1.Dio, HRVATI budite što jeste, a Srbi poštujte to što niste!…
U tisućljetnjoj težnji hrvatskog naroda za svojom slobodnom hrvatskom državom, promjene koje su se počele događati u Istočnoj Europi izazvane padom Berlinskog zida, 9. studenoga 1989.godine, bile su ključni događaj u svjetskoj povijesti koji je označio pad željezne zavjese i početak pada komunizma u istočnoj i srednjoj Europi , koje su bile pogodovale za stvaranje samostalne države Hrvatske.
Čuvajući kroz stoljeća preko Hrvatskog Sabora nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost, hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom krenuo je svim srcem i elanom u stvaranje slobodne države Hrvatske. U tom procesu naišli smo na strašno jak i krvoločan otpor velikosrpskih i yugokomunističkih snaga unutar same Hrvatske od strane srpske nacionalne manjine, koja se priklonila velikosrpskom projektu Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije i u oružanoj pobuni sprječavala stvaranje samostalne države hrvatskog naroda! Sa kojim pravom, pitam se? Srbi kao narod imaju svoju državu, pa po kojoj to logici Hrvati ne bi smjeli imati svoju državu? Ionako Milorad Pupovac tvrdi da je njima glavni grad Beograd, što znači da ni dan danas nisu Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu, iako u njoj žive.
Srbi su pod Titovim motom bratstva i jedinstva prihvatili Jugoslaviju kao državu. Još u tijeku 2.svjetskog rata su na njegov poziv 1944.godine četnici masovno prelazili u partizane, jer su računajući na svoju mnogoljudnost kao najbrojniji narod u Jugoslaviji, znali da će biti najzastupljeniji u vojsci, policiji, carini i svekolikom državnom aparatu. Samim time imali su već neki oblik Velike Srbije. To dokazuju i kasniji događaji u samom ustrojstvu Jugoslavije.U ljeto 1966. godine na Brijunskom plenumu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) smjenjen je sa svih funkcija Aleksandar Ranković, dotad jedan od najbližih titovih suradnika, Ranković je bio protivnik federalizacije zemlje.
Međutim nitko nije mogao pokoriti i uništiti hrvatski narod i njegovu opstojnost. Hrvatsko proljeće 1971.godine bila je potvrda da hrvatska državotvorna ideja nije mrtva, unatoč komunističkoj represiji. I u samom, vrhu Komunističke partije Hrvatske na osnovi te ideje tražila su se veće prava za Hrvate u federaciji. Tito je ugušio hrvatsko proljeće, mnogi su hrvatski intelektualci, studenti i svi ostali koji su ga podržali osuđeni na dugogodišnju robiju i oduzimanje građanskih prava. Međutim Tito je ipak znao da hrvatsku državotvornu ideju neće moći uništiti, pa je da sačuva federativnost Jugoslavije, učinio ustupke hrvatskom narodu sa novim ustrojem Ustavom iz 1974. godine , po kojemu su unutar federacije Republike bile suverene i imale autonomiju u odlučivanju. Srbija sa odmah usprotivila takvom ustrojstvu, ali nije ništa poduzimala dok je Tito bio živ,
Nakon Titove smrti 4.svIbnja 1980. godine, počele su u Srbiji jačati velikosrpske snage. Srpska akademija nauka i umetnosti SANU donijela je 1986.godine Memorandum, po kojem SANU rehabilitira sadržaje predjugoslavenskih srpskih politika iz vremena kada se težilo ostvarenju projekta Velike Srbije. U jednom moderniziranom obliku, on ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (“Načertanije”,”Srbi svi i svuda”, “Homogena Srbija”…):
- granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku,
- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi,
- jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci),
- potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Memorandum_SANU
Memorandum SANU počeo je ostvarivati Slobodan Milošević , čim je došao na čelo SK Srbije u jesen 1987.godine
15. veljače 1990. godine, Sabor SR Hrvatske usvojio je ustavne amandmane, kojim su legalizirani višestranački izbori i Zakon o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, čime su ispunjene sve zakonske pretpostavke za održavanje prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990). Odmah nakon toga psihijatar Jovan Rašković 17. veljače 1990.godine osnovao je u tadašnjoj SR Hrvatskoj Srpsku demokratsku stranku SDS, sa sjedištem u Kninu.
Preteča SDSS-a je Srpska demokratska stranka (SDS, srp. Српска демократска странка Републике Српске Крајине)
Svi Srbi u jednoj državi!
Velikosrpski projekt Načertanije Ilije Garašanina iz 1844, prvi je Plan stvaranja velike Srbije. Zapadna granica te tvorevine bila bi smjerom Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – Karlobag. Godinama su vršene pripreme za ostvarenje zločinačkog plana pa nije čudno da su Pakrac, Ogulin i Gospić bili mete jakih napada na početku agresije na Hrvatsku. Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo predsjednika Saveza komunista Srbije u jesen 1987. godine započeo je projekt stvaranja velike Srbije pod geslom „Svi Srbi u jednoj državi“. Podršku Miloševiću dala je JNA i međunarodna zajednica jer su željeli sačuvati Jugoslaviju.
U Kninu je organiziran prosvjed (28. veljače 1989. godine) protiv navodne hrvatske i slovenske potpore „albanskom separatizmu“ (štrajk albanskih rudara na Kosovu). Dana 9. srpnja 1989. godine kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću. Mitingaši su izvikivali parole: Ovo je Srbija, Ne damo te, zemljo Obilića…. Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša.
U Hrvatskoj se održavaju srpski mitinzi: u Karlovcu (4. veljače 1990. g), na Petrovoj gori (4. ožujka 1990. g.), uz nacionalističke parole i ikonografiju te prijetnje Hrvatima. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj je bio psihijatar Jovan Rašković (član SANU).
17. veljače 1990. g. u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).
Komunistička vlast pod vodstvom Ivice Račana predaje, 14. svibnja 1990. g., oružje Teritorijalne obrane RH saveznoj vojsci JNA. Oružjem hrvatske Teritorijalne obrane su naoružani pobunjeni Srbi.
21. svibnja1990.godine, na sjednici SDS u Kninu donesena odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica.
30. svibnja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom.
Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj jugoslavenska (srpska) propaganda širi glasine i paniku, stvara i izmišlja incidente te tako priprema srpsko pučanstvo na vojnu pobunu, stvara se osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Sve je organizirano i vođeno iz Beograda. Političke vođe Srba iz Hrvatske odlaze po upute i podršku u Beograd.
3. srpnja1990.godine, 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.
13. kolovoza1990.godine, Borisav Jović prima u audienciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove Hrvatske vlasti.
13. kolovoza1990.godine, pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama.
17. kolovoza1990.godine, specijalci iz zadarskog MUP-a uspjeli su odnijeti količinu automatskog oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnog građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta, i nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića. Započinje „balvan revolucija“. JNA je spriječila intervenciju hrvatske policije da uspostavi red temeljem zakona.
21. rujna 1990. godine, Srbi područje svog trenutnog interesa nazivaju „Srpska autonomna oblast Krajina“ pozivajući se na navodne etničke i povijesne granice koje nikada nisu postojale.
30. rujna 1990. godine. „Srpsko nacionalno vijeće“ proglasilo je „autonomiju srpskog naroda“ u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom.
Rezultat srpske pobune protiv samostalne države Hrvatske u razdoblju od 1990 -1995.godine je ;
SDS je upisan u registar društvenih organizacija SR Hrvatske 6. ožujka1990.godine. Osim Raškovića kao predsjednika, potpredsjednici su bili odvjetnik Vlado Ivković iz Zagreba, Momčilo Kosović iz Beograda, stomatolog Milan Babić iz Knina i novinar Branko Marjanović iz Zadra. Na javnoj tribini održanoj u Zagrebu 8. ožujka 1990. Rašković je izjavio da su demokratizacija i višestranački sustav glavni preduvjet zaštite interesa Srba u Hrvatskoj. Rašković je smatrao da se SKH-SDP posve priklonio kroatocentričnom etnomonizmu,( ma što to značilo) koji su zagovarale i nove hrvatske nekomunističke stranke. Licemjerno je tražio sužavanje autonomije Kosova, a za Srbe da trebaju osnovati nove autonomne jedinice, ako to “stanovništvo na teritorijama sa posebnim etničkim sastavom i kulturno historijskim identitetom referendumom odluči”.
Na prvim slobodnim parlamentarnim izborima SDS je osvojio malo mandata, jer su Srbi većinom ostali vjerni stranci Ivice Račana SDP-SKH.
Dr. Franjo Tuđman pokušao je postići sporazum sa SDS-om, međutim Srbi u Hrvatskoj odgovorili su balvanima, odnosno Balvan revolucijom, otvoreno se priključivši Slobodanu Miloševiću i njegovoj velikosrpskoj ekspanzionističkoj ideologiji, osnivanjem Republike Srpske Krajine sa namjerom izdvajanja od RH i priključenja Velikoj Srbiji.
Stranka je zbog pobune protiv državno-pravnog poretka RH brisana iz registra stranaka;
“Pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pokrenut je 1992. godine, u povodu zahtjeva Javnog tužilaštva, i postupak za donošenje odluke o zabrani rada Srpske demokratske stranke – SDS (predmet, broj: U-VI-295/1992). Prije donošenja odluke Ustavnog suda, međutim, Ministarstvo uprave svojim je rješenjem od 27. veljače 1995. godine, klasa: UP/I006-01/95-01/21, urbroj: 515-02-02/3-95-2, utvrdilo prestanak djelovanja Srpske demokratske stranke s danom 18. veljače 1992. godine i brisalo je iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21. Knjiga I. Nakon toga prestala je nadležnost Ustavnog suda da odluči o zahtjevu za zabranu rada SDS.” Ustavni sud Republike Hrvatske.
“Hoćemo Evropu mira, slobode, jednakosti i ravnopravnosti. Protiv smo novog jednoumlja i nove podčinjenosti u mržnji jednih prema drugima. Hoćemo progresivnu Evropu.”
Ove riječi napisane kao moto stranke primjer su licemjerja, dvoličnosti ili hipokrizije, zlonamjernosti i podmuklosti, sa ciljem prikrivanja stvarne djelatnosti, a to je neprestano podrivanje suvereniteta i integriteta Hrvatske, poništavanja prava Hrvata na svoj nacionalni identitet i stvaranje negativne slike u svijetu o Hrvatima i državi Hrvatskoj!
Teške su to riječi, ali ne bih ih napisala da ih primjerima ne mogu dokazati, počevši od samog osnivanja stranke i njenih osnivača do danas i ovih proklamiranih parola
Dakle Milorade Pupovac je napisao ;
SRBI budite što jeste, ali poštujte što niste!
A to znači ; HRVATI budite što jeste, a Srbi poštujte što niste!
Hrvati imaju pravo kao i vi biti što jesu ali vi iz SDSS-a ih ne poštujete jer nisu SRBI!
Kako je 1997. osnovan SDSS, opisao je Antun Ivanković iz Tovarnika, predsjednik udruge Dr.Ante Starčević
“Što se točno dogodilo dana 5. ožujka 1997. godine u Borovu: u članku koji je 1997. objavljen u tada još okupacijskim Vukovarskim novinama broj 90 (15. marta) str. 1, 3, pod naslovima: Odluka skupštine, Osnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) navodi se sljedeće:
U Borovu je na zasjedanju tzv. Oblasne Skupštine 5. marta 1997. godine na kojoj su prisustvovali svi relevantni predstavnici političkog života Oblasti, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz razdoblja tzv. RSK-a.
Na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana je nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je Glavni odbor koji broji 33 člana, dok Nadzorni odbor ima 3 a Statutarni 5 članova SDSS-a, dok predsjednika stranke treba izabrati na prvoj sjednici tog tijela“, objavile su okupacijske „Vukovarske novine“ u broju 90 od 15. 03. 1997. Obraćajući se tada 5. marta 1997. godine na osnivačkoj skupštini nazočnima ratni zločinac Goran Hadžić naglasio je da se programom SDSS-a treba izboriti da za stranku glasaju i drugi narodi jer činjenica da živimo u Hrvatskoj, ali želimo da tzv. Oblast bude prihvaćena u Europi. Goran Hadžić je još tada izjavio da je “demokrata po ubeđenju” ali je zaželio da se oko SDSS-a okupe svi Srbi jer je trenutačno najvažnije srpsko jedinstvo”.
Vojislav Stanimirović je u intervjuu tjedniku Novosti od 13. ožujka 2015.godine , povodom punoljetnosti stranke obmanuo hrvatsku javnost vezano za osnivanje stranke: „Ako se uzme u obzir da smo osnivačku skupštinu SDSS-a imali 5. marta 1997. godine , možete shvatiti da smo za pripreme izbora imali manje od mjesec i pol dana. U toj tzv. fuziji Samostalne srpske stranke, čiji je predsjednik bio prof. Milorad Pupovac, i Srpske demokratske stranke, čiji sam bio predsjednik, osnovana je Samostalna demokratska srpska stranka.“
Stranka je onda po tim riječima osnovana neregularno! Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) osnovana je 5. ožujka 1997.godine u Vukovaru spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba. Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) kako sam prije opisala 18.veljače 1992.godine brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske pod reg. brojem 21. Knjiga I. Kako je tako osnovanu stranku Ministarstvo uprave moglo upisati u registar stranaka?
Tko su osnivači SDSS-a Goran Hadžić i Vojislav Stanimirović?
U novinskom članku koji je Stanimirović g. 1993. objavio u okupacijskim novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu”,prva rečenica glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice,s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava’”. Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari. Stanimirović je 1995. godine, primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banjoj Luci. A „začudo“ bio je osnivač i predsjednik ranije spomenute SDS stranke koju je osnovao Jovan Rašković a koja je da podsjetim bila politički zastupala i stvarala duboko neslaganje SDS-a sa željom za osamostaljenjem Hrvatske te njegovo nastojanje za statusom Srba kao političkog naroda u Hrvatskoj dovelo do spora, a na terenu i do napetosti koje su eskalirale s tzv. Balvan revolucijom.
Goran Hadžić prije pobune pripadnika srpske nacionalne manjine, bio je skladištar u Vukovarskom tekstilnom poduzeću Vupik. Evo što o njemu misli General Klein koji je bio na čelu misije mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u hrvatskom Podunavlju, u misiji UNTAES-a, procesa mirne reintegracije;
“Najteže je bilo s Hadžićem, zato što je bio nepošten. Činilo se da uopće ne razumije da je pametno surađivati i da mora upotrijebiti moć koju ima kako bi učinio najbolje što može za ljude koje predstavlja. Njegova taktika izbjegavanja, skrivanje i odugovlačenja, otežavala je ozbiljne pregovore. Rekao sam mu: ‘Ovo je igra karata i valjda vam je jasno da baš nemate puno aduta. Ali, budete li igrali mudro, inteligentno, možda i dobijete koji štih. Vlak kreće, i za vas će biti loše ako se ne ukrcate. Ali njega to nije zanimalo. Zanimao ga je šverc, kako izvući i prodati naftu iz Đeletovaca, kako napuniti džepove prije nego što ode “
Paralelno sa osnivanjem SDSS-a Vukovaru, osnovano je i Srpsko narodno vijeće u Zagrebu .Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj
Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj .Osnovano: 1997. Sjedište: Zagreb, Predsjednik SNV-a je Milorad Pupovac
SNV se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo. Vijeće je osnovano na temelju Erdutskog sporazuma i Pisma Vlade RH o dovršenju mirne reintegracije, koji Srbima jamče manjinsku samoupravu i pravo na organiziranje u skladu sa Ustavom RH.
Sve bi to bilo u skladu sa ljudskim i manjinskim pravima, da vodstvo srpske nacionalne manjine ne radi sve suprotno onome što proklamira.Za sebe traže poštivanje ljudskih prava, ali ih žele ostvarivati kršeći i gazeći ta ista ljudska prava hrvatskom narodu.
Tu stranku SDSS, koja se nije odrekla velikosrpske politike, koja je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku Andrej Plenković uzima kao koalicijskog partnera u Vladu RH, a njihova člana i predsjednika SNV-a za Potpredsjednika Vlade za društvenu djelatnost i ljudska prava! Apsurdno!
Ali hrvatska tragedija nije u SDSS-u i Borisu Miloševiću, nego u hrvatskim političarima, zlatnoj mladeži komunizma kojima nije stalo do Hrvatske, koji Hrvatsku ne nose u srcu i duši, kojima je Hrvatska slučajna država i koji Hrvatsku koriste za svoje osobne i razne druge grupacijske interese. Koji svojim političkim potezima nanose veliku štetu opstojnosti hrvatskog naroda, koji ustvari izazivaju veliko nezadovoljstvo hrvatskog naroda i drugih nacionalnosti koji su prošli pakao velikosrpske agresije i zato masovno iseljavaju iz Hrvatske, napuštajući svoje domove . A kod onih koji ostaju raste nezadovoljstvo, koje se do sada manifestiralo autodestrukcijom, odnosno ubijanjem samih sebe kod preko 3 000 hrvatskih branitelja koji su si oduzeli život, a pucnji na zgradu Vlade ukazuju na radikalizaciju, ne više prema sebi, nego prema izvoru nezadovoljstva i frustracija, prema odnarođenoj političkoj vlasti.
Nastavlja se…