Treće regionalno hodočašće hrvatske vojske, policije i branitelja Republike Hrvatske u subotu 29. srpnja 2017. godine, održano je u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Hodočašće se dogodilo u godini kada se hrvatska vojska ponovno vratila u Gospin grad Sinj. Na hodočašću su sudjelovali vojni ordinarij mons. Jure Bogdan, generalni vikar vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj o. Jakov Mamić, biskupski vikari Vojnog Ordinarijata don Marko Medo i fra Frano Musić, te ostali vojni i policijski kapelani. Među hodočasnicima sudjelovali su Načelnik glavnog stožera oružanih snaga RH Mirko Šundov, glavni tajnik MORH-a Petar Barać, zapovjednik mornarice HRM-a kontra-admiral Predrag Stipanović, načelnik policijske uprave Splitsko-dalmatinske Slobodan Marendić, glavni policijski savjetnik Ivica Franić. U ime Grada Sinja na hodočašću je sudjelovala sinjska gradonačelnica Kristina Križanac, saborski zastupnici Ivan Šipić i Miro Bulj.
Slavlje je započelo u 10.30 sati procesijom iz samostanskog dvorišta, Glavičkom ulicom preko Trga kralja Tomislava do crkve Čudotvorne Gospe Sinjske. U procesiji vijorile su se zastave postrojba MORH-a i MUP-a, stjegovi djelatnih postrojbi Oružanih snaga Republike Hrvatske i braniteljskih udruga. Posebno su bila istaknuta četiri stijega: Republike Hrvatske, Svete Stolice, Vojnog ordinarijata i stijeg Čudotvorne Gospe Sinjske. Za vrijeme procesije svirao je puhački orkestar Hrvatske vojske.
Nakon procesije uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio vojni biskup mons. Jure Bogdan uz koncelebraciju generalnog vikara Jakova Mamića, provincijala fra Joška Kodžomana, gvardijana fra Petra Klapeža, župnika fra Perice Maslaća i uz još 19-oricu svećenika. Na početku misnog slavlja o. provincijal fra Joško Kodžoman uputio je riječi pozdrava vojnom biskupu mons. Juri Bogdanu, svećenicima, vojsci, policiji, braniteljima te predstavnicima gradskih vlasti grada Sinja i općina Cetinske krajine.
U homiliji o. biskup je istakao važnost starozavjetnog lika Mojsija Božjeg izabranika, vođu Izabranog naroda (usp. Pnz. 6,4-9).: „Vjerujem da smo svi mi ovdje okupljeni gledali film Deset Božjih zapovijedi ili koji drugi film koji prikazuje starozavjetni lik, velikog Mojsija koji izvodi svoj narod iz egipatskoga ropstva. Mojsijev lik je nepresušno vrelo inspiracije mnogih umjetnika sve do naših dana. I glasoviti Michelangelo, impresioniran njegovom osobnošću, isklesao je velebni kip poznat u svjetskim razmjerima, koji se nalazi u rimskoj bazilici San Pietro in Vincoli.
Prva poslanica – prvo čitanje u ovoj svetoj misi, uzeto iz knjige Ponovljenog Zakona, predstavlja nam Mojsija – Božjeg izabranika na njegovome zadatku. On se stavio na čelo povorke kao predvodnik (vođa) i kao zapovjednik. Vodi svoj narod kroz Sinajsku pustinju u obećanu zemlju. Put je dug, mukotrpan, nesiguran, izložen mnogim nevoljama. Najteže nevolje su one koje dolaze iznutra: sumnje, mrmljanja, pa i pobuna. “Izveo si nas od egipatskih punih lonaca i doveo u pustinju da pomremo od gladi” prigovarali su mu sunarodnjaci. On je pak čovjek od krvi i mesa sa svim svojim potrebama, ograničenjima. Svoju sigurnost i svoj program temelji u Bogu. S njim komunicira izravno u molitvi, tišini, u intimi i dubini svoga srca. Bog mu je jedina utjeha. Božja riječ svjetiljka je njegovim stopama, njegovim koracima i životnim izborima. U razmišljanju u osami osluškuje njegov glas. U svemu želi izvršiti njegovu volju. Tu su temelji i razlozi njegove duhovnosti, njegove upornosti, izdržljivosti, odlučnosti da ostvari životni zadatak i plan što ga Bog pred njega stavlja“.
O. biskup je istakao u homiliji i važnost Božje blizine u Mojsijevu životu: „Mojsijev kratki govor iz današnje poslanice, događa se nakon njegovog iskustva Božje blizine i prisutnosti u gorućem grmu na brdu Sinaju i primanja kamenih ploča saveza s Bogom – Deset Božjih zapovijedi. Zapovijedi su to koje čovjek osjeća duboko upisane u ljudsku narav kao prirodni zakon ponašanja. I stoga nije nikakvo čudo što ćemo ih naći u biblijskoj objavi, u kršćanstvu, ali isto tako i u religijama dalekog Istoka i mnogim drugim svjetonazorima kao norme ponašanja. Još i više, u svakodnevnom susretu s onima koji se izjašnjavaju kao agnostici ili nevjernici, prepoznajemo također naravnu objavu, Božji prst koji usmjerava – ispisuje moralno i etičko ponašanje tih ljudi naših sugrađana.
Svjestan je Mojsije koliko su njegovi sunarodnjaci kontaminirani politeizmom egipatskih faraonskih dvorova, ustrajnim usustavljenim milenijskim pobožanstvenjima ljudskih stvorova, prirodnih pojava, životinja, raznih predmeta i stvari, pa im stoga uporno ponavlja. I tu je neumoran: “Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka Ti se urežu u srce! Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad lijegaš i kad ustaješ“ .
Mojsije, svjestan korumpiranosti ljudske naravi, svijestan zavodljivosti idolima ovoga svijeta, ide i dalje i još konkretnije govori: “Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim”. (Pnz. 6,4-9). Možemo i zamisliti kako je grmio ove riječi nakon što se vratio s brda gdje je boravio četrdeset dana u Božjoj prisutnosti, a njegovi sunarodnjaci su napravili zlatno tele i njemu su se počeli klanjati. (Božje riječi) “Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim”.
Govoreći o apostolu Ivanu naglašena je njegova definicija Boga: „Autor druge današnje poslanice je sveti Ivan koji ima bogato i dugo iskustvo života s Isusom i njegovom majkom. On je onaj učenik koji je ustrajao do kraja biti s Isusom i u najtežim trenutcima Isusova života. Ostao je s njime i na Golgoti sve do Isusove smrti. Jedini je od apostola koji je umro naravnom smrću u dubokoj starosti. Svoje evanđelje – po Ivanu, i poslanice kao i apokalipsu piše iz vlastitog iskustva duboke povezanosti s Isusom. On je sam svjedok događaja s Isusom. Ima također bogato iskustvo života mlade Crkve Djela apostolskih u židovskome okruženju i potom u grčko-rimskome ambijentu i kulturi u Maloj Aziji. Svi njegovi tekstovi u Novome zavjetu, pisani po sjećanju, prožeti su dubokim iskustvom susreta sa živim Bogom u osobi Isusa Krista i poslije u vjeri. Sveti Ivan je propovjednik Boga ljubavi. U ovoj poslanici donosi kratku definiciju Boga, vjerojatno najkraću i najsavršeniju: “Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu”.
Ljubav se ne može opisati, nacrtati, predočiti, izmjeriti nijednom mjerom…. Ljubav se može osjetiti. Tu je tajna i tu je velika istina naše vjere. Kad želimo Boga opisati, približiti, predočiti drugima, dokazati njegovu egzistenciju osjećamo koliko smo nemoćni, ograničeni, koliko su naše riječi nedostatne, slabe…. Put spoznaje Boga – upoznavanja Boga je svakako i razumski put i zato studiramo filozofiju i teologiju i njima srodne pomoćne znanosti…. Međutim lakši put upoznavanja Boga je iskustveni, u našoj osobi, u našemu biću…. To je put života u ljubavi, po ljubavi…. Bog se očituje u čovjeku i po zakonu ljubavi. U drugome čitanju Ivan nas poziva na život u ljubavi. “Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga”. Istinska, nesebična, altruistička ljubav, čista ljubav, bez interesa je od Boga. Bog joj je izvor i ishodište…. I potom nadodaje: “Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena”.
O. biskup posebno je naglasio važnost djelatne ljubavi u životu kršćana: „Kršćanstvo je braćo i sestre vjera ljubavi. Čovjek kršćanin je biće ljubavi. Ako li se u našem svakodnevnom ponašanju ne očituje Božja ljubav, onda smo loši kršćani. Dobro je stoga, kad smo na hodočašću, kao što je ovo današnje, da ispitujemo vlastitu savjest pod ovim vidom: Koliko se Božja ljubav očituje u mome životu najprije u vlastitoj obitelji?, prema bračnome drugu?, prema vlastitoj djeci i onda u mome profesionalnome radu?, prema osobama koje je providnost stavila na moj životni put u svakodnevnome profesionalnome djelovanju.
Djela apostolska bilježe divno svjedočanstvo iz života prvih kršćana. Za njih pogani govore “Gledajte kako se ljube. Gledajte kako se poštuju. Gledajte kako su vjerni u bračnome životu. Gledajte kako poštuju nerođeni život. Gledajte kako djecu odgajaju u stezi i čestitosti. Gledajte kako se međusobno pomažu. Gledajte kako obiteljske različitosti rješavaju mirnim putem a ne galamom, nasiljem i rastavama. Gledajte kako se iskreno raduju radi uspjeha drugih, Bez zavisti”. I mnogi pogani su, i uz opasnosti po vlastiti život pristupali kršćanskim zajednicama jer su i sami željeli biti kao oni koji su upoznali Boga ljubavi i koji žele živjeti po zakonu ljubavi. Još u ranim satoljećima za kršćane se tvrdi: “Žive u svijetu ali nisu od svijeta!”.
Govoreći o spomenu sv. Marte o. biskup je istakao: „Evanđelja nam ne donose puno informacija o identitetu Marte i Marije i njihova brata Lazara. Ivan evanđelist predstavlja dvije sestre koje žive u Betaniji, nedaleko Jeruzalema, a izvještaj o uskrsnuću njihova brata Lazara pomaže nam da ih bolje upoznamo. Između njih i Isusa je vladala čvrsta prijateljska: “A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara” (Iv 11, 5). Ta veza prijateljstva njihove obitelji s Isusom bila je toliko čvrsta da su sestre javile Isusu o Lazarovoj teškoj bolesti na smrt: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je” (Iv 11, 3). Najznačajnije Isusovo čudo učinjeno u javnosti dogodilo se na traženje Marte i Marije. Ono i potvrđuje duboku prijateljsku povezanost Isusa s Lazarom, Martom i Marijom.
U svijetlu ovih riječi možemo bolje razumjeti zašto se Isus Isus zaustavio i zašto je tako srdačno primljen u njihovoj kući. Obadvije sestre žarko žele njegov posjet. Učitelj je često doživljavao neprijateljstvo koje se očitovalo po ulicama i mjestima kamo se kretao. Radovao se iskrenoj i srdačnoj dobrodošlici koje je uvijek doživljavao u Betaniji. U tome ambijentu se mogao malo odmoriti, prikupiti snage za nova putovanja. Mogao je također iskusiti – doživjeti radost i zahvalnost ljudi za njegovu prisutnost i puno utješnih riječi i gesta za njegove riječi.
Kuća u kojoj je bio primljen sadržavala je znak da njegov dolazak i boravak među ljudima nije bio samo znak protivljenja i odbijanja: nalazio je dobrohotne sredine u kojima je Radosna vijest prodirala u ljudska srca i njih je preoblikovala. Prijateljske veze nastale u Betaniji bile su realnost koja nagovješćuje veze ljubavi koje bi trebale ujediniti čovječanstvo s Bogom. Isus je cijenio prostor u jednoj kući koja bi mogla postati prva osnovna stanica Crkve, u kojoj je prepoznat, priznat i čašćen kao jedini Učitelj.
Evanđelje nam pokazuje kako dvije Lazarove sestre, Marta i Marija, prihvaćaju Krista u vlastiti dom, svaka na svoj način. Marija ga prihvaća kao Učitelja kojeg želi slušati, čuti: Sjela je do nogu Isusovih i slušala njegovu riječ (usp. Lk 10,39). Učenik koji je želio slušati nauk od nekog Učitelja sjeda do njegovih nogu. Tako može, s poniznom poučljivošću, prihvatiti (skupiti) vjerno sve riječi što izlaze iz usta Učitelja i usvojiti njihov sadržaj. U Isusovim govorima, Marija je prepoznavala Božju riječ, prilagođenu njoj da ju razumije. Hranila se strastveno naukom što ga je primala i mogla je zaboraviti sve drugo, jer je bila posve slobodna od domaćinskih briga: njezina sestra Marta se je posvetila pripremanju večere. Puna ljubavi i poštovanja prema gostu željela ga je lijepo primiti, počastiti. Marija je mogla misliti samo na riječi koje su podizale njezin entuzijazam. Osjećala se privilegiranom s jedinom obvezom, da primi Isusa. To je bio privilegij u tim okolnostima: shvaćala je da je to dar kojeg prima odozgo. Ovaj privilegij je odgovarao težnjama njezinog karaktera, i vodio ju je k razmišljanju, razmatranju, kontemplaciji.
Karakter Marte je posve drugačiji. To je karakter gospodarice doma. Različnost karaktera, upotrijebljen je od božanskog plana, jer su se one popunjavale (kompletirale) za prihvaćanje Učitelja: S jedne strane je slušateljica vrlo pažljiva koja želi sve Isusove riječi koje zaslužuju da ih se sačuva, zapamti i da se o njima meditira. S druge strane je osoba koja je mogla pripremiti obrok dostojan izuzetnoga gosta. U Marti i Mariji pronalazimo i sami sebe u našem pristupu Isusu i njegovome nauku. Njegovu riječ poput Mojsija i Ivana pažljivo slušamo, o njoj razmišljamo – kontempliramo. I nju onda pretačemo djelotvorno u praksu. Dao Bog da bi nas sve ovo hodočašće približilo još više Božjoj riječi i pomoglo nam da ju svakodnevno pretačemo u praksu, zaključio je o. biskup.
Za vrijeme misnog slavlja pjevala je klapa Hrvatske ratne mornarice Sv. Juraj i klapa Hrvatske policije Sv. Mihovil. Na završetku misnog slavlja gvardijan fra Petar Klapež zahvalio je mons. Juri Bogdanu, načelniku glavnog stožera oružanih snaga RH Mirku Šundovu, glavnom tajniku MORH-a Petru Baraću, svim časnicima i dužnosnicima kao i vojnicima, policajcima i braniteljima. Nakon pozdravnih riječi o. gvardijana, vojni biskup mons. Jure Bogdan je pred Gospinim oltarom predvodio Posvetnu molitvu Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Na hodočašću su sudjelovali i vjernici župe Dubrava i Sitno Gornje sa župnikom don Jakoslavom Banićem te vjernici iz Župe Lukač kod Virovitice sa župnikom don Markom Mesićem. Ovim hodočašćem započinje ciklus hodočašća u svetište Gospe Sinjske – ususret svetkovini Velike Gospe.
Braniteljski portal