Nakon što je prije nekih mjesec dana premijer Plenković izjavio za Domovinski rat da je to “neki sukob“, predsjednik Sabora Jandroković je danas kritizirajući saborskog zastupnika Zekanovića, koji se tijekom sjednice prisjetio herojske smrti generala Praljka, izjavio: “Molio bih vas da ne zloupotrebljavamo nečiju tragediju za skupljanje jeftinih političkih bodova”. Radi se o dva čovjeka na najvišim dužnostima u državi koju je stvorio i taj čovjek za kojeg bi se sada željelo reći da je njegova smrt njegova osobna tragedija. Nevjerojatno je koliko je to hladan, nečovječan, nerazuman pristup tragediji koja je obilježila hrvatsku povijest i koja neće biti zaboravljena jer je ona dio nas koji smo branili ovu državu. Nekako se u svakodnevnom govoru političara prečesto spominju riječi “neki” i “nečiji” kao da se nema dovoljno hrabrosti reći ime ili događaj.
Iako smo već naučili na svakakve izjave političara, ovo je ipak izjava Predsjednika Sabora, predsjednika najvišeg zakonodavnog tijela Države, koji je, niti ne spominjući ime generala Praljka, rekao nešto što boli, jer to nije nečija ili osobna tragedija, već tragedija ovog naroda.
Sve to me je prisjetilo teških dana bitke za slobodu generala Gotovine, koji bi nam u pripremama za pojedinu točku optužnice ponosno znao reći: “ja se ne osjećam kriv, ja nisam vodio svoj rat, ja sam ratovao i vodio postrojbe svog naroda za našu slobodu, to nije bio moj privatni rat”. I uistinu, to nije bio privatni rat da bi netko danas te žrtve Domovinskog rata proglašavao privatnim ili osobnim tragedijama. Jesu li, vodeći se riječima Jandrokovića, žrtve Vukovara, Škabrnje ili tisuće drugih žrtava Domovinskog rata nečije tragedije ili tragedije hrvatskog naroda?
Kako vrijeme prolazi, bez obzira na razne deklaracije koje su kao trebale štititi dignitet Domovinskog rata, upravo oni koji su ih donosili, svakodnevno pokazuju drugačije, ne razumijevajući uopće što se događalo u to vrijeme ili ih uopće nije briga dok gledaju samo svoju osobnu korist i političku dobit. Hrvatski generali i branitelji bili su i jesu proganjani od istih za potrebe nekih nerazumnih politika koje se nisu bile spremne oduprijeti pritiscima onih koji su po svaku cijenu htjeli izjednačiti odgovornost za rat i zločine i na tome graditi nekakvu njihovu, nama određenu budućnost. Ni na današnji Pupovčev napad na branitelje, gdje ih optužuje za veličanje ustaštva, nitko nije reagirao, valjda da ga ne naljute, a nosi tri ruke u Saboru.
Oni su mi nekako i jasni, profesionalni političari koji nisu ni bili tu kad je bio Domovinski rat, ali nikako mi nisu jasni oni koji su zajedno ratovali sa tim čovjekom, bili njegovi suborci, dijelili i dobro i zlo, planirali ratne operacije, radovali se pobjedama i plakali za mrtvima, a danas nemaju snage reći da to nije nečija već naša tragedija, te da oni koji to nerazumiju neka je barem ne spominju.
Ni jedan unosni državni, ministarski ili državnotajnički položaj , kafić ili materijalna privilegija ne bi smjela biti cijena zaborava svojih suboraca koji zbog svoje uloge u Domovinskom ratu ne zaslužuju biti predmet zaborava ili komemoracije u nekom uskom krugu ljudi kako se ne bi naljutili oni koji te privilegije omogućuju. Privilegije su prolazne a ime ostaje zauvijek.