Foto:Narod.hr
Ako promatramo što se danas događa sa Zapadom – točnije, s onim što se nekad zvalo Zapadna Europa – mogli bismo izdvojiti tri ključna problema, koja su sva na neki način povezana s religijom.
Prije svega, to je opadanje utjecaja kršćanstva kao dominantne europske religije. Potom, tu je i kriza europskog kulturnog naslijeđa. Napokon, tu je invazija neeuropskog stanovništva na europsko tlo, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list, prenosi Narod.hr.
Ako sagledamo ta tri faktora kao simptome, kako bi rekao veliki Gibbon, “opadanja i pada” Zapada, možemo reći kako se Europljani danas nalaze u situaciji sličnoj onoj američkih Indijanaca. Tu su niska stopa rađanja, pad očekivanog trajanja života, raširena upotreba droge i alkohola. Poput Indijanaca u rezervatima, stari Europljani danas žive prepušteni hirovima svoje otuđene elite, koja im kroji nova pravila za život.
Kolaps zapadnjačkog načina života i uloga kršćanstva
Europljani na svojoj vlastitoj zemlji više ne žive po svojim starim pravilima. Da bi se ovaj trend kolapsa zapadnjačkog načina života preokrenuo potrebno je da ljudi pronađu snagu kako bi se oduprli tom trendu, a tu je uloga religije ključna.
Zdrave nacije kroz religiju slave svoj način života i ono što im živote ispunjava smislom. Religija oslikava taj smisao i inspirira ljude da se žrtvuju za neki smisao u budućnosti.
Problem je, naravno, u tome što vidimo kako je religija koja je Europljanima kroz stoljeća bila inspiracija za velika djela i opiranje besmislu danas gotovo bez utjecaja na njihovu imaginaciju.
Tu nije od pomoći ni liberalizam koji je, doduše, iznikao iz kršćanstva kao sekularna verzija dijela njegova naslijeđa, ali i u velikoj mjeri pridonio njegovu slabljenju. A nema na vidiku ni zamjene u nekoj drugoj religiji.
Problem nije u kršćanstvu, nego u kršćanima
Iz ovoga proizlazi kako problem nije toliko u samom kršćanstvu, koliko u kršćanima. Oni su stvorili prilično rigidnu i okoštalu verziju kršćanstva, što je relativno novi fenomen. Naime, ako bi se današnji kršćanin obreo u srednjovjekovnoj Europi, vjerojatno bi bio spaljen na lomači kao heretik. Ako bismo ga poslali u vrijeme prvih kršćana, vjerojatno bi bio smatran isključivim fanatikom koji je smetnja evangelizaciji pogana.
Kršćanstvo koje je opstajalo dva milenija izraslo je iz dugog evolucijskog procesa. U njemu su kršćani umjeli život i poruku Kristovu prilagoditi stvarnim izazovima i prenijeti je na pravi način ljudima koji su tražili odgovore.
Odbijanje kršćana da se prilagode vremenu u kojem žive i da svoju poruku prenesu drugima na životan način vjerojatno je najveći problem i izvor krize i opadanja utjecaja kršćanstva danas.
Drugim riječima, najveći problem kršćanstva danas nisu njegovi protivnici, već isključivost njegovih najgorljivijih zagovornika. Oni su se začahurili u svom sigurnom oklopu vjerovanja. Žale se kako su izloženi stalnim napadima, a ne žele se osloboditi tog oklopa i suočiti se sa izazovima.
Kršćanstvo ne smije potonuti u nihilizam
Paradoks je u tome da se oni koji imaju vjeru ne bore, dok oni koji bi se možda i borili ne nalaze inspiraciju u takvom defanzivnom kršćanstvu.
Ako kršćanstvo želi preživjeti pustošeće djelovanje liberalizma kao svoje sekularne verzije, ono mora pokazati svoju vitalnost u prihvaćanju izazova vremena. Nametnuti se kao životna zamjena za dominantnu liberalnu kulturu.
Ako je kršćanstvo i dalo zamah liberalizmu, ne mora zajedno s njim i potonuti u nihilizam. Ono ga mora zamijeniti ili dati zamah nekoj svojoj sekularnoj verziji koja bi mu omogućila ponovni rast.
Ako kršćanstvo ne nađe u sebi snage za taj novi zamah, vjerojatno će uskoro otići u ropotarnicu povijesti, zajedno sa zapadnom civilizacijom, čija je okosnica i najveća uzdanica bilo puna dva milenija.