Freud nastanak religije vidi u simboličkom ubojstvu oca, koje znači novi početak, ali otac od omraženog suparnika ipak preživljava, ovaj put kao totem, kao objekt štovanja. Dakle, začarani krug, oca se ne možeš otarasiti jednom kada te je stvorio, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo…
Porfirije, pretvoren u duhovnu vertikalu Hrvatske, kao da je postao papa, a ne patrijarh jedne etnofiletske crkve u kojoj se baš zbog tog pridjeva ništa neće promijeniti s obzirom na narav iste, odvijeka slizane sa srpskom mitomanskom politikom, za psihoanalizu.
Srpska pravoslavna crkva nastaje kao privatna crkva dinastije Nemanjića, pa su članove ove dinastije, među kojima je bilo bratoubojica i perverznjaka svake vrste, zauzvrat proglašavali svecima. Od početka radi se o sakralizaciji države i politizaciji religije. Ovaj princip vidimo i kod drugih pravoslavnih crkava, posebno kod Rusa, i u vjerovanju tamošnjih slavofila o mesijanskoj ulozi (srpska inačica “nebeskog naroda”) države Rusije u povijesti.
Sljedbenici Justina Popovića
Novi srpski patrijarh Porfirije ne može iz tih cipela. Njegov mentor koji ga je cijelo vrijeme gurao, vladika Irinej Bulović, sljednik je nauka najutjecajnijeg srpskog teologa Justina Popovića.
Irinej je bio blizak i Borisu Tadiću, koji je njegova “duhovnog sina”, danas patrijarha Porfirija, ugurao da vedri i oblači medijima u Srbiji kao šef Komisije koja je davala koncesije. Tu se Tadić bio malo naljutio na Irineja Bulovića i njegova “sina” Porfirija, jer su neke TV postaje s nacionalnom koncesijom prodane strancima, no na kraju su ipak završile u rukama Vučićevih naprednjaka, koji su usisali cijelu Tadićevu stranku. Vučić je danas praktički faraon, bez opozicije, a ti isti Vučićevi tajkuni ušli su u međuvremenu i u vlasništvo važnih hrvatskih medija, pa ovo “bombardovanje” vijestima iz regiona u “našim” medijima ne čudi.
Vučić i Porfirije iznimno su bliski, pa bi mu Porfirije trebao pomoći oko čvora zvanog Kosovo, da Vučić izađe i pošten i greben, na starom pravoslavnom principu sakralizacije države i politizacije religije. Vučić sit i ovce na broju.
U redu, ali što s evanđeljem i “slikom Božjom” nad kojom je tamo, u Srebrenici, učinjen genocid?
Porfirije je jednako tako – nakon što Vučić nije uspio pučem srušiti put Crne Gore k euroatlantskim integracijama, taj posao odradila je SPC pod krinkom uličnih litija (molitvi) – stao u obranu jednog od Amfilohijevih desnih ruku koji je sudjelovao u rušenju Đukanovića, vladike Joanikija, stavivši ga živog u rang sveca.
Što je pak Duh Sveti radio dok se birao novi srpski patrijarh, uistinu ne znam, ali znam da se i za vrijeme Karađorđevića, i komunista (Udbe), pa i sada, za vrijeme Vučića u janjećoj koži, teško izabiralo patrijarha bez blagoslova vlasti. Ovdje treba reći da je sam Porfirijev “otac” Irinej Bulović u intervjuu za “Pečat” jasno rekao da je u prošlosti na izbor patrijarha utjecala Udba, te da “ni danas nije drugačije”. Inače, Irinej Bulović, Porfirijev “otac”, kako su donijeli tamošnji mediji, a to nikada nije demantirano, sin je oficira Ozne (preteče Udbe).
Uostalom, u sve tri koverte koje su se izvlačile, uključujući i Porfirijeva oca od početka, Irineja Bulovića, bile su osobe po volji Vučiću.
Što se promijenilo? Ništa
Što, dakle, očekivati od Porfirija? Ništa, kontinuitet, SPC je od početka u službi dinastija, od Nemanjićeve preko Karađorđevićeve do Vučićeve. Porfirije možda i može “ubiti” “oca”, no, freudovski, sve vam opet dođe na isto…, zaključuje Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**