Nakon što je Biden „pustio“ Ukrajince da američkim projektilima gađaju unutrašnjost Rusije, Moskva je promovirala sustav Sarmat, u NATO-u znan i kao Sotona.
Putin i Zelenski su o primirju, pod paskom Francuske i Njemačke, razgovarali i 2019., pet godina nakon sukoba na istoku Ukrajine – bezuspješno
Putin i Zelenski su o primirju, pod paskom Francuske i Njemačke, razgovarali i 2019., pet godina nakon sukoba na istoku Ukrajine – bezuspješno
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Malo je, kako se, evo godina bliži kraju, dobrih vijesti. Uostalom, posljednjih mjeseci najzanimljivije su, ali i uznemiravajuće one s bojišnica: što rusko-ukrajinske, što one u Gazi te, dakako, Libanonu. Zato je muštuluk što ga je u četvrtak, 28. studenoga, rano ujutro uhvatio Joe Biden kako je stupilo na snagu primirje između Izraela i Libanona, značajan da eto ovu godinu, makar na njezinu kraju, završimo s kakvim-takvim optimizmom.
Sporazum, koji se dugo diplomatski kuhao, predviđa da Libanonska vojska ponovno preuzme kontrolu nad svojim teritorijem s koga će se povući IDF. Osim toga, Hezbolah neće smjeti obnavljati svoju infrastrukturu, niti se naoružavati.
Primirje radno proslavljeno
Usprkos optimizmu, prisutan je, međutim, i oprez. Jer rok za proces zakopavanja ratnih sjekira je 60 dana, uz, doduše, mogućnost produljenja. Dijelom je uznemiravajuće pak i to što u okviru rečena dva mjeseca Hamas mora pustiti izraelske taoce iz zatočeništva, što bi uistinu moglo biti delikatno. Pitanje je, naime, i koliko ih je uopće još živih. Konačno, o kolikom je neprijateljstvu riječ, govori uz ino i to na koji su način i IDF i Hezbolah proslavili – primirje. Radno, naime, ispalivši brojne granate iz arsenala koji, usprkos tomu što ovaj rat traje li traje, nije malen.
No koliko god odlazeći američki predsjednik prošloga tjedna bio donositelj dobrih vijesti, nešto je ranije, čak i po američkoj nomenklaturi, stekao naziv bombaša samoubojice. Naime, sredinom studenoga objavljena je informacija kako je Biden prvi put odobrio Ukrajini uporabu raketa dugog dometa, koje je isporučio SAD, za napade unutar Rusije. Informacija je to koju su pod uvjetom anonimnosti otkrili jedan američki dužnosnik i druge tri upoznate osobe. A već dan kasnije potvrdila ju je i Bijela kuća nakon što su vojni, ali i politički analitičari komentirali kako je riječ o odgovoru na pomoć koju je Sjeverna Koreja pružila Rusiji poslavši na ukrajinsku bojišnicu tisuće svojih vojnika. Bivši analitičar CIA-e Larry C. Johnson misli pak kako se Biden ne plaši uvući SAD u rat s Rusijom te je i spreman riskirati kako bi izbacio iz kolosijeka Donalda Trumpa i svaku (njegovu) šansu za mirno rješenje rusko-ukrajinskog sukoba.
Ma, baš ga briga
„To je kao da netko ima dijagnozu terminalne bolesti, oni su spremni riskirati više nego ikad. Ionako će biti smijenjen sa službe za dva mjeseca. Zašto bi ga bilo briga? Mislim, on je kao bombaš samoubojica u ovom trenutku“, drži Johnson. Riječi toga američkog, navodno bivšeg, „udbaša“ dobile su na značaju tri-četiri dana kasnije. Ruska je vojska u četvrtak, 21. studenoga lansirala svoju novu hipersoničnu balističku raketu, nazvanu Orešnik, na industrijski objekt u Ukrajini. A Vladimir Putin opisao je taj napad kao upozorenje Zapadu i odgovor na „agresivne akcije država članica NATO-a“, posebno na odobrenje Washingtona Kijevu da koristi svoje rakete ATACMS za udare unutar granica Rusije. Slijedom čega Johnson, gotovo abolirajući potez Moskve, špekulira. „Kako bi bilo da je obratno? Ako bi Rusija opskrbila meksičke narko bande projektilima koji će biti lansirani na teritoriju SAD-a duž granice između Teksasa i Meksika, Arizone ili Novog Meksika, Sjedinjene Države bi to smatrale činom rata i odmah bi uzvratile. Mislimo da to možemo uraditi Rusiji, a da Rusija ne reagira“, zaključio je ovaj slučaj. Rano je, nažalost, za zaključivanje.
„Od danas u Strateške raketne snage uvedeni su sustavi pete generacije Yars i Avangard. Radovi na uvođenju najnovijeg sustava Sarmat, opremljenog superteškom raketom na tekuće gorivo, u borbenu gotovost i dalje se nastavljaju“, istaknuo je prošloga tjedna general-pukovnik Sergej Karakaev u članku za istraživačko-metodički časopis Ministarstva obrane Rusije, a prenijele gotovo sve značajnije svjetske agencije.
Kritična (je) 2008.
Sarmat je interkontinentalna balistička raketa (ICBM) koju je razvila Rusija kako bi zamijenila sovjetski R-36M, poznat pod NATO oznakom Sotona. Taj nadimak proizlazi iz sposobnosti starog sustava, a novi Sarmat, često nazivan Sotona 2, dodatno proširuje te mogućnosti. Raketa ima domet do 18 000 kilometara i sposobnost nošenja do 10 teških ili 15 lakših bojevih glava, uključujući hipersonične klizne sustave Avangard. Putin je ovo čudo najavio kao jedno od ključnih strateških oružja tijekom govora 1. ožujka 2018., naglašavajući njegovu sposobnost zaobilaženja proturaketnih sustava i napada na ciljeve bilo gdje u svijetu. Uz to, osmišljen je za lansiranje iz podzemnih silosa, što pruža dodatnu zaštitu i sposobnost brzog odgovora u slučaju krize. I, evo, sada je Kremlj službeno obznanio kako ga je stavio u stanje operativne pripravnosti.
Usred ovoga američko-ruskog prepucavanja u komu je, kao i od samog početka, Ukrajina kolateralna šteta, svjetlo dana ugledali su memoari Angele Merkel pod naslovom Sloboda. Dijelove je, prije no što se knjiga pojavila u knjižarama, objavio tjednik Die Zeit, a marketinški nije mogao biti bolje izabran trenutak za svjedočenje bivše njemačke kancelarke. Posebice je zanimljivo njezino prisjećanje na summit – autorica drži ključni – NATO-a u Bukureštu 2008. Na tome se skupu raspravljalo o planu za status Ukrajine i Gruzije – njihove, naime, kandidature za ulazak u Pakt. Stav njemačkog izaslanstva bio je kako razumiju želju zemalja srednje i istočne Europe da što prije postanu članice NATO-a, ali, također, prihvaćanje novih članica ne bi trebalo donijeti samo veću sigurnost njima, nego i Savezu.
„Za Putina je mogućnost članstva u NATO-u za obje zemlje bila poput objave rata“, zaključuje Merkel ističući kako bi Rusija ranije napala Ukrajinu da ona nije u Bukureštu 2008. blokirala njezin ulazak u Savez.
Njemački bunkeri spremni
A, evo, gdje smo došli danas kada je i dalje aktualna čežnja Kijeva za NATO-om, a i nakana njihovih pokrovitelja da im ta čežnja (više) ne bude dugotrajna. Njemačka je započela sastavljanje popisa bunkera koji bi, u kontekstu sve većih napetosti s Rusijom, mogli poslužiti kao hitna skloništa za civile, priopćilo je Ministarstvo unutarnjih poslova sredinom prošlog tjedna. Popis će obuhvatiti podzemne željezničke postaje, parkirališta, državne zgrade i privatne posjede. „Bit će izrađen digitalni dokument s bunkerima i skloništima kako bi ih građani mogli brzo pronaći putem planirane telefonske aplikacije. Također želimo potaknuti ljude da sami osiguraju skloništa u svojim domovima, preuređujući podrume i garaže“, izjavio je glasnogovornik ministarstva, kako ga prenosi The Guardian. Slijedom čega treba kazati kako su njemački obavještajci u listopadu ove godine upozorili da bi Rusija mogla biti u mogućnosti napasti vojni savez do 2030.
„Za Putina je mogućnost članstva u NATO-u za Ukrajinu i Gruziju bila poput objave rata“, zaključuje Merkel ističući kako bi Rusija ranije napala Ukrajinu da ona nije u Bukureštu 2008. blokirala njezin ulazak u Savez.
Zanimljivo, ali istodobno i uznemiravajuće je to što je prošloga tjedna šef njemačke vanjske obavještajne službe (BND) Bruno Kahl navijestio kako bi napetosti između Moskve i Saveza mogle eskalirati i prije toga roka. „Opsežna uporaba hibridnih mjera za kojima poseže Rusija povećava rizik da će NATO na kraju razmotriti pozivanje na klauzulu o međusobnoj obrani iz članka 5“, drži taj Nijemac naglašavajući kako, u isto vrijeme, povećanje ruskog vojnog potencijala znači da izravan vojni sukob s NATO-m postaje jedan od opcija Kremlja. Prema rečenom članku, naime, ako je članica NATO-a napadnuta, ostale članice dužne su joj pomoći.
Trump dolazi!
A kako zapadne obavještajne službe upozoravaju da Rusija stoji iza sve većeg broja neprijateljskih aktivnosti diljem euroatlantskih područja, u rasponu od operativnih kibernetičkih napada do podmetanja požara, situacija je uistinu dramatična. O čemu svjedoči i prošlotjedni tekst u Le Mondu o tomu kako su u tijeku rasprave koje vode Pariz i London o slanju zapadnih vojnika i privatnih obrambenih tvrtki na ukrajinski teritorij. Istina, taj se francuski list poziva na neovisne, ali i neimenovane, izvore, pa je možda na razini one nedavne bombe The Washington Posta da su, uz potporu State Departmenta, telefonski razgovarali Putin i Donald Trump.
Treba, ipak, podsjetiti kako je raspravu o slanju vojnika u Ukrajinu zapravo potaknuo Emmanuel Macron tijekom sastanka saveznika u Kijevu u veljači. Što je konsterniralo pojedine europske zemlje, Njemačku napose. Pa, ipak, Poljska – ponajprije zbog nezgodna susjedstva: Ukrajina, Rusija, Bjelorusija – uporno poziva članice NATO-a da troše više na obranu, a sama izdvaja 4,7% BDP-a za jačanje svojih oružanih snaga. Donja granica je inače 2% – što, primjerice, Hrvatska ove godine kupnjom zrakoplova i ostalog oružja nastoji dostići.
Aktualne okolnosti donekle, ipak, relaksira vijest kako je izabrani američki predsjednik netom objavio da je za svog posebnog izaslanika za Ukrajinu i Rusiju nominirao bivšeg generala Keitha Kelogga. Trenutačno – zanimljivo! – SAD nema posebnog izaslanika za rat u Ukrajini, ali je povratnik u Bijelu kuću evo izrazio interes za otvaranje te pozicije. Reuters je ranije izvijestio kako je plan za okončanje rata toga visokog časnika predstavljen Trumpu (još) u srpnju, a predlaže da Ukrajina dobije dodatno američko oružje samo ako pristane na mirovne pregovore s Rusijom. Istodobno SAD bi upozorio Rusiju kako će ako odbije pregovarati, Washington povećati svoju potporu Kijevu.
Korijeni u Bukureštu
Time bi, navodi se, Trump pokušao prisiliti i Ukrajinu i Rusiju na mirovne pregovore. Plan predlaže i zamrzavanje crta bojišnice na njihovim sadašnjim položajima, što trenutačno odbijaju obje strane. Uz to, članstvo Ukrajine u NATO-u bilo bi skinuto s pregovaračkog stola, barem što se tiče bliže budućnosti.
Novi će američki predsjednik biti inauguriran u siječnju i tada će biti mnogo lakše odgovoriti na pitanje: Prijeti li nam treći svjetski rat? Do tada je odgovor: Pa, zar ne vidite da je (već) počeo?! A i knjigu Angele Merkel valjalo bi pročitati kako bismo vidjeli da je ovo što danas živimo samo posljedica. Korijeni su stari, u najmanju ruku oni iz Bukurešta. Baš kao i što bi razumijevanje, na što je upozoravao Henry Kissinger, kako Ukrajina za Rusiju nikada neće biti (samo) strana zemlja, moglo pomoći prigodom mirovnih pregovora uz međunarodnu, napose američku medijaciju.
O čemu se nije vodilo računa u Parizu 2019. – još za mandata Merkelove – kada je pregovarano o primirju na istoku Ukrajine, pet godina nakon početka (toga) rata fokusiranog na status Krima i Donbasa.