Izvanredne situacije traže i izvanredne mjere. I naročito sposobne, stručne i hrabre ljude. One koji su do kraja predani svojoj profesiji i u stanju su uvijek donijeti prave odluke u pravo vrijeme….
Hrvatska na sreću takve ljude ima i pokazalo se to i u ovoj teškoj i složenoj situaciji kad smo suočeni s globalnom pandemijom COVID – 19 koja nije zaobišla ni nas.
Na sreću, nismo doživjeli sudbinu Italije niti Španjolske. U samome smo svjetskom vrhu kad je u pitanju suzbijanje virusa. I nije to bilo pitanje slučajnosti ili sreće, nego plod ozbiljnog, studioznog i stručnog rada naših stručnjaka i njihovih po svemu ispravnih i točnih predviđanja dinamike zaraze i njezinog razvoja, te pravodobnih i primjerenih odluka koje su se morale donositi u minutama i satima, a ne danima i tjednima – jer vremena nismo imali i svaki je trenutak bio dragocjen. Svaka pogrješka u tom smislu mogla je biti fatalna i u to se možemo uvjeriti na primjeru spomenutih zemalja.
Tako su u ovim nepredviđenim i nepredvidivim okolnostima u žižu interesa javnosti došli ljudi za koje je rijetko tko znao da uopće postoje, žive i rade u Zagrebu: infektolozi, epidemiolozi, liječnici, a među njima i prof. dr. sc. Alemka Markotić, znanstvenica, infektologinja, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu, članica HAZU koja nikad ne propušta istaknuti kako su svi uspjesi što ih u svojoj karijeri postiže, koliko njezini toliko i zasluga kolega i suradnika, tima kojim je okružena. Samozatajna znanstvenica, mirna i tiha, ali u isto vrijeme odlučna i otresita (kad je potrebno), ne libi se javno priznati kako u svemu vidi prisutnost Boga i u Njemu nalazi snagu i oslonac.
Upravo ta vjera u Boga pomogla joj je kao mladoj liječnici preživjeti golgotu ratnog Sarajeva, pakla u kojemu je svakodnevno riskirala vlastiti život za dobro drugih.
Evo što ona sama kaže o tom vremenu:
“U Sarajevu me vjera doista nosila. jednostavno ne znam kako bih se bez nje usudila izići na ulicu, na kojoj su me svaki dan gađali snajperima, gdje su oko mene padale granate i gdje smo preživjeli i glad i hladnoću. To ne bi bilo moguće da nisam vjernik.”
(Vidi: https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/dr-alemka-markotic-prakticna-katolkinja-koja-predvodi-borbu-protiv-koronavirusa-u-hrvatskoj/; stranica posjećena 2.4.2020.)
Za Alemku Markotić tko god je zna ima samo riječi hvale – kako u rodnim Zavidovićima, tako u Sarajevu, Zagrebu…a najveće priznanje što ga čovjek kao znanstvenik u stručnjak može doživjeti jeste ono koje stiže od kolega, iz profesionalnog kruga. Ona ima i to. I svakako zaslužuje povjerenje – kako njihovo, tako i naše.
Nju cijene, poštuju i uvažavaju kao nesporni autoritet na polju infektologije. I zato treba znati kako se nije slučajno našla na čelu Nacionalnog kriznog stožera civilne zaštite u ovim vremenima kad vodimo bitku protiv nevidljivog ali opasnog, razornog i podmuklog neprijatelja.
Bog je dao da u svemu ovome što nas je zadesilo imamo tako odgovorne, razumne i stručne ljude na svim pozicijama u državnoj upravi i pogotovu sektoru javnog zdravstva. Oni koji vode Nacionalni krizni stožer civilne zaštite (spomenuta prof. Alemka Markotić, ministar Vili Beroš, ministar Davor Božinović, primarijus Krunoslav Capak) ne propuštaju uvijek naglasiti kako iza njih stoje tisuće vrijednih i marljivih suradnika i djelatnika bez kojih ti sustavi i država u cjelini ne bi funkcionirali. I iz dana u dan apeliraju na nas koji imamo sreću biti pošteđeni njihovih napora i obveza, da vodimo računa o sebi i bližnjima. Od nas traže samo disciplinu: da se pridržavamo propisanih mjera i ništa drugo. I to je minimum, ono što moramo prihvatiti kako bismo izbjegli najgore. Vidimo na primjerima Italije i Španjolske kako se skupo plaća to kad stvari izmaknu kontroli.
Zato je svakom razumnom čovjeku teško shvatiti da neki i danas, u ovakvoj situaciji, kad se bije odlučna bitka za zdravlje nacije ne miruju, nego vođeni svojim destruktivnim porivima spomenute ljude razvrstavaju u ideološke tabore, promatraju ih kao “konzervativce”, “hadezeovce” ili “komunjare”, izruguju i vrijeđaju, prozivaju zbog “nepravodobnih odluka i mjera”, izmišljaju čak i neke bjelosvjetske “urote” i šire glasine i tomu kako je riječ o “nepostojećoj opasnosti”. Zamislite, ima čak i oni koji tvrde kako se ova situacija i mjere što ih propisuje Nacionalni krizni stožer civilne zaštite “planiraju iskoristiti za novu pljačku naroda”!?
Na spomenute provokacije i bedastoće koje ne rijetko prelaze granice najbujnije mašte nije lako odgovoriti, jer s nositeljima tih bolesnih ideja, objeda i glasina suvisle komunikacije nema niti može biti, no, oni bi ipak trebali znati jedno: imaju pravo biti ludi do mile volje, ali samo na vlastitu štetu. Neće im se dopustiti da svojim nepromišljenim postupcima ugroze bilo koga, jer njihovo pravo na “slobodu” nije niti može biti iznad prava nas drugih na zdravlje i vlastitu sigurnost.
Ovih dana, kad mnogima teško pada izolacija, kad nas muče brojna pitanja na koja nemamo odgovora, u trenucima nervoze, nestrpljenja pa i malodušnosti kojoj ponekad podliježemo, sjetimo se kako u svakom tom trenutku deseci i stotine naših vrijednih stručnjaka (infektologa, epidemiologa, virusologa, liječnika), tisuće medicinskih sestara, tehničara, volontera VODE BRIGU O NAMA, o nama i onima koji leže bolesni i muku muče s infekcijom.
Nije najteža i najgora stvar na svijetu biti u “izolaciji”, ne izlaziti iz stana ili kuće. Je li možda bolje svakodnevno, iz dana u dan, iz sata u sat biti u dodiru s nositeljima virusa i nakon toga se vratiti u svoj dom, obitelji? Uzimamo li u obzir što sve čine za nas i radi nas ljudi koji tako izlažu svoje živote i zdravlje iz sata u sat već tjednima i cijenimo li dovoljno njihovu žrtvu?
Pomislimo li barem ponekad na naše policajce, vojnike, graničare, vatrogasce, prodavače, farmaceute, vozače-opskrbljivače, pripadnike Civilne zaštite, volontere humanitarnih udruga, one iz Crvenog križa i Caritasa, dragovoljce koji volonterski rade na otklanjanju posljedica potresa u Zagrebu, na sve one krasne ljude i žene, mladiće i djevojke širokog i toplog srca koji uz sve rizike i odricanja, žrtvujući vlastitu slobodu i komoditet i unatoč opasnosti od infekcije obilaze samce, stare i nemoćne sugrađane, donose im hranu, lijekove, razgovaraju s njima i pružaju im nadu i utjehu, sjetimo li se kad vozača Hitne pomoći i dežurnog osoblja po domovima zdravlja i bolnicama, njih koji bdiju danju i noću nad našim zdravljem i životima?
Koliko to košta, imali li takva žrtva cijenu i može li se sve to platiti?
Možda bi mnogi od njih bili sretni kad bi mogli kao mi – zatvoriti se u svoj dom i provesti mjesec ili dva s obitelji u izolaciji. Ti hrabri i humani ljudi su tamo gdje jesu RADI NAS, samo RADI NAS. Imajmo to na umu i pokažimo zahvalnost za njihovu žrtvu. Oni to od nas ne traže, ali nije li ova gesta najmanje što smo kao ljudi obvezni učiniti?
Imamo li pravo u ovoj situaciji biti egoisti i razmišljati samo o sebi i svojim interesima? O svojim izlascima u kafiće, svadbama, feštama, roštiljima i piknicima? Je li to važnije od života i zdravlja – nas i naših bližnjih? Od života i zdravlja nacije?
Poštovana gospođo Markotić, poštovana gospodo Beroš, Capak, Božinović, nadam se, kad sve ovo završi dobro (ako Bog da), da ćemo Vas i Vaše suradnike imati prigodu svečano pozdraviti na velikoj narodnoj fešti u srcu Zagreba, nalik na onu kakvu smo priredili našim Vatrenima po povratku iz Rusije.
Vas i one desetke tisuća naših i vaših bezimenih heroja koji nam iz dana u dan dokazuju da ovaj narod nije izgubio dušu i da smo i pored svega što nam se događa u stanju biti i ostati LJUDI.
Neka nam dragi Bog pomogne svima i sačuva sve one koji se žrtvuju za svoje bližnje.
Autor / Zlatko Pinter
HAZU, Osobne stranice: http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/amarkotic