja zbog navodnih govora mržnje u emisiji Bujica. Očito im strašno smetaju dokumentarni filmovi Jakova Sedlara, što je van svake pameti, a ne smetaju im recimo partizanski, gdje u prvih deset minuta nekog filma obično „gine“ i desetak, pa i stotinu nevinih ljudi! Zatim je postavio i pitanje: kad će i hoće li netko ikada zabraniti huškačke tekstove u Pupovčevim Novostima, koji svaki tjedan „zagađuju“ hrvatski medijski prostor?
A kad smo ga, kao predsjednika jedne od Udruga proizašle iz Domovinskoga rata pitali, kako danas gleda na ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu, među ostalim je istaknuo da su sve to u većini časni i pošteni ljudi, prije svega domoljubi, iako se ipak čini da ih ima malo previše na popisu.
- Kad je postojao Registar hrvatskih branitelja na popisu je bilo oko pola milijuna branitelja. Toliko ih sigurno nije branilo hrvatsku Domovinu, poglavito ne 1991.! No, vjerovali smo da će iz tog neslavnog „registra“ isplivati i lažni branitelji, da ćemo doznati njihova imena, ali ni to se nije dogodilo. Hrvatska država iznimno mnogo pomaže stradalnike Domovinskoga rata, njih oko 50 tisuća, dok ostali ne mogu računati gotovo na nikakvu pomoć. Nisu imali sreće, kako mi to volimo reći, što nisu „dobili metak“.
- Veliki broj hrvatskih branitelja svaki dan umire, drugi se liječe od teških bolesti, što će reći da „nas je svakim danom sve manje“…
- Da, dnevno u Hrvatskoj umire najmanje desetak hrvatskih branitelja, jer su to ljudi koji su manje – više u rat odlazili u „visokim godinama“ života. Mnogi obolijevaju i od najtežih bolesti i prisiljeni su tražiti pomoć.
- Na žalost, ako smijemo reći, jedan od onih koji boluje od raka ste i vi…
- Meni se dogodio čudan slučaj. Lani, u studenome, u isto vrijeme od raka je oboljela i moja supruga!? Kako, zašto, jedan i drugi u isto vrijeme? Ona se liječila i liječi u Zagrebu, a ja u Koprivnici. Možete misliti kroz koju patnju smo prošli i prolazimo. A kad vam se to dogodi odjednom prestanu zvoniti telefoni, malo tko vam se javlja. Potrošili smo sve što smo imali. No, ja se ne predajem. Svaki dan i dalje pišem i to je moja „terapija“.
- – Ako netko želi da vam pomogne, kako, na koji način?
- Najbolje je da mi se javi na email: pavkovic.kc@gmail.com.
- Nego, ima i slučajeva da su neki istaknuti branitelji oklevetani, pa i osuđeni, da im se jednostavno „napakiralo“ samo da ih se ušuti i marginalizira, da se drugima pokaže i dokaže da je i „ološa“ bilo među onima koji su, kako vi kažete, bili prvi kad je trebalo…
- Imate pravo. To se neprestano događa. Kad je nedavno osuđen ratni zločinac najviše kategorije srpski general Borislav Đukić u Splitu na devet godina zatvora, što je sramota, jer je minirao branu Peruća i učinio niz drugih teških ratnih zločina, o njemu su mediji objavili vijest malu veću nego što je „razglednica“. No, dok se optuži neki hrvatski branitelj odmah se tome posvećuju cijele stranice, iako se manje-više radi o namještaljkama, o čemu i vi govorite u svojem pitanju. Sjećam se da je hrvatski branitelj, dragovoljac, stradalnik Domovinskog rata Mladen Milošević, kad su ga neopravdano optužili održao konferenciju za novinare u šatoru u Savskoj. Došlo je više od desetak tv ekipa i mnogo novinara, ali i branitelja. O tome postoji i fotografija. Kad je čovjek iznio javno i otvoreno način na koji su mu smjestili , to od tolike novinarske mašinerije“ nitko, ali nitko nije objavio ni retka! Tko ih je onda poslao i tko im je rekao da to ne objavljuju? Zašto su došli?
- Spomenuli ste g. Mladena Miloševića. Njegov je slučaj, pisali su mediji ,montiranog sudskog procesa, malo poznat hrvatskoj javnosti?
- Da, svi mediji su ga nekoliko dana razapinjali i kao što je to kod nas praksa, već si tada osuđen. Poslije su svi ti mediji zašutjeli. I sam je na sudu tražio da odmah iz ladice izvade optužnicu, jer je znao da je već unaprijed bio osuđen. Na sumnjivo suđenje tada je svoju reakciju uputio i HHO. Inače je g. Mladen Milošević osnivač i dugogodišnji urednik Braniteljskog portala, ali je i inicijator izgradnje „Spomenika hrvatske pobjede Oluja 95“ u Kninu kojemu je dao i ime i izgled. Čovjek je odležao zatvor, a nije gulio krumpire kao ovi kapitalci. Koliko ja znam, Milošević nije imao novca da bi platio nekog odvjetnika.To bih ja nazvao sudskom likvidacijom jednog u nizu hrvatskih domoljuba.
- Meni se nešto slično dogodilo kad sam organizirao na zagrebačkom Zrinjevcu obilježavanje rođendana generala Ante Gotovine. I tada je (mjesec dana prije njegova puštanja na slobodu) došlo najmanje petnaestak tv ekipa, a ni jedna nije objavila sa toga skupa – ništa! To se ne smije zaboraviti i neprestano se treba ponavljati.
Inače, gospodine Pavkoviću, u vrijeme Domovinskoga rata velika pomoć stizala je i od Hrvata koji žive u inozemstvu. No, čini se kao da se već i to pomalo zaboravlja.
- Imate pravo. Naši iseljenici su i te kako zaslužni za tzv. logistku. Pomagali su financijski, ali i na druge načine. Neki su se i vratili i priključili Hrvatskoj vojsci. Žalosno je što im je zbog toga malo tko na državnoj razini rekao hvala. Eto. Anton Kikaš je stigao 1991. sa zrakoplovom punim oružja za Hrvatsku vojsku. Uhitili su ga, zatvorili u Beogradu… Taj čovjek još nije dobio ni jedno državno odličje! A Hrvatima koji su nas pomagali u vrijeme rata trebalo bi usred Zagreba podići i spomenik, mada je među njima bilo i onih koji 1991. „ništa nisu vidjeli ni čuli“!
Vjerojatno ste upoznati da redatelj Antun Vrdoljak snima i igrani film o generalu Anti Gotovini…
- To me iznimno raduje. Ali taj film vrijedit će „malo“, ako u njemu ne će biti prikazani i progonitelji hrvatskog generala. Imenom i prezimenom!
Kako to da se u Hrvatskoj, ni 27 godina od početka srpske agresije, ne snimaju igrani filmovi o stvaranju hrvatske države?
- Tko kaže da se ne snimaju? Ima ih, ali osim „Broja 55“ svi su manje-više snimani na temu: „kako ocrniti hrvatske branitelje i Domovinski rat“! Većina je na žalost i prikazana i to s „velikim uspjehom“.
Koji, po vama, igrani filmovi su trebali biti snimljeni, a nisu?
- Prvi je o bl. Alojziju Stepincu, zatim o borbi za Vukovar i Škabrnju, životu i djelu dr. Franje Tuđmana, Bleiburgu…. Tek kad se snime i prikažu ovi filmovi moći ćemo reći – Imamo Hrvatsku! Istina, Jakov Sedlar je snimio jedan igrani film o Bleiburgu, odnosno Križnim putovima, ali su ga ljevičari bezrazložno popljuvali, kao i sve što im ne ide u prilog.
Zbog čega još uvijek jedan dio Hrvata javno govori – Udba je naša sudba?
- Ima li u Hrvatskoj neke veće političke stranke, državne institucije i slično, gdje ne rade bivši pripadnici ove zloglasne organizacije? Na početku devedesetih uvukli su se u medije, tvrtke, banke, škole, pravosuđe, bolnice, pa i u dječje vrtiće. Ako nisu oni, onda su njihova djeca. Zbog čega se ne otvore arhivi Udbe? Laž je da je sve odneseno u Beograd. Kako to, jeste li se zapitali, zbog čega „nitko“ ne otvara arhive općinskih, kotarskih i inih organizacija Saveza komunista, zašto su oni još uvijek „tajna“?
Pa, što je razlog da se napokon ne načme i ova tema?
- Razlog je taj što ćete tamo naći sve o svojim poznanicima, susjedima, današnjim „uspješnim“ poslovnim ljudima…Naime, upravo sam istražio arhiv Saveza komunista Koprivnice i okolice i mogu vam reći da nema gotovo nikoga tko je danas na nekom važnom položaju od političkog do privrednog a da na bilo koji način nije bio vezan uz „ljubičicu bijelu“, da se nije kleo u bratstvo i jedinstvo, da mu nije jedina „iskaznica“ bila „moralno-politička podobnost“. U vrijeme komunizma nitko se nije mogao obogatiti, niti napraviti karijeru, od političara do pjevača ili glumca, a da mu partija to nije dozvolila. Oni koji su skrenuli s Titova puta ili su željeli biti veći od „pape“ završili su u logorima, ili su pobjegli u inozemstvo. Mnogi su i ubijeni.
A je li vam poznato kako je Udba početkom devedesetih prošlog stoljeća „zamagljivala“ svoje članove?
- Na razne načine. Najjednostavnije je bilo da su preokrenuli kapu. Tako se radilo i na kraju II. svjetskog rata. Kad su četnici vidjeli da će izgubiti rat jedan ne mali dio se priključio partizanima. I dobar dio njih je bio među najvećim koljačima Hrvata nakon 1945. Na taj način su „dokazivali“ svoju privrženost Titu, partiji, drugovima Blaževiću, Rankoviću, Kardelju, Milki Planinc, Jelici Radojčević i drugima. A Udbaši su početkom devedesetih i neke svoje ljude javno prikazivali kao da rade za Hrvatsku, pa je tako ratni zločinac Kadijević u dogovoru s nikad procesuiranim dr. Jovićem, 18. siječnja 1991., donio Odluku o „hapšenju Manolića, Boljkovca, Jurića, Perkovića i ostalih u MUP-u“, što se naravno nikada nije dogodilo. Mnogi su i povjerovali u to vrijeme da Manolić, Boljkovac i Perković stvarno rade za Hrvatsku, kad tamo…Gdje su podatci o tome koliko je Hrvata zbog Titova režima zauvijek napustilo Hrvatsku?
Nitko uostalom dosad u praksi nije pokrenuo sudski spor-tko je recimo u vrijeme II. svjetskog rata, ali i poslije njega ubijao nevine svećenike i časne sestre u BiH, iako je i kod tih zločina veoma poznat rukopis – Udbe!
Kako gledate na Međugorje, tim prije što je tamo sve više i hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji?
- Međugorje je za nas bilo i ostalo – sveto mjesto. Svake godine privlači sve više ljudi, a hrvatski branitelji dolaze da se prije svega zahvale Gospi – Kraljici mira!
Nego, što se trenutačno događa s hrvatskim braniteljem Veljkom Marićem, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina robije?
- I dalje je u zatvoru. O njemu sam objavio i knjigu sa svim dokumentima, ali to nikoga ne zanima. Marić je hrvatski mučenik, lažno optužen, osuđen bez ijednog dokaza. Nekima u Hrvatskoj i te kako odgovara da i mi imamo „svoje osuđene zločince“. Taj čovjek trebao je odmah biti pušten na slobodu čim je stigao iz Srbije u Hrvatsku. S obzirom da je po ne znam koji puta dao molbu za pomilovanje, baš me zanima hoće li ga pustiti na uvjetnu slobodu, za što ima sve uvjete, tijekom prosinca ove godine.
- Kako to da se još uvijek ne zna koliko je Hrvata točno poginulo u Domovinskome ratu?
- Kao prvo, više se ne govori o poginulima, već o – stradalima. To znači da kad se čitaju imena, za što sam se borio nekoliko godina, u tim i takvim popisima „svi“ su izmiješani: i oni koji su poginuli na prvim crtama obrane i oni koji su primjerice kod kuće izvršili suicid ili nastradali u prometnim nesrećama! Ima relativno veliki broj poginulih branitelja, a koji nisu ni na kakvom popisu. Recimo, dr. Franjo Tuđman i Gojko Šušak nisu ni na jednom popisu hrvatskih branitelja!? Sramotno, skandalozno, ali je tako. Inače, kod nas se još uvijek „ništa“ ne zna: ni koliko imamo ranjenih, ozlijeđenih, koliko imamo generala, koliko onih koji su i zbog čega dobili razna državna odličja i tome slično. Mi ne znamo ni koliko je Hrvata od strane Tita i partije ubijeno od 1945.-1990. Oni koji profesionalno pišu hrvatsku povijest, svaka čast iznimkama, još je uvijek pišu po pravilima „kumrovečke škole“. Stoga bi sve što se tiče hrvatske povijesti trebalo napisati ponovno, od stoljeća sedmog!
- A kako gledate na to da kad se u Hrvatskoj pokrene ili se samo kaže da će se za nekoga pokrenuti istraga ili suđenje odmah se ti ljudi „proglašavaju“ krivima?
- To se ne odnosi na sve, već samo na neke. Pojedini mediji u Hrvatskoj prije saznaju tko će biti optužen ili osuđen nego oni koji bi to trebali znati. Nema presumpcije nevinosti. Obično se na taj način blate hrvatski branitelji ili istinski domoljubi. Eto, Tomo Horvatinčić je najbolji primjer. Tek je počelo suđenje za jedno kazneno djelo, a već ga je većina medija proglasila krivim. No, on je primjerice i veliki dobrotvor, odnosno donator. Obnovio je potpuno razrušenu obiteljsku kuću prvog hrvatskog nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru, a ima i svoju zakladu koja je pomogla stotinama ljudi i organizacija. Pričekajmo pravomoćnu odluku suda, pa onda sudimo ili komentirajmo.
A što nas osim toga poglavito treba brinuti?
- Među ostalim, što je Hrvatska jedna od rijetkih država koja slabo ili nikako ne skrbi o Hrvatima u BiH, Srbiji i diljem svijeta. Ako se i brine, to je više „na papiru“. Mislite li da je i to slučajno? – rekao je Mladen Pavković.