Iskusni su diplomati, nakon čestitke nadbiskupa Kutleše izabranom, podsjetili kako Crkva koristi čestitke za upućivanje poruka u skladu s crkvenim učenjem, ali i da aktualna čestitka prelazi granice kurtoaznog. „Enfant terrible“ hrvatske politike nije, dakle, osvojio samo 75% Hrvatske, nego evo i stolno mjesto hrvatskih biskupa.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
I prije negoli je za drugu predsjedničku utrku izabrao (Tuđmanov) slogan Predsjednika za predsjednika, mnogi su Zorana Milanovića uspoređivali s prvim predsjednikom. (Poneki, istina, i s Donaldom Trumpom.) A, evo, nakon što se po drugi put popeo na Pantovčak, i to baš onako tuđmanovskim rezultatom, nerijetki se analitičari rado bave usporedbom ove dvojice do prije, primjerice, 10-ak godina neusporedivih političara. Štoviše, ima i onih poput bivšeg saborskog zastupnika Mosta Marka Vučetića, koji vjeruju kako je – čak! – Milanović nadmašio toga, pa možda i jedinoga autentičnog državnika s hrvatskih prostora u posljednjih pola stoljeća. Ono što je Tuđman govorio – pomirba ustaša i partizana – Milanović je, drži ovaj bivši saborski zastupnik, oživotvorio.
Svaka ptica ipak ne leti svome jatu
Realizirao je taj projekt, veli, i time postao veći HDZ-ovac od „Oca domovine“ (navodnici po volji čitatelja). Zapravo, pridobio je hadezeovsko biračko tijelo koje je, u biti, za – onu! – Tuđmanovu stranku. Mostovci, pa makar i bivši, znaju, doduše, biti zaigrani, ali Vučetiću brojevi idu na ruku. Usporedimo li, naime, koliko je Milanović dobio glasova u drugom krugu prije pet godina (1 034 170) i sada (1 122 859), upada u oči kako broj njegovih podupiratelja nije dramatično rastao jer je dobio oko 8% više glasova. No pobjeda je ipak bila premoćna jer je Primorac, usprkos stranačkom pokroviteljstvu najjače stranke u Hrvata, ostvario katastrofalan rezultat.
Dodamo li tomu da je aktualni predsjednik osvojio sve županije – u 17 je dobio više od dvije trećine glasova – i Zagreb, bjelodano je kako je riječ o HDZ-ovu sunovratu. Slijedom čega nije osobita pamet zaključiti kako u Plenkovićevu jatu ima dovoljno neposlušnih koji su ignorirali „praznik demokracije“. Ipak, kazati kako je značajan broj iz toga društva dao svoj glas kandidatu ljevice, bilo bi – možda? – pretjerano. Pitanje je to, međutim, na koje odgovor nudi baš izborni pobjednik. „Ima još jedna kategorija naših građana, istih kao vi ovdje, koji su glasovali za mene, a oni jesu glasovali za mene. Molim jedan veliki pljesak i za članove i birače HDZ-a“, gotovo je zapjevao Milanović u svom pobjedničkom govoru u zagrebačkoj Tvornici pred svojim oduševljenim poklonicima. Kako god, o tomu što se iza brda valja, znat ćemo više nakon lokalnih izbora u svibnju.
Thomas More (opet) među nama
Trenutačni je pak dojam kako na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma doista imaju o čemu razmišljati uoči toga političkog sraza, koji se očekuje s velikom pozornošću baš zbog fijaska na predsjedničkim izborima. A činjenica da je samo ministar obrane Ivan Anušuć javno priznao da su izbori izgubljeni, svjedoči o uzdrmanosti ma koliko se ona u javnosti krila tezom o svim dosadašnjim, uistinu brojnim, HDZ-ovim izbornim pobjedama, pa i naviještanjem one buduće, svibanjske.
No, početna paralela Tuđman – Milanović iznenada je dobila na aktualnosti (i) nakon što je s Kaptola, prvoga poslijeizbornoga dana, baš kada je Plenković javno kritizirao one hadezeovce koji su se usudili čestitati novom-starom predsjedniku, na Pantovčak upućena iznimno nadahnuta čestitka zagrebačkog nadbiskupa, u kojoj je Dražen Kutleša uvodno biranim riječima govorio o liku i (dosadašnjem) djelu izbornoga pobjednika, a onda: „Molim Gospodina da vam u ovim izazovnim vremenima podari mudro i pronicavo srce kako biste pravedno i pošteno služili svome narodu, jasno razlikovali dobro od zla i vodili ga razborito i s ljubavlju (usp. 1 Kr 3,9). Neka vas na vašem putu vodi i zagovara Sveti Thomas More, zaštitnik državnika i političara, pružajući vam hrabrost, odlučnost i nepokolebljivu strast za istinom u donošenju ključnih odluka koje oblikuju budućnost naše domovine.“ Poručio je to uistinu nadahnuto mons. Kutleša, a što je u dijelu hrvatskih medija ocjenjeno kao najsrdačnija ocjena Kaptola Milanovića ikada.A što je, uz ine, iznenadilo i bivšega hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Ivicu Maštruka koji je za Jutarnji list pojasnio kako nije nepoznato da Crkva koristi čestitke za upućivanje poruka u skladu s crkvenim učenjem, ali i da aktualna čestitka prelazi granice onoga što bismo mogli nazvati kurtoaznim.
Sjećanje na Franje
Što nas vraća u lipanj 1997. kada je već u prvom krugu predsjedničkih izbora pobijedio utemeljitelj HDZ-a (i neovisne Hrvatske). Tri dana nakon izbora predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić uputio je čestitku predsjedniku u povodu njegova ponovna izbora na čelo države. „Pošto su vam građani Republike Hrvatske na slobodnim izborima ponovno povjerili vodstvo hrvatske Države, izražavam vam iskrenu čestitku s najboljim željama za uspješno vršenje tako velike odgovornosti.
Što ako je došlo vrijeme političara koji nam govore ono što i sami vidimo i mislimo, a da prema ropotarnici idu oni što nas uvjeravaju da vjerujemo njima, a ne svojim očima (i zdravoj logici)?
Neka se Hrvatska zaista izgrađuje pod vašim vodstvom i iskrenom suradnjom svih građana dobre volje u zemlju mira, u zemlju zaštite života svakog ljudskog bića, u zemlju poštivanja dostojanstva svake ljudske osobe, u zemlju pune socijalne pravednosti. U tom odgovornom služenju hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske molim vam od Boga mudrost u odlučivanju i odlučnost obrane slobode i pravednosti kao općeg dobra u koje je uključen svaki čovjek, svaka obitelj i cijeli narod“, poručio je kardinal Kuharić svome imenjaku koji je osvojio 61,41% glasova, ukupno 40,4 postotnih bodova više od drugoplasiranog Zdravka Tomca, što je predstavljalo najveću razliku sve dok, evo, Milanović nije osvojio gotovo 50% glasova više od Primorca. Pri čemu nikako ne treba smetnuti kako je pokojni Tomac (ipak!) bio puno ozbiljniji političar od nedavnog hadezeova kandidata za Predsjedničke dvore.
Treba, dakako, napomenuti i kako poneke europske tiskovine u svojim poslijeizbornim analizama dijelom rabe i hadezeovsku retoriku, nazivajući hrvatskog predsjednika proruskim igračem – euro i NATO skeptikom, naime.
Ruske pristaše?!
Primjerice, Politico ističući da je Milanović uspio mobilizirati široke slojeve društva – od desničara i krajnje desnice, preko ljevičara, pa, vele, sve do proruskih pristaša. Kojih je, je li, u Hrvatskoj napretek… Isti list istovremeno tvrdi i kako je „enfant terrible“ hrvatske političke scene – u prijevodu nestašno (neki će kazati i strašno…) dijete, a u biti se misli na osobu koja pretjeranom otvorenošću i neobičnim nekonvencionalnim postupcima dovodi u neprilike sredinu kojoj pripada. Viktor Hugo koristio je ovaj termin u romanu Devedeset i treća za dijete koje izbrblja sve što čuje.
Mogao bi se, istina, političar koji je, evo, netom obranio predsjedničku titulu prepoznati u ovome opisu. Njegova uvjerljiva pobjeda svjedoči pak kako Hrvati – njih puno više od milijun – žele baš jedno takvo „nestašno dijete“. Slijedom čega se vraćamo u travanj 2022. kada je, baš uostalom kao i zadnjih 20-ak godina u BiH (pa i šire…) bila aktualna tema Izborni zakon i dekonstituiranje Hrvata zbog njega. Hrvatski je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga tada zaprijetio – ili Zapad i(li) visoki predstavnik u BiH trebaju natjerati Sarajevo da prihvati izmjenu Izbornog zakona, ili će Hrvatska blokirati put Finske i Švedske u NATO. Dometnuo je uz to kako Hrvatski sabor ne smije ratificirati ničiji pristup NATO-u dok se ne riješi taj (teški) slučaj. Iz suprotnog tabora, hrvatske Vlade, prometnuvši se u glasnogovornika, šef diplomacije Gordan Grlić Radman uzvratio mu je kako hrvatska diplomacija mora sanirati štetu koju je predsjednik napravio.
Nije, dakako, zaustavio nestašnoga Zokija koji je tako za predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen kazao kako je (naprosto) nametnuti birokrat i da je na položaj došla spletkama, aludirajući kako je njezino imenovanje rezultat političkog dogovora. Za visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku Josepa Borrela tvrdio je kako uopće ne bi mogao biti ministar u njegovoj vladi, a zamjenika glavnog tajnika NATO-a Borisa Rugea, kojega je HDZ pozvao u Hrvatski sabor tumačiti zastupnicima što je NSTU (misija NATO-a za sigurnosnu pomoć i obuku za Ukrajinu), opisao je kao ćatu iz Bruxellesa. U čemu su nerijetki prepoznali retoriku europske desnice, ponajprije orfeja te škole euroskeptika: Marine Le Pen i Viktora Orbana te napose Mattea Salvina koji redovito ponavlja kako mu je interes Talijana važniji od argumenata europskih birokrata. Što Milanović zapravo parafrazira kada veli, referirajući se na bh. (kroničnu) krizu glede Izbornog zakona: „Moj zadatak je zaštititi hrvatske ljude, čak i da to ne piše u hrvatskom Ustavu!“
Čekajući svibanj
Sve je više, usred sad već dugogodišnje krize vođenja i koječega drugoga vezanoga za Uniju, Milanovićevih istomišljenika, samo što ti oportunisti o tome ne govore javno. Pa, ipak, ponekome se – omakne. Već spomenuti, hrabri poslijeizborni (predsjednikov) čestitar Anušić kazao je kako je 20 godina europska politika potpuno promašena. „Vodstvo EU-a provodilo je ružičastu politiku u kojoj su svi dobronamjerni, svi su dobro došli. Ekonomski Rusiji ne možemo ništa. Nikakve sankcije na nju ne djeluju“, kazao je hrvatski ministar lani u studenome na tribini Sigurnosni i geopolitički izazovi svjetskog poretka u organizaciji Hrvatskog diplomatskog kluba.
Nakon što je Jutarnji list objavio to njegovo razmišljanje, Plenković je pokušao „sanirati štetu“ tvrdeći kako Anušić nije znao da su nazočni mediji pa je govorio malo slobodnije te kako tomu ne treba posvećivati neku naročitu pozornost. Možda. Ali što ako je došlo vrijeme političara koji nam govore ono što i sami vidimo (i mislimo), a da prema ropotarnici idu oni što nas uvjeravaju da vjerujemo njima, a ne svojim očima (i zdravoj logici)?
Prosinačko-siječanjski izborni sraz upućuje da bi se mogao skinuti upitnik s prethodne rečenice. Ipak, sačekajmo svibanj i lokalne izbore za konačni sud.
Foto: Katolički tjednik