Hrvatski narod sklon je zaboravu, nažalost, ne samo povijesnih događaja,nego i onoga što se dogodilo tako reći jučer.Zato sam se odlučio napisati svoj komentar povodom nemiloga, gotovo monstruoznoga, događaja u Zadru kada je Darko Kovačević-Daruvarac na najbrutalniji način zamalo okončao život mladoj osamnaestogodišnjoj djevojci. No, sve je to hrvatskoj javnosti poznato kao i to da ga je jučer zadarski sud pustio na slobodu – zbog proceduralnih propusta,što je šokiralo i uznemirilo, ali i razbjesnilo cjelokupnu hrvatsku javnost…
Međutim, vratio bih se famoznome hrvatskom zaboravu, koji postaje sve izražajnijii postaje sindrom našega društva – gotovo kao poslovična hrvatska šutnja.Prošlo je nešto više od pola godine otkada je Republika Hrvatska usvojila Istanbulsku konvenciju.Tada su nas – u žustroj raspravi, koja se mjesecima razvijala u svim porama našega društva – hrvatski političari (i s ljevice i s desnice – iako vidimo da takve podjele na političkoj sceni kod nas uistinu nema)uvjeravali da Konvencija nije nikakvo svjetonazorsko pitanje nego učinkovitija zaštita žena i ostalih ugroženih skupina od nasilja. Uostalom, svi se (bez obzira na politički predznak ili bilo kakvo drugo opredjeljenje) jednako zalažemo protiv nasilja nad ženama i to nikada nije došlo u pitanje!
Ali eto, dragi Hrvati, prvih rezultata i posljedica ove ratifikacije. Monstruozni nasilnik, koji je gotovo usmrtio mladu djevojku,poslije šest mjeseci pokušaja suđenja pušten je na slobodu,a u školskim svjedodžbama umjesto imena oca i majke učenicima je upisano:Roditelj br, 1 i Roditelj br. 2 – pa vi izaberite što ste! Ministrica Divjak ostavila vam je slobodu izbora.(Nije li to licemjerno?) A mi, koji smo bezbroj puta do sada ukazivali i pisali na Braniteljskom portalu da je to svjetonazorski i ideološko pitanje te da je suprotno tradicijskim vrednotama većinskoga dijela hrvatskoga naroda i hrvatskih građana, mi smo bili etiketirani od strane političke elite – bez obzira na tobožnju stranačku pripadnost – kao ekstremni nacionalisti.Ne samo mi, nego i svi hrvatski građani koji su se okupili u inicijativi Hrvatskaprotiv Istanbulskei koji su sproveli građanskoj inicijativu te prikupili potpise da se raspiše referendum i ovo pitanje riješi prema najvišim demokratskim standardima,također su bili podvrgnuti etiketiranju i opstrukciji. Nije li vlast time izigrala slobodnu volju svojih vlastitih građana?!
Zar smo zaboravili, bezbroj puta opetovane, izjave premijera Plenkovića da je Istanbulska konvencija nametanje svjetonazorskih odredbi hrvatskim građanima?
Da bismo bili sigurni da se radi samo o učinkovitijoj zaštiti ugroženih društvenih skupina, napose žena,neposredno prije ratifikacije dodana je i takozvana Interpretativna izjava hrvatske Vlade. Međutim, što smo dobili,s odmakom vremena? Nasilje se nije smanjilo, dapače, sve je ekstremnije,a nevladine udruge i pojedini političari,koji su se ponajviše zalagali za ratifikaciju Istanbulskekonvencije, sada ponovno napadaju i Vladu i institucije vlasti.A ono što je napravljeno poslije prikupljenih potpisa za referendum jest činjenica da je ministar uprave Kuščević mjesecima provjeravao i brojio listiće obrađujući svaki potpis gotovo policijskim metodama.
Normalno, ovdje se radilo o „pili naopako“, a mi smo etiketiranizaostalim konzervativcima i ekstremnim nacionalistima dok su oni sebe prikazivali ljudima punim empatije,humanistima i uvjerenim demokratima,koji donose svjetlo u naše zaostale i konzervativne mozgove.Po čemu mi nismo napredni, a oni pak jesu domoljubi?! Umjesto da su definirali zakonski okvir za učinkovito djelovanje institucija, poglavito policije, oni su im svezali ruke pa su se pokazali potpuno nemoćnima u prevenciji ovakvoga bezumnog nasilja.Kao da netko želi da se ovakvo nešto ponovi (a ponovit će se) pa da uzme stvari u svoje ruke i počne rješavati stvari samovoljno… Ne usuđujem se ni razmišljati o nečemu takvomei o posljedicama.Ne vodi li to ovo društvo izravno u anarhiju?
O najvećoj rak-rani hrvatskoga društva bolje da i ne govorim, a to je hrvatsko pravosuđe. Ono nikako da dođe na red za žurnu i korjenitu reformu.Potrebno je istaknuti da EU birokrati znaju za takvo stanje u našemu pravosuđu i od Hrvatske traže brojne reforme – osim pravosuđa!Hrvatsko pravosuđe, pored rastuće korupcije i nasilja, učinkovito je samo u procesuiraju hrvatskih branitelja po bilo kojoj osnovipa i u montiranim procesima kroz koje sam i osobno prolazio tijekom tri godine pakla.
Na kraju vas pitamkako će ovakvo pravosuđe procesuirati ratni zločin nasilja nad vukovarskim ženama s odmakom od 27godina kada nije u stanju procesuirati ni ovaj gnjusni čin nasilja počinjenoga u Zadru prije manje od godinu dana?Prema reakcijama hrvatske javnosti pravosuđe je ovim činom dovršilo ono nasilje koje je i započeo i počinio spomenuti Kovačević-Daruvarac.
Piše – Roko Mijić- Braniteljski portal