Nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj i svih dramatičnih agresivnih događanja koja nam je priredila velikosrpska politika, SANU i Slobodan Milošević sa istomišljenicima, preko organizirano pobunjenih i lažima izmanipuliranih Srba u Hrvatskoj i njihove balvan revolucije od 17. kolovoza 1990. godine, stvaranja srpskih autonomnih oblasti (SAO), pa čak i od zgrada u Zagrebu, sve uz zaštitu i naoružanje tzv. Jugoslavenske armije, bio je uznemiren cijeli hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u svijetu, a posebno mi majke, očevi i obitelji vojnika koji su bili na redovitom odsluženju vojnog roka u takvoj armiji.
Ja sam osobno imala dva sina u toj jugo armiji i poduzimali smo razne aktivnosti, uz potpisivanje peticija i pisanje članaka kako bi spasili mir i na miran način zaustavili nadolazeće zlo.
Uznemirenost se tragično pojačala nakon zaustavljanja vojnih tenkova 7. svibnja 1991. godine kod Širokoga Brijega, koji su bili pošli na Dalmaciju, a u kojima je bio vojnik i moj 18-godišnji sin.
Također smo bili očajni i vidjeli da nema povratka kada je jugo armija oružano napala na Sloveniju 30. lipnja 1991. godine i kada su počeli ginuti prvi mladi vojnici, unovačeni u toj armiji. Mi majke smo se počele okupljati i udruživati u neformalni pokret za zaštitu i spas svojih sinova vojnika iz JA i pisale smo pisma na sve strane i poduzimale razne akcije, kao što su potpisivanja peticija i sl.
U isto vrijeme, vrh jugo armije je nastavljao sa svojim sotonskim scenarijem. Drugoga srpnja 1991. pala je i prva žrtva nedužnog mladića u Zagrebu, Josipa Ravena Čuvala, koji je bio među prosvjednicima zbog izlaska tenkova iz kasarne “Maršal Tito” u Novom Zagrebu, te je bio pogođen metkom od strane te armije.
Dana 7. srpnja započeli smo sa molitvama sv. krunice za mir na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu za spas naših sinova vojnika i svaku večer smo nakon molitve obilazili, u povorci sa svijećama, hrvatskim zastavama i marijanskim pjesmama, oko komande V armijske oblasti na Krešimirovu trgu u Zagrebu, pod nazivom “Hod mira”, te potaknuli takve molitve diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i u svijetu gdje Hrvati žive.
Dana 1. kolovoza 1991. godine dogodili su se, između ostalih, i stravični masakri Hrvata u Dalju, Erdutu i Aljmašu, a prognanici su stizali u Osijek.
Početkom kolovoza nas roditelje vojnika šokirala je vijest iz “saopštenja” Službe za informiranje SSNO-a JA od 5. kolovoza 1991. u kome su rekli da hrvatski roditelji mole i zahtijevaju da im sinovi ostanu u JA i nakon isteka vojnoga roka, kako ne bi bili prisilno mobilizirani u Zbor hrvatske narodne garde ili jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
Mi roditelji smo bili konsternirani takvim gnusnim lažima i odmah smo, 6. kolovoza, na našemu skupu, uz molitvu, javno prosvjedovali pod nazivom “Prosvjed roditelja hrvatskih vojnika”.
Majke su također prosvjedovale i u drugim gradovima i republikama.
Dana 22. kolovoza 1991. godine ja sam, u ime neformalnog hrvatskog pokreta roditelja za zaštitu i spas vojnika iz JA i u ime zagrebačkih majki vojnika, napisala otvoreno pismo generalu Veljku Kadijeviću, te smo organizirali potpisivanje toga pisma, koje smo odlučili poslati u SSNO u Beograd.
Dana 24. kolovoza počeo je i otvoreni napad JA iz svih oružja i svih pravaca na Vukovar, a mi smo, u ime zagrebačkih majki, putem medija uputili poziv svim roditeljima vojnika, a posebno majkama i ostalim građanima Zagreba, da dođu u nedjelju, 25. kolovoza 1991. godine u 18 sati u Kongresnu dvoranu “Globus” Zagrebačkog Velesajma na mirni i dostojanstveni prosvjed protiv besramne i nehumane naredbe Štaba Vrhovne komande JA da se obustavi otpust vojnika iz JA po isteku vojnoga roka, a protiv volje vojnika i nas roditelja. Dvorana je bila prepuna. Došle su i majke iz drugih gradova. Bio je nazočan i govorio je i predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a i predstavnici političkih stranaka.
Skup sam ja otvorila, pozdravila nazočne i pročitala pismo generalu Kadijeviću, koje je s velikim odobravanjem podržano i koje se potpisivalo u predvorju. Bilo je više govornika, među kojima i gospođa Slavica Bilić. Ona je predložila odlazak majki u Beograd pred generalštab i ostanak tamo dok se ne donese odluka o puštanju naših sinova. Predložila je da nam se pridruže i roditelji iz drugih republika, te da se svi nađemo u Beogradu 29. kolovoza 1991. Taj prijedlog je sa oduševljenjem prihvaćen. Sam naziv “Bedem ljubavi”, mislim da je najprije izrekla Zdenka Farkaš, kao suprotnost nazivima nekih vojnih aktivnosti jugo armije “Bedem 1” i “Bedem 2”. Predsjednica društva “Hrvatska žena” Sesvete, gđa Dragica Pandek je izjavila da njezina organizacija može snositi troškove puta za sve one koji to ne bi mogli sami. Dogovoreno je da se na put krene 29. kolovoza 1991. Organizaciono vodstvo je preuzela gospođa Bilić, obzirom da je njezin sin već bio doma, pa se je ona smjela otvorenije angažirati i više eksponirati. Majke koje nisu išle u Beograd nastavile su se prosvjedno okupljati, kao i drugi građani, svaki dan oko Komande 5-te armijske oblasti na Krešimirovu trgu u Zagrebu.
Prije polaska na put, 28. kolovoza, zakazali smo konferenciju za tisak u prostorijama Hrvatskog vijeća Europskog parlamenta, Jurišićeva 1. Željeli smo imati podršku i blagoslov i predstavnika vjerskih zajednica. Ja sam prihvatila zadatak da se za to pobrinem. Dobila sam prekrasna pisma podrške i blagoslov uzoritog gospodina kardinala Franje Kuharića i poštovanog gospodina Ševka Omerbašića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije. Originalna pisma posjedujem. Bila sam i u srpskoj pravoslavnoj crkvi na Cvjetnom trgu, te razgovarala s parohom Milenkom Popovićem. On se verbalno složio sa našim zalaganjima i rekao da nas podržava u našoj borbi za mir, ali da nije ovlašten dati pismenu podršku. Na konferenciji za tisak ja sam pisma pročitala, a riječi pravoslavnog paroha usmeno prenijela, što su sva sredstva informiranja objavila. Srpska pravoslavna općina zagrebačka je drugi dan porekla podršku svoga sveštenika kao izmišljenu. Nisam se mogla suprotstaviti, jer me nije bilo u Zagrebu, i nisam čula taj njihov demanti. Naime, ja osobno nisam mogla ići u Beograd, iako sam imala nakanu, jer mi je sin iz vojarne u Čapljini poslao poruku da hitno dođem k njemu. Planirao je bježati, što ja nisam znala. Drugi sin je također u Mostaru već bio odslužio rok baš tih dana, i trebala sam mu odnijeti potvrdu o upisu na fakultet, na temelju čega su oni puštali one naše sinove kojima je već istekao rok. Zapravo su ih počeli puštati pod našim pritiskom, a potvrde, koje uopće nisu provjeravali, su bile samo njima neka izlika. To mi je poznato, jer sam osobno donijela potvrde za još dva mladića, koji uopće nisu planirali studirati, a potvrde sam dobila uz veliko razumijevanje na našim fakultetima. Iz tih razloga nisam sudjelovala ni na velikom prosvjednom skupu koji je organizirao Savez samostalnih sindikata Hrvatske oko komande V armijske oblasti, održanom u subotu, 31. kolovoza, a niti sam sa majkama, nakon njihovog povratka iz Beograda, mogla ići u Bruxelles, Bonn, Frankfurt, München…, gdje su svugdje naišle na oduševljen prijem. Jedino su sve patnje, maltretiranja i odbojnost doživjele u Beogradu.
Majke su pokazale svijetu kakav smo mi narod, za što se borimo i što želimo, a također kakvi su i oni od kojih sve zlo i stradanja nedužni doživljavamo. Na putovanju je bilo više od 800 odlučnih i hrabrih majki. Vratile su se 5. rujna u ranim jutarnjim satima, u 4:35, u Zagreb, koji ih je na Trgu bana Josipa Jelačića veličanstveno sa zastavama i svijećama dočekao, probdjevši cijelu noć na trgu. Na opće oduševljenje naroda, dočekao je majke i razdragani predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Uz riječi zahvale, održao je srdačan govor, prekidan gromkim uzvicima: “Hrvatska, Hrvatska!”, “Slobodna Hrvatska!” i “Ne damo Hrvatsku!”. Ja sam također bila na dočeku, jer sam se već vratila iz Hercegovine, s velikom radošću i sa svojim sinovima. U mojoj odsutnosti molitva krunice na trgu nije prestajala, a molilo se je neprekidno i u mnogim drugim mjestima diljem hrvatske domovine.
Naši izbavljeni sinovi, pa tako i moji, ubrzo su se opet našli s krunicom oko vrata u svojoj Hrvatskoj vojsci, braneći svoju hrvatsku domovinu. Ti naši dragi dječaci su preko noći postali odrasli i snažni neustrašivi vitezovi, nepobjedivi tigrovi, lavovi, pume, jastrebovi, gromovi, poskoci, sinovi Posavine, domobrani itd. Mi majke opet smo strepile i molile, ali je to bilo sasvim sa drugim osjećajima i na drugi način, sa sviješću i ponosom da je braniti domovinu najteža, ali i najčasnija dužnost, da je to pitanje osobnog i narodnog dostojanstva, koje je važnije i od samog života.
Za to dostojanstvo, i za slobodu svih nas mnogi su dali i svoje živote, i neka im je vječna slava i hvala. Po povratku iz Europe majke su se nastavile boriti za sve sinove, a neprijatelj je i dalje svom žestinom nasrtao na Hrvatsku. Najžešći napadaji jugosrpske vojske bili su na Vukovar, a koji su upravo i počeli baš 24. kolovoza 1991. U odnosu na neprijatelja malobrojni i slabo naoružani branitelji pružali su u povijesti nečuven i neviđen otpor.
Cijela Hrvatska je sve vrijeme živjela i strepila s Vukovarom.
Osamnaestog studenog 1991. slomljen je otpor posljednjih legendarnih branitelja. Kako je izgledao grad i kakva su stradanja uslijedila poznato nam je. Slomljen je otpor branitelja, ali je slomljena i kralježnica zločinačke jugosrpske vojske. Spašena je Hrvatska. Vukovar nije pao, nego je u zvijezde uzletio! U Vukovaru je pala Jugoslavija, i to za sva vremena!
Napisala/dr. Ružica Ćavar
-počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
-počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva