Već četvrtu godinu za redom hodočastim u Udbinu na Dan hrvatskih mučenika.
Predivan krajolik, ljeto na izdisaju, ponosna ali očajno prazna Lika u svojim najljepšim bojama i svakovrsnim plodovima prirode. Toliko je to pust i ne naseljen prostor da čovjeka jednostavno jeza uhvati dok to promatra. Razmišljao sam o tome da je ta pustoš, slika upravljanja Hrvatskom.
Nije Udbina daleko od Kistanja, kojih stotinjak kilometara i uz laganu vožnju stigne se za otprilike sat vremena. Predivna Crkva uvijek me iznova oduševi, iako se na jednoj zlosutnoj tiskovini (Novosti) financiranoj od strane Hrvatske države našla na naslovnici s pratećim naslovom: “Nakupina arhitektonskog smeća”, no kako smo se kod njih nagledali svakovrsnih kreatura mržnje, uvijek kad dođem u Udbinu sjetim se te naslovnice i hrvatskog patnika Zvonka Bušića koji je upravo u Udbini vidio sliku i priliku današnje Hrvatske. Bio je ondje posljednji put 2013. godine i svi koji su ga dobro poznavali svjedoče da je vidio jednog hrvatskog političkog kameleona koji do podne nosi bedž Maršala Tita, a navečer na procesiji sliku kardinala Alojzija Stepinca, i više nije mogao izdržati. U oproštajnom pismu je napisao da više “nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”. Pokušao je okupiti domoljubne snage i ubrzo je shvatio da je to fikcija. Sve zapravo objašnjava jedna njegova rečenica “povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj. Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je čini se, zahvatila i mene”
Odlaze idealisti ostaju nam eto meinstreamovci. Hodočasnika u Udbini nikad manje, vjerojatno zbog blagdana Male Gospe. Kako je već počela nova školska godina, razmišljao sam i prije Udbine u ovoj kolumni pozabaviti se temom demografije, odnosno negativnim trendovima koji prate ogromni pad broja upisane djece u osnovnim školama u Hrvatskoj. Predvoditelj misnoga slavlja, dubrovački biskup Mate Uzinić u svojoj propovijedi posebno se dotaknuo upravo ove teme i učvrstio me u mojoj odluci. Bilo je uistinu potresno slušati te alarmantne brojke, i iznijeti ću ovdje njegove glavne misli o katastrofalnim demografskim podacima:
“U prošloj je godini u Hrvatskoj rođeno 1151 dijete manje nego pretprošle, ove je godine u prvi razred osnovne škole upisano preko 500 djece manje nego prošle godine, u 117 škola ove godine nije upisano niti jedno dijete – i da se ove godine zatvorilo osam osnovnih škola. Istovremeno s manjim brojem rođenih i većim brojem umrlih, iz godine u godinu povećava se iseljenički val i ne odlaze više samo pojedinci nego cijele obitelji. Republika Irska bilježi porast broja hrvatskih građana od čak 431 % a u Njemačkoj već živi više Hrvata nego li u Bosni i Hecegovini, koja je jedna od domovina hrvatskog naroda. Ono što dodatno zabrinjava su statistički podaci iseljenih Hrvata u Njemačkoj iz jednog nedavnog istraživanja prema kojemu ih samo 15% razmišlja o povratku, a čak ih 80 % kaže da su im odlaskom iz domovine ispunjena sva njihova očekivanja.
Premda ih 65 % kao motiv za iseljavanje navodi ekonomske razloge, zabrinjava da ih čak 27% otišlo zbog političkih razloga”.
Koliko su mi god ove riječi u ušima odzvanjale i djelovale šokantno, kad se pogleda na koji su način odgovorni u društvu, prije nekog vremena, odmahivali rukom na brojna upozorenja našeg najpoznatijeg demografa prof.dr.Stjepana Šterca – i ne treba čuditi sve ovo.
I najnoviji slučaj odlaska jedinog demografa iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dr.Marina Strmote, kojemu se ni nakon pola godine nije našla zamjena, potvrđuje sve ono što je mladi stručnjak i izrekao u prigodi ostavke “sve je ovo jedan veliki folklor u kojemu više ne želim sudjelovati”.
Što se tiče naše Šibensko-kninske županije: 84 je učenika manje i ugašena su četiri razredna odjela. Četiri učiteljice su otišle na burzu rada.
Prije su govorili da smo društvo znanja, danas da stvaramo školu za život – a vidimo da je sve manje života u školama.
“Škola za život” gdje udžbenici kasne već 15 dana. Društvo u kojemu se socijalna jednakost i ravnomjeran razvoj manifestira na način da bogati gradovi i gradonačelnici u njima učenicima kupuju udžbenike (npr. Zagreb, Rijeka, Split…)– a siromašni bez dostupnosti školovanja zbog nepostojanja javnog županijskog autobusnog prijevoza (Kistanje – Šibenik) ne mogu upisivati željene smjerove i uz to sami kupuju knjige. Da se baš ništa ne događa pobrinuo se župan Goran Pauk koji je uz prvi dan škole posjetio osnovnu školu Kistanje i djeci prvašićima darovao prigodne slikovnice u kojima vjerujem ima nacrtanih autobusa i ponekih slika Šibenika, do kojega će nakon sedam godina možda moći odlaziti na školovanje.
Mogu to djeca pitati i svoje učitelje i profesore od kojih barem dvadesetak svaki dan putuje na relaciji Šibenik-Kistanje, ali svojim automobilima, jer je državi valjda isplativije isplaćivati im putne troškove tako da mogu barem svake pete godine od putnih troškova platiti ratu za novi auto. Tko bi se gurao po autobusu, i koga briga za prometnu izoliranost, kažu, iz Kistanja su ljudi uvijek selili. Kad ih se pita otkud motivacija putovati svaki dan u oba pravca 100 kilometara, zar vam nije bolje raditi u Šibeniku ? E, a putni troškovi ???
Osnovna škola u deset godina izgubi stotinjak učenika, koga za to briga.
To je bio samo jedan od razloga da sam početkom ove školske godine, nakon 15 godina tražio od župana razrješenje od članstva u školskom odboru OŠ Kistanje.
Nikomu i ničemu više ne želim biti ukras.
Godinama u svojoj općini i županiji jasno i u mnogim prigodama upozoravam na ovaj problem. U prošloj sam godini u raznim prigodama, što službenim, što polu privatnim posjetama Kistanjama nositeljima državne vlasti iznosio ove probleme. Predsjedniku Sabora Jandrokoviću u travnju 2017, premijeru Plenkoviću u kolovozu 2017. prilikom obilaska požarišta u blizini Manastira Krke kada smo gorjeli punih mjesec dana.
Taj ću vam susret pokušati opisati.
Čekajući ministra zaštite okoliša i prirode Tomislava Ćorića, iznenada se na opće iznenađenje svih nas ukazao premijer. To je bilo onoga dana kada je bila sjednica Vlade u Kninu uoči VRO Oluja. Zašto bi se on uostalom javio meni, tada na dužnosti predsjednika O.O.HDZ-a Kistanje ?
Kao da smo mi tu bitni. Imali su oni druge ciljeve za koje sam ubrzo saznao.
Namjeravali su nakon svečanog postroja vatrogasaca i policije obići Manastir Krku i tek nakon moje intervencije predsjedniku županijskog HDZ-a pod prijetnjom ostavke, odustalo se od toga plana. Ne bi imao ništa protiv posjete Manastiru, Bože dragi, da je imao namjeru razgovarati i s nama, za to nije trebalo više od 10 minuta. Posjetiti Manastir, a zaobići nas, to mi je bilo neprihvatljivo. Ispalo bi to krajnje ponižavajuće, ta on je hrvatski premijer kojega smo mi Hrvati birali, a ne oni kod kojih je planirao ići. Tim više što izabrani hrvatski premijer nije kroz čitavo 20. stoljeće i prije kročio na prostor Kistanja. Ne trebam objašnjavati olovna vremena ovoga kraja.
Nakon razgledavanja požarišta s jedne uzvisine ponad Manastira, iskoristio sam prigodu i prišao premijeru riječima “Poštovani gospodine predsjedniče, ja sam neobično “uzbuđen” da ste danas ovdje među nama. Ne znam je li Vam poznato, ovo je prvi posjet hrvatskoga premijera Općini Kistanje u ovih dvadeset godina i čestitam Vam na dolasku.
Zahvaljujem Vam što ste nam bili pokrovitelji naše dvadesete obljetnice od doseljenja u Kistanje. Dok sam mu govorio, gledao me kao krava mrtvo tele.
Vjerojatno ne znajući da sam ironičan, pohvalio se da zna za obljetnicu i da je odredio gospodina Zvonka Milasa da bude njegov izaslanik. Na to sam mu odgovorio: “Pa to i sve govori, odredili ste nam za pokrovitelja Državni ured za Hrvate izvan RH kao da smo se u Hrvatsku vratili tek privremeno, i samo da znate, visina odobrenoga pokroviteljstva od 20.000 kuna sve govori. Za dvadeset godina odobrili ste nam dvadeset tisuća kuna, tako da za Vladu RH vrijedimo godišnje tisuću kuna, dok Pupovcu i ekipi dajete puste milijune. Prometno smo potpuno izolirani, naši se mladi ljudi ne mogu zaposliti u javnim službama, niti u onima koji posluju u Kistanju (NP Krka, Ina, Hrvatske šume, Vodovod…) – sad ste iskazali brigu za izgorenu šumu i smreku, nadam se da će Vam u skoro vrijeme ljudi postati prioritet. Stambeno zbrinjavanje mladih obitelji je na čekanju i doći će vrijeme ukoliko se ništa uskoro ne promjeni, da će se ljudima nuditi svašta, ali neće imati ovdje tko živjeti, ostati će ovdje samo šuma i kamenjar.
Poslovično hladni gospodin, koji djeluje poput stroja, na to je upitao predsjednika Ž.O. HDZ-a Dujića kada Vlada predstavlja svoje projekte u Šibeniku…nakon što je dobio odgovor da je to u drugoj polovici rujna, dakle za mjesec dana, kazao je Dujiću: “Napiši mi kroz protokol posjet Kistanju” – i nakon toga se meni obratio tapšajući me po ramenu: “Roko, bit ću eto prvi premijer koji je u Kistanje tijekom jedne godine bio dva puta – nadam se da si zadovoljan, drži se.”
Je li bio ? – Naravno da nije! Bio je tu sasvim slučajno radi požara, vjerojatno će drugi puta doći s namjerom da konsolidira i reaktivira lokalnu stranačku organizaciju koja je raspuštena poradi nasilne ratifikacije Istanbulske konvencije na kojoj je toliko ustrajno inzistirao.
Ogranka i dalje nema, nema niti stranačkog povjerenika za Kistanja što su uobičajene procedure kod raspuštanja ogranaka. Očito im ovakvo stanje i najviše odgovara. Napisah nedavno na svom facebook profilu da će možda budući predsjednik biti neki Mile iz Kolašca.
U listopadu nam je bila i kompletna uprava ministrtva za demografiju, mlade i socijalnu politiku na čelu s ministricom Nadom Murganić i spomenutim dr.Strmotom. O njima se moram pohvalno izraziti, barem su donirali našoj osnovnoj školi dvije interaktivne pametne ploče.
Ministricu sam upoznao s konkretnim demografskim pokazateljima naše zajednice, ali i Općine Kistanje u cjelini. Kazao sam joj i to da naša općina jednako izdvaja za demografske mjere (potpora za novorođeno dijete) koliko i za uklanjanje pasa lutalica.
Moram, istine radi napomenuti da je u 2018. godini potpora za novorođenčad podignuta s 1000 na 1700 kuna.
Iznosio sam ove probleme i u prigodi posjeta Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Kistanjama u travnju ove godine. Za sada samo znam da je nakon izmještanja ureda u Šibensko-kninskoj u pismu Vladi RH kao primjer loše prakse navela prometnu izoliranost Kistanja riječima – citiram:
“Vrlo loša ili nikakva prometna povezanost manjih mjesta sa županijskim središtima dadatno potiče iseljavanje. Primjer je nepostojanje redovite autobusne linije Kistanje-Šibenik”
Nadam se da premijeru ovo nije “u šumi mejlova izmaklo njegovoj pozornosti”.
Kroz ovaj primjer iz jednoga maloga mjesta pokušao sam vam prikazati barem djelić jada i bijede ovoga kraja koji se politički sustavno uništava, što od onih koji njime lokalno upravljaju do državne razine. Temeljni problem Hrvatske vidim u njezinom vodstvu, političkim strankama koje funkcioniraju kao hranidbeni lanci, pri čemu su državni interesi podređeni stranačkim stegama i partitokratskim interesima. Sve to generira odvratni izborni zakon koji je do vrhunca baš ovih dana doveo političku scenu u Hrvatskoj koja sve više sliči na prostituciju. Jedan politički košmar i čušpajz kojemu se ne nazire kraj. Mediji, politika, sveučilišta, pravosuđe sve krcato kadrovima iz bivšeg režima ili njihovom djecom koja su nerjetko gora i isključivija od očeva.
Bahati premijer, oporba u rasulu, Vlada koja u funkciji spašavanja “Bordel koalicije” razrješuje istražitelja zločina na Ovčari, krik gradonačelnika Vukovara ne žele čuti, nekad ponosna Hvidra zbog čijih se čelnika čovjek i koji nije bio u ratu mora sramiti. I uz časni obrambeni Domovinski rat teško je probijati taj nakupljeni postkomunistički talog. HDZ-u može rasti rejting, bojim se da je on duhovno potpuno razoren. Kad čovjek sve ovo uzme u obzir vidi se da komunizam u Hrvatskoj presporo umire.
Završen treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji – Solin 2018 koji je održan pod geslom: “Obitelj, izvor života i radosti”. Upravo ovaj susret i pedeseta obljetnica enciklike Pape Pavla VI “Humanae vitae” (Ljudski život) – koja govori o bračnom moralu i ispravnoj regulaciji poroda, nagnalo me da pronađem članak koji mi je nedavno došao u ruke pripremajući knjigu o našoj dvadesetoj obljetnici. Članak je iz Glasila katoličke župe sv.Nikole iz Janjeva iz studenog 1968. godine.
Tu se navodi pismo 53. janjevačke majke koje su dosad rodile, zamislite, 648 djece.
One su, zajedno sa svojim tadašnjim župnikom don Antom Bakovićem uputile pismo Papi Pavlu VI. povodom enciklike Humanae vitae u kojemu ga podržavaju nakon napada kojima je bio izložen zato što je ustao na obranu ljudskog prava na život.
O toj već sad legendarnoj enciklici bit će vjerujem riječi narednih mjeseci, ali je svakako bila prigoda istaknuti ovo uz temu o kojoj pišem. U jeku seksualne revolucije zapada tih godina zar nije paradoks da se oni koji materijalno lošije stoje manje boje života u odnosu na one koji su dobrostojeći. Na globalnom planu, razvijene države demografski ubrzano stare, a nerazvijene demografski rastu. Zar nije najnerazvijenije Kosovo u bivšoj Jugoslaviji imalo daleko najveći natalitet od svih tadašnjih republika.
Ja sam zato na svoje Janjevo ponosan – posebno na ove majke među kojima je potpisnica i moja baka Tereza koja je rodila desetoro djece. Druga baka Ana je rodila devetoro. U svim ovim slučajevima razliku tvore vrednote za koje se živi. Oni koji su postavili, možda i nesvjesno, stjecanje imetka kao glavni cilj rukovode se protuživotnom kulturom, a oni koje raduje roditeljstvo i stavljaju ga kao svoj prioritet u odnosu na zaradu ili karijeru, nositelji su kulture živote koje je tako snažno krasilo naše Janjevo.
Mogu oni nas slabiti i onemogučavati nam život u Kistanju, kao što se zbog opisanih problema morala iz Kistanja iseliti jedna od najmnogobrojnijih obitelji uopće u Hrvatskoj, obitelj Violete i Rafaela Filića s 14. djece. Odselili su se u Zagreb da djeca mogu upisati željene smjerove, da ne moraju plaćati domove i ovisiti o volji župana hoće li ili neće biti prijevoza do željene srednje škole i koji će tamo lakše naći zaposlenje. Njih niste mogli vidjeti po tv emisijama, skromno su i radosno živjeli ne tražeći pomoć od ikoga. Nedostaju nam, strahovito nam nedostaju.
Zašto ne bi i mi poput Rusije uveli “Red roditeljske slave” za obitelj sa sedam i više djece ili medalju istog reda za obitelj s četvero i više djece ???
Kad gledamo kome i s kojim obrazloženjima se dijele odličja i nagrade uočljivo je da je obitelj u Hrvatskoj sustavno izostavljena.
Pobačaj – taj grijeh vapijući u nebo je nešto što će nam poslije “Istanbulske konvencije” biti slijedeće što će nam europski i svjetski lešinari servirati da moramo prihvatiti i podići na zakonodavnu razinu. Već sam i prije govorio da kad jedna većinski katolička zemlja kao što je naša, pisano utvrđuje grijeh u svoje zakone – zar to nije termalna faza propadanja jednog društva ? Zar nije tragedija da se u Hrvatskoj ubije godišnje onoliko djece koliko se i rodi.
E sad, zamislite tek ove podatke i jasnije će vam biti zašto je dr. Marin Strmota govorio o fokloru u kojemu više ne želi sudjelovati jer vidi da njegove ideje i smjernice ne padaju na plodno tlo.
Prema službenim statistikama u Hrvatskoj se na pobačaj najviše odlučuje žene koje nisu rodile (25,7%) te one s prvim (22%) ili drugim djetetom (28,6%), dok je najmanji udio onih žena koje imaju troje (9,8%) i više djece (4,4%).
Ove razlike, od dva do čak šest puta, pokazuju da se najviše boje rađanja oni roditelji koji imaju do dvoje djece, dok -paradoksalno -oni koji imaju više od dvoje djece pokazuju najveću spremnost prihvaćanju novih života jer su uvidjeli da ih novo dijete neće bitno ugroziti.
Kako je više od polovice žena koje se odlučuju na pobačaj u braku (51,5%), za zaključiti je da im je glavni strah za materijalnu egzistenciju. To potvrđuje i činjenica da je , zahvaljujući pozitivnom ozračju i najavama o uvođenju statusa odgajateljice za majke troje i više djece, koji im je trebao osigurati radni staž i plaću, godine 1997. rođeno – zamislite 55.501 dijete, najviše od osamostaljenja Hrvatske, a kad se pokazalo da od toga neće biti ništa, godine 1998. bilo je svega 47.068 poroda ili čak 8.433 djece manje.
Danas, 2018 smo na razini od 40.000 poroda godišnje, čak i manje.
Onaj politički kameleon s početka priče iz Udbine uveo je u Zagrebu takvu lokalnu solidarnost na način da daje izdašne novčane poticaje kod rođenja svakog novog djeteta i rezultati su vidljivi.
Gradska skupština Grada Zagreba prije točno dvije godine donijela je odluku o novčanoj pomoći za majku odgajateljicu. Ovim se pravom jednomu od roditelja koji brine za najmanje troje djece omogućilo ostvarivanje mjesečne financijske pomoći u visini prosječnog iznosa mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj u iznosu od 5.686,00 kuna.
Visina novčane pomoći za novorođenčad u Zagrebu:
– za prvo dijete 1.800 kuna koje će se isplatiti u dva mjesečna obroka tijekom jedne godine –dakle 3.600 kuna.
– za drugo dijete 3.600 kuna koje će se isplatiti u četiri jednaka obroka tijekom dvije godine – što ukupno iznosi: 14.400 kuna
– za treće i svako daljnje dijete: 54.000 kuna – ugovorom po 9.000 kuna svake godine – tijekom 6 kalendarskih godina.
Imam jednu vrlo blisku osobu u Kistanju, mlad je čovjek 1977. godište i u studenom će mu se, ako Bog da, roditi sedmo dijete. Od općine Kistanje će dobiti 1.700 kuna. Brojne obitelji su danas u Hrvatskoj prava rijetkost. Samo 2,2 % kućanstva ima sedam ili više članova, što znači da na 100 kućanstva dolaze dvije obitelji s pet ili više djece. Više se u Hrvatskoj govori o pravima istospolnih zajednica kojih u Hrvatskoj ima registriranih tek oko sedamdeset ili neznatnih 0,0004 posto.
I po njima se kroje zakoni a ne ovima što stvaraju živote. Ne treba ovome ništa više dodati.
Naveo sam ove podatke kako bi prikazao da su u Hrvatskoj obična politička tlapnja rečenice:
– ravnomjeran razvoj, regionalni razvoj, društvena solidarnost, jednakopravnost i ostale priučene frazetine.
Primjer Grada Zagreba treba preslikati na sve sredine u Hrvatskoj. Izlaz iz krize moguć je, međutim, jedino preko sveukupne društvene solidarnosti koja će zaštiti dostojanstvo svakog djeteta preko prikladnog vrednovanja i materijalnog osiguranja njegove obitelji.
Ovakve silne razlike nisu samo nelogičnosti i nepravde, nego i flagrantno diskriminiranje obitelji. Ako me pitate odakle namaknuti sredstava, odgovor je: treba samo ispravno usmjeriti postojeća sredstva. Da ne duljim, npr. nevladine udruge iz državnog proračuna dobivaju 600 milijuna kuna godišnje. Koliko te udruge afirmativno djeluju kroz promicanje života i hrvatskih temeljnih vrijednosti najbolje nam pokazuje manjinski portal “Novosti” i ostali antihrvatski talog.
Poruka koja se odašilje u javnost jest da obitelj najmanje zavrjeđuje pomoć za skrb o djeci jer izgleda da političari, koji su stvarale takve zakone dijele mišljenje Bojane Genov, koordinatorice Ženske mreže Hrvatske, da je”obitelj najopasnije mjesto za djete”.
Završit ću ovaj tekst s mislima na pokojnog don Antu Bakovića koji je neizmjerno, više od svih učinio da se svijetom pronese glas iz hrvatskog i katoličkog Janjeva na Kosovu. Kada je prije trideset godina govorio isto što i danas svi govore, ismijavali su ga, da što ima svećenik govoriti o populacijskoj politici u Hrvata. Ne možete desetljećima ne raditi ništa po tom pitanju, pa kad vidite da se zdravstveni i mirovinski sustav urušava, onda krenete gasiti vatru kad ona dogori.
On je u Janjevu stvorio djelo za povijest. Vidjevši kamo ga je Božja Providnost dovela 1966. godine, nakon silnih godina zatvaranja po jugoslavenskim kazamatima, na razmeđi civilizacija, u moru pravoslavlja i islama, te na poprištu velikih sukoba, naše malo kršćansko stado sa svojom hrvatskom posebnošću staro-dubrovačke enklave – vratio je svome Dubrovniku. Osnovao je nadaleko poznati dječji zbor “Vatroslav Lisinski” i njime pokorio čitavu bivšu državu i Europu.
Hvala Ti veliki Anto za sve što si učinio za naše Janjevo, za Katoličku Crkvu, za našu drugu domovinu Bosnu i Hecegovinu i voljenu Hrvatsku.