Među dobitnicima priznanja Grada Osijeka ove se godine našlo i ime Zvonimira Mitara, koji već godina živi i radi u Švicarskoj. U Osijeku je završio Elektrotehničku školu, a Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Danas je u mirovini. U mladosti je bio vrstan gimnastičar i nogometaš. Međutim, uz svoju struku najviše vremena posvetio je novinarstvu. Bio je urednik najpopularnijeg hrvatskog iseljeničkog portala izvan Hrvatske www.croatia.ch. Predsjednik je Hrvatskog humanitarnog foruma Švicarske, koji je osnovao još za vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. U Hrvatsku, a manjim dijelom i u BiH, dostavio je brojne šlepere (transporte) humanitarne pomoći. Pomagao je na sve strane. Osijek mu to nije zaboravio.
„Ljubav i odanost gospodina Zvonimira Mitra rodnome gradu nemjerljiva je, dosljedna i potpuno iz srca“ – stoji zu ostalo u obrazloženju priznanja „Grb Grada Osijeka“, koje su mu i više nego zaslužno dodjelili.
Bio je to i povod za razgovor sa slavljenikom, kojeg smo prvo zamolili da nam ukratko opiše sebe i svoj rad….
- Rođen sam 1941. u Osijeku, 1943., s dvije godine ostao bez oca, kao
relativno imućnog civila ubili ga partizani- rekao je te nastavio:
Uz majku sam odrastao u Osijeku, gdje sam završio Srednju tehničku školu, u
slobodno vrijeme bavio se gimnastikom i nogometom i s 19 godina otišao na
Zagrebačkom sveučilištu studirati elektrotehniku.
U Zagrebu sam kratko vrijeme radio u Institutu Ruđer Bošković, gdje sam
upoznao svoju (još uvijek) suprugu, zatim i u Končaru, usput malo pisao
kratke humorističke priloge za Studentski list, za emisiju «Studenti
studentima» Radio Zagreba, za Končarev Vjesnik i za Končarevac.
Za vrijeme SFRJ, nakon što nam je sin krenio u školu, izabran sam u Školski
odbor, a ubrzo i za predsjednika Školskog odbora tadašnje Jugoslavenske
dopunske škole u Badenu, s 400 učenika tada najveće u Švicarskoj i
organizirao i vodio dvije školske ekskurzije u Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu, a od trenutka kada je 1991. Hrvatska napustila dotadašnju SFRJ,
u Švicarskoj sam, uz posao u firmi, u slobodno vrijeme sudjelovao u mnogim
hrvatskim aktivnostima; vodio sam Hrvatski internet portal Švicarske i na
njemu objavljivao priloge na hrvatskom, ali i na njemaökom jeziku, u
Hrvatsku i djelomično BiH otpremao transporte s humanitarnom pomoći HHF-a,
Hrvatskog humanitarnog foruma Švicarske, ukupno 336 uglavnom ogromnih
šlepera-tegljača, a osim koordinatora transporata, niz godina, sve do
zatvaranja HHF-a krajem prošle godine, bio i treći po redu predsjednik
HHF-a. Neovisno od ta dva najvažnija «posla», u ime HHF-a i Hrvatskog
kulturnog kluba Švicarske organizirao sam koncerte klasične glazbe s
hrvatskim glazbenim umjetnicima, koje su posjećivali i Švicarci, zatim
kazališne predstave hrvatskih amaterskih kazališta iz domovine, predavanja,
komemoracije, predstavljanje Hrvatske, a usput i predstavljanje srpske
agresije na Hrvatsku, govorom zahvalnosti Švicarcima za humanitarnu pomoć u
nekim švicarskim crkvama i drugdje, a panoima, koje sam složio, i na
švicarskom Sveučilištu. Povremeno sam pisao na hrvatskom i njemačkom jeziku
i za dvojezični časopis Hrvatskog kulturnog kluba «Libra». - Primili ste, kao što smo već istaknuli, i nagradu Grada Osijeka. Jeste li se nadali ovom priznanju?
- – Nagradi se nisam nadao i iznenadila me je, ali kada mi je dodijeljena, to
me je jako razveselilo. Za nagradu me je predložio mail-prijatelj koji je
niz godina pratio moj rad i uz njega, glavnog inicijatora, kao predlagači
pridružilo se i nekoliko mojih školskih kolega iz tehničke škole i kći
jednog od njih, koji je prije nekoliko godina preminuo, a Gradsko vijeće
grada Osijeka je na njihov prijedlog odlučilo dodijeliti mi priznanje «za
promicanje grada Osijeka i Republike Hrvatske u inozemstvu» pa mi je na Dan
grada Osijeka, početkom prosinca 2019., na Svečanoj sjednici Gradskog vijeća u
Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, dodijeljeno priznanje, Povelja i
Zlatni grb grada Osijeka. - Dugo živite u Švicarskoj. Zbog čega ste otišli?
- -Kad sam se oženio, supruga i ja smo u Zagrebu živjeli u prolaznoj sobi u
kući njenih roditelja, što je moglo biti samo kao privremeno rješenje.
Prijatelj iz Končara me zamolio da mu s njemačkog prevedem radni ugovor i
popratno pismo, jer odlazi na rad u Švicarsku, a ja sam njega zamolio, da
upita imaju li tamo radno mjesto i za mene. Odgovor je, s već priloženim
radnim ugovorom, stigao u rekordnom vremenu i ja sam 1. travnja 1967. došao
u Švicarsku i zaposlio se kao elektroinžinjer u firmi BBC-Brown Boveri &
, koja se kasnije spojila sa švedskom firmom Asea i promijenila ime u
ABB-Asea Brown Boveri i tu sam ostao raditi do mirovine, jer mi je svega
šest mjeseci nakon moga dolaska uspjelo dovesti i suprugu u Švicarsku, gdje
se kao kemičarka zaposlila u Saveznom institutu za reaktorska istraživanjam (EIR – Eidgenösisches Institut für Reaktorforschung), na sličnom radnom mjestu kakvo je imala na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu.
Što to Švicarska ima, a ne i Hrvatska?
-Što se prirodnih ljepota tiče, obje zemlje je Bog bogato obdario, No
Švicarska ima pametnije političare nego Hrvatska i stabilnija je, a i
sigurnija od Hrvatske; politika im je realnija, životni uvjeti, radni moral,
zdravstveno i mirovinsko osiguranje i još koješta su na većoj, nešto od toga
i na zavidnoj visini.
Mnogi ističu vaš veliki rad na jednom portalu, koji je umnogome doprinio
boljem poznavanju prilika u Hrvatskoj…
– Da, više od 15 godina vodio sam Hrvatski portal Švicarske croatia.ch, u početku
kao jedan od urednika, a kasnije kao glavni i jedini urednik, i na portalu
svaki dan objavljivao po dva ili više zanimljivih priloga na hrvatskom, a
mnoge i na njemačkom jeziku.
Portal je 2010. proglašen najboljim hrvatskim portalom izvan granica
Hrvatske i kao web-stranica godine nagrađen nagradom Zlatni cvit Slobodne
Dalmacije, no kada je nekoliko godina kasnije vlasnik servera rekao da
portal treba mijenjati i modernizirati, oko toga se nismo složili i ja sam
portal napustio. Kada sam 30. travnja 2016. za portal napisao zadnje
priloge, što možete vidjeti ovdje, www.arhiva.croatia.ch<http://www.arhiva.croatia.ch> , napustio sam portal i portal je nakon toga ugašen. Šteta!
Koliko zapravo Švicarci znaju o Hrvatskoj, a poglavito o velikosrpskoj
agresiji koja nas je zadesila?
-Mislim da su saznali jako puno; neke Hrvatice i Hrvati slali su svoje
članke u značajne švicarske dnevne novine i tjednike, a bilo je i nastupa na
švicarskoj televiziji. No i HHF i svi mi u HHF-u smo intenzivno promicali
hrvatsku stvar kada su nam Švicarci u skladište donosili humanitarnu pomoć,
ali i po crkvama i u stanovitim krugovima. Tisuće Hrvatica i Hrvata,
švicarskih nevjesta i zetova, u svojim su švicarsko-hrvatskim obiteljima i
krugovima poznanika širili istinu o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Znamo i
to, da je ona nama bliža katolička strana u Švicarskoj “vukla” na hrvatsku
stranu.
Bili ste u društvu i prijateljstvu i s mnogim znanim svjetskim imenima. Što biste od toga posebno izdvojili?
-Posebno bih izdvojio, da sam bio u direktnom kontaktu s hrvatsko-švicarskim
Nobelovcem prof. Vladimirom Prelogom i nekoliko puta ga posjetio u njegovom
uredu na Saveznoj tehničkoj visokoj školi ETH (Eidgenössische Technische
Hochschule) u Zürichu, gdje sam preuzimao nekoliko donacija njegovih knjiga,
časopisa i znanstvenih radova darovanih HAZU, Hrvatskoj Akademiji znanosti i
umjetnosti, kojom sam prilikom snimio i niz fotografija prof. Preloga, koje
sam, skupa sa svim donacijama, za HAZU otpremio u Zagreb. Nakon smrti prof.
Preloga, a zatim i njegove supruge Kamile Prelog, otpremio sam u HAZU i
profesorovu radnu sobu iz njihovog stana, koju nam je za njenog života
obečala gospođa Prelog i darovao njihov sin, prof. Jan Prelog, a Prelogova
radna soba postavljena je u prostorijama HAZU u Sobi slavnih, u Sobi
hrvatskih Nobelovaca, u kojoj se mogu vidjeti razni predmeti prof. Leopolda
Lavoslava Ružičke i prof. Vladimira Preloga. Soba je dostupna svima koji ju
žele vidjeti
Mnogo pišete i objavljujete. Što će od toga na kraju ostati?
-Na portalu objavljeni prilozi iz godine u godinu sve više nestaju, neke se
doduše još može naći u arhivi portala, ali u mnogima su nestale uz tekst
objavljene fotografije i hrvatska slova s kvačicama.
Pitate, što će od toga na kraju ostati? Neke na portalu objavljene priloge
i neke priloge koje nakon gašenja portala svaku večer mailovima šaljem na
moj veliki adresar, možda će poneki zainteresirani čitatelj downloaden i
pohraniti u svoj osobni arhiv, a ako ne, pasti će u zaborav, jer sam prestar
da bih se odlučio pisati knjigu i tako ih sačuvati.
Koliko ima Hrvata u Švicarskoj, kako su organizirani?
-Prema posljednjim službenim podacima švicarskog Saveznog ureda za
statistiku u Švicarskoj Konfederaciji živi 31.678 hrvatskih državljana, no s
obzirom da se navedena brojka odnosi na osobe isključivo hrvatskog
državljanstva, a na osnovi procjene Hrvatske katoličke misije, smatra se
kako Hrvata u Švicarskoj ima između 65.000 i 75.000. Organizirani su u više
od 50 kulturnih i sportskih udruga i klubova, djeluju u tim društvima i u
Hrvatskim katoličkim misijama, neke udruge izdaju svoja glasila, djelovala
su i tri internetska portala, a nakon dva ugašena ostao je samo jedan.
A što kažete na ono na što su se Hrvati koji su otišli van osobito žalili –
Udba je naša sudba?
-Ne znam što da kažem, jer poznat mi je samo jedan slučaj ubojstva u
Švicarskoj koje je izvršila Udba i veliki strah jednog istaknutog hrvatskog
emigranta koji je napisao niz knjiga protiv Jugoslavije, koji se zbog
uhođenja od Udbe jedva usudio pogledati kroz svoj prozor, a kamo li izaći na
ulicu, a teško je reći treba li vjerovati onima koji su «u povjerenju»
tvrdili da ih prati Udba, je li to istina, ili su to tvrdili samo da bi
si među nama «podigli cijenu» i prikazali se važnijima, nego što su bili.
Jeste li i vi imali posla s Udbašima, jesu li vas „kočili“?
-Mislim da me nisu uhodili, a znam da me nisu „kočili“, možda i zato, što su
me zbog moga sudjelovanja za vrijeme SFRJ u Školskom odboru Jugoslavenske
dopunske škole u Badenu i kroz Školski odbor zbog bliskosti Klubu građana
SFRJ Baden, jedinom u Švicarskoj koji se tako zvao, a ne Jugoslovenski ili
Jugoslavenski klub, kao i neki hrvatski sunarodnjaci smatrali projugoslavenski
orijentiranim.
Kako su u Švicarskoj organizirani izbori, za razliku od Hrvatske?
-Za portal sam redovito pisao izvještaje s izbora u Generalnom konzulatu RH
u Zürichu, popraćene s puno fotografija koje sam snimio, no pritom nisam i
glasao. Mislim da mnogi odustaju od sudjelovanja na izborima, jer je način prijave
za glasanje prekompliciran, pogledajte:https://moja-domovina.net/2019/12/03/izbori-za-predsjednika-republike-hrvatske-2019/.
I još samo: Što je u Švicarskoj (općenito) dopušteno, a što ne?
– U Švicarskoj je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno, za razliku od
Hrvatske, gdje nikoga, naravno osobito ni političare, uopće ne zanima što je
dopušteno, a što zabranjeno i svi rade što im se hoće, naravno uglavnom u
svoju korist- rekao je Zvonimir Mitar.
Razgovarao: Mladen Pavković