Prema novijim procjenama u globalnom sukobu poznatom kao Prvi svjetski rat (1914. – 1918.) poginulo je ili umrlo od njegovih indirektnih posljedica oko 10 milijuna vojnika i 6 – 7 milijuna civila…
Taj je sukob bio toliko strašan da je bacio u sjenu još veću pošast, španjolsku gripu ili, popularnim imenom, „španjolku“. Uzročnik gripe bio je virus H1N1, podtip ptičje gripe. Španjolska gripa prvi je put zabilježena u siječnju 1918., a trajala je do lipnja 1919. ili 1920. godine. Zaraženo je više od 500 milijuna ljudi diljem svijeta, uključujući čak i stanovništvo udaljenih pacifičkih i arktičkih otoka. Bolest je zahvatila sve osim najizoliranijih krajeva – bijeg na selo nije bio učinkovita zaštita. Virus se širio nevjerojatnom brzinom. Prvi svjetski rat pogodovao je širenju bolesti jer se u to vrijeme bitno povećao protok ljudi diljem svijeta. Tako je npr. 11. ožujka Albert Gitchell, prvi zaraženi vojnik u Fort Rileyu u američkoj saveznoj državi Kansas, otišao u vojnu ambulantu zbog visoke temperature i simptoma koji su nalikovali težem slučaju prehlade. Toga dana pridružilo mu se još stotinjak kolega. Do kraja tjedna taj je broj porastao na 500. Do kraja proljeća umrlo je 46 vojnika, a zatim je bolest naizgled nestala. Službeno je slučaj zabilježen kao epidemija upale pluća. No, američki su vojnici i civili odlazili u Europu, pa se bolest proširila po cijelom kontinentu.
Broj žrtava
Prema većini procjena od gripe je umrlo oko 50 milijuna ljudi, no neki smatraju da bi broj mogao biti još veći, čak do 100 milijuna. Dakle, stopa smrtnosti bila je oko 10 do 20%. Najteže pogođena država bila je Indija, gdje je od posljedica bolesti umrlo čak 17 milijuna ljudi. Za usporedbu, u SAD-u je umrlo oko 600 000 ljudi (uključujući 57 000 vojnika), u Francuskoj i Njemačkoj po 400 000, u Japanu 390 000, u Brazilu 300 000, a u Ujedinjenom Kraljevstvu 175 000. Jedna od najgore pogođenih regija bila je Zapadna Samoa (tada pod Novim Zelandom) u kojoj je oboljelo čak 90% stanovništva, a umrlo 30% muškaraca, 22% žena i 10% djece. Također treba napomenuti da prije spomenuti broj žrtava Prvoga svjetskog rata uključuje vojnike, ali ne i civile koji su umrli od španjolske gripe.
Karakteristike bolesti
Godine 2005. američki je patolog Johan Hultin pregledao zamrznute posmrtne ostatke iz jedne masovne grobnice kraj Brevig Missiona u Aljaski (gdje je pošast pokosila oko 85% stanovništva) i otkrio RNA virusa španjolske gripe. Tim su istraživanjem razjašnjene neke karakteristike te neobične bolesti. Jedna od karakteristika španjolske gripe bila je da su od nje umirale zdrave, mlade odrasle osobe, a ne djeca, starije osobe ili ljudi s oslabljenim imunitetom, kao što je to bio slučaj u većini prethodnih pandemija gripe. Naime, ta je gripa bila posebna po tome što je mogla okrenuti imunološki sustav protiv oboljele osobe, fenomen koji se naziva „cikotinska oluja“ – imunološki sustav oboljele osobe reagirao bi toliko snažno da bi im uništio pluća. S obzirom na to da mlade, zdrave odrasle osobe imaju najjači imunološki sustav, stopa smrtnosti među njima bila je veća. Tako je npr. u SAD-u gotovo pola smrtnih slučajeva 1918. zabilježeno kod osoba između 20 i 40 godina starosti, a 99% umrlih bilo je ispod 65 godina starosti. Najgore pogođene bile su trudne žene.
Još jedno neobično obilježje gripe bilo je da su zaražene osobe umirale vrlo brzo, nekada svega nekoliko sati nakon što bi shvatile da su bolesne. Prvi simptomi bili su umor, visoka temperatura i glavobolja (slično jakoj prehladi), a zatim bi se javili bolovi u mišićima i zglobovima. No, simptomi bi se unutar nekoliko sati znatno pogoršali. Oboljeli bi izgledali stravično – koža bi im poljubičastila, a pluća bi im bila ispunjena crvenkastom želatinastom masom koja bi ih polako gušila. Neki su kašljali toliko snažno da su si potrgali trbušne mišiće. Uzrok smrti obično je bio krvarenje iz sluznica, posebno iz nosa, crijeva i želuca. Najčešće su oboljeli umirali od sekundarne infekcije, bakterijske upale pluća, ali neki su umrli i direktno, od unutarnjeg krvarenja ili plućnog edema.
Zanimljiva činjenica o bolesti bila je da je došla u nekoliko „valova“. Prvi val bila je tzv. „trodnevna groznica“, koja nije imala visok stupanj smrtnosti. Preživjeli su opisivali da su se osjećali kao da ih je netko izmlatio toljagom. Najpogubniji bio je drugi val, koji se pojavio u kolovozu 1918. godine (ovo je isto neobično jer je gripa obično najjača tijekom zimskih mjeseci). Prvi pogođeni gradovi bili su Chicago (SAD), Brest (Francuska) i Freetown (Sierra Leone). Prema nekim procjenama samo je u 25 tjedana izginulo 25 milijuna ljudi. Jedan od otežavajućih čimbenika bila je činjenica da su simptomi bili toliko strani tadašnjim doktorima da su bolest često pogrešno dijagnosticirali kao Denga groznicu, tifus ili koleru. Treći val bolesti stigao je početkom 1919. godine. Nije bio toliko smrtonosan kao drugi val, a potrajao je do lipnja 1919. ili, prema nekima, čak do lipnja 1920. godine. Budući da je tada rat već bio završio, ljudi nisu imali mnogo strpljenja slušati o gripi pa je stoga treći val dobio razmjerno malo medijskog pokrića. Prema novijim istraživanjima postoje tri razloga zašto se bolest pojavila u trima valovima. Prvi su temperaturne razlike, drugi su vrijeme održavanja nastave u školama (školski praznici), a treći i najvažniji bile su promjene u ljudskom ponašanju nastale zbog pandemije. Razlog zašto je baš drugi val bio najsmrtonosniji do danas je ostao nepoznat.
Porijeklo i naziv bolesti
Pojam „španjolska gripa“ zapravo i nije precizan. Naime, gripa nije prvo zabilježena u Španjolskoj, već je to ime dobila zahvaljujući političkim okolnostima. S obzirom na to da je Španjolska ostala neutralna u ratu, nije bilo cenzure, što je omogućilo novinarima da slobodno izvješćuju o posljedicama bolesti. U zaraćenim je državama, međutim, sloboda tiska bila vrlo ograničena. Vlade su nastojale ograničiti vijesti o bolesti jer su strahovale da bi precizno znanje o posljedicama te pogubne bolesti moglo smanjiti borbeni moral stanovništva. Ipak, broj mrtvih rastao je takvom brzinom da više nije bilo moguće zataškati bolest. Neke su vlade bile toliko uzbunjene pandemijom da su uvele zabrane rukovanja (u Arizoni) ili pljuvanja na javnim mjestima (u Francuskoj). U samoj Španjolskoj gripa je bila poznata pod nazivom „napuljski vojnik“, prema pjesmi iz operete La canción del olvido (Pjesma zaborava). Federico Romero, jedan od libretista, navodno je izjavio da se ta pjesma među ljudima širi poput gripe. Čak je i španjolski kralj Alfonso XIII. pretrpio gripu. Točno porijeklo bolesti do danas je ostalo nepoznato. Vjerojatno je prvotno pogodila kokoši, a zatim mutirala i prešla na svinje, da bi na kraju zarazila ljude. Postoje teorije o tome da je potekla iz Francuske, SAD-a (savezne države Kansas), Austrije, Bliskog istoka, Dalekog istoka (putem 96 000 kineskih radnika koje su sile Antante dovele na rad u Francusku) ili čak s meteora koji je pao na Zemlju.
Mjere zaštite
U vrijeme izbijanja ubojitog virusa većina je medicinskog osoblja bila zauzeta liječenjem golemog broja žrtava Prvoga svjetskog rata. U Ujedinjenom Kraljevstvu zbog rata su svega tri medicinske sestre bile raspoložive na milijun stanovnika. Nije postojao nikakav univerzalan lijek protiv gripe niti mogućnost masovnog cijepljenja (tako je npr. u SAD prvo cjepivo protiv gripe uvedeno tek 1944. godine). Najbolji savjet koji su liječnici mogli pružati stanovništvu bio je da preko nosa i usta nose višeslojne maske, što nije bilo od velike koristi jer se radilo o virusnoj, a ne bakterijskoj infekciji. Naravno, medicinsko osoblje također je bilo podložno gripi. Zanimljivo je da su neki liječnici smatrali da se oboljeli trebaju suzdržati od konzumiranja alkoholnih pića, dok su drugi predlagali drevni lijek za sve bolesti uključujući strah – žestoka pića. Treći su preporučali pola boce laganog vina dnevno. Smatralo se da pušenje pogoršava simptome, pa su neki liječnici savjetovali oboljelima da se suzdrže tijekom bolesti, ali nije postojala nikakva organizirana kampanja u tom smislu. Još jedan od preporučenih lijekova bila je vruća kupka prije spavanja. Naravno, nastojalo se ograničiti javna okupljanja (npr. u nekim američkim gradovima poput Chicaga i San Francisca zabranjene su rasprodaje, a trajanje sprovoda ograničeno je na 15 minuta), no to u praksi nije uvijek bilo moguće provesti. U snažnije pogođenim sredinama zatvorene su škole, bolnice, gradske vijećnice i sl., koje su bile pretvorene u improvizirane bolnice. Većina stanovništva koristila je tradicionalne lijekove poput opijuma, laudanuma (alkoholne otopine opijuma), kinina, rabarbare, šećernog sirupa i octa. Neki su čak pokušavali primijeniti nadnaravne metode liječenja, poput nošenja krumpira u džepu ili vreće kamfora oko vrata. Zabrinuti roditelji nisu dozvoljavali djeci da pohađaju školu.
Posljedice bolesti za društvo
Suočeni sa surovom realnošću, ljudi su dočekali bolest s dozom fatalizma i jednostavno pokušali nastaviti živjeti kako su mogli. Mnogi su išli u kino ili kazalište gdje je gustoća ljudi mogla samo pogodovati širenju bolesti. U SAD-u je čak zabilježena utakmica bejzbola u kojoj su svi sudionici i gledatelji nosili maske preko lica. Iako su neki ljudi, poput ljekara, doživjeli procvat poslovanja, mnoge manje tvrtke nisu se mogle održati jednostavno jer nisu mogle osigurati dovoljno zaposlenika. Čak su i javne službe imale velikih problema – npr. u Londonu je jednog dana na bolovanju bila čak jedna trećina svih policijskih službenika. Poštanska služba i odvoz otpada radili su s bitno smanjenim kapacitetom. Nedostajali su i teleoperateri, što je znatno otežalo telekomunikaciju. Zbog velikog broja mobiliziranih i oboljelih, u nekim sredinama nije bilo dovoljno ljudi za žetvu. Nasreću, gripa obično ne bi harala pojedino naselje više od mjesec ili dva, tako da njene posljedice za ekonomiju ipak nisu bile nepremostive. U nekim je sredinama problem predstavljao velik broj nepokopanih tijela – budući da nije bilo vremena proizvesti dovoljan broj lijesova, mnoga su pokopana u masovnim grobnicama. U drugim su gradovima organizirani posebni vlakovi za prijevoz umrlih. Nekim je ljudima stres uzrokovan pandemijom, gubitkom posla i naoko vječnim ratom bilo više no što su mogli podnijeti – uočen je značajan porast broja suicida. Bolest je imala i izravan učinak na ratna zbivanja – tako je npr. prvi val bolesti u svibnju 1918. tri dana onemogućio kretanje britanske Kraljevske ratne mornarice. Bolest je, naime, tada zahvatila čak 10 313 pripadnika mornarice. Pandemija je još teže pogodila Centralne sile, koje si 1918. više nisu mogle priuštiti takve gubitke. Moguće je da je time skratila trajanje Prvoga svjetskog rata.
Zaborav
Već tijekom 20-ih godina 20. stoljeća spominjana je razmjerno rijetko. Jedan od razloga za to sigurno je Prvi svjetski rat. Iako je odnio manje života, taj je sukob trajao dulje i posvećeno mu je mnogo više medijskog prostora. Bolest je u javnoj svijesti shvaćena jednostavno kao produžetak ratnih stradanja. Drugi razlog leži u tome što je svaki val „španjole“ obično trajao razmjerno kratko. Dok bi ljudi shvatili stvarne razmjere i pogubnost te pošasti, ona bi već – barem na neko vrijeme – nestala.
Otkrivanje uzročnika
[one_half][box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Zanimljivo je da su prva nagađanja o uzrocima bolesti uključivala teorije poput onih da je gripa posljedica rovovskog ratovanja, tj. kemijskog oružja ili „dima i plinova“ s bojišta. Neki su čak sumnjali da se radi o tajnom njemačkome biološkom oružju.[/box][/one_half]Liječnici su prvotno smatrali da bolest uzrokuje Pfeifferov bacil, kojeg je otkrio njemački znanstvenik Robert Friedrich Pfeiffer. No, autopsije su ubrzo pokazale da to nije slučaj. Ipak, iako znanstvenici 1918. nisu znali da je uzročnik bolesti virus, shvatili su da se prenosi kihanjem i kašljanjem. S druge strane, neobična narav pandemije iz 1918. značila je da su mnogi liječnici pogrešno dijagnosticirali bolest kao prehladu, koleru ili čak kugu. U svakom slučaju, u vrijeme izbijanja bolesti postojalo je vrlo malo preciznog znanja o virusima. Iako su ujesen 1918. pokrenuti pokušaji izrade cjepiva za gripu, tek je 1933. godine prvi puta izoliran virus gripa A, 1940. gripa B, a 1950. gripa C. Rutinsko cijepljene bilo je moguće tek 1950-ih, i to samo u najrazvijenijim zemljama. No, iznimna prilagodljivost virusa gripe značila je da cjepivo ostaje učinkovito samo 1 – 2 godine.
Gripa u Hrvatskoj
U hrvatskoj je historiografiji do sada malo prostora posvećeno pandemiji gripe iz 1918. godine. Poznato je da je prvi val gripe u Zagreb stigao u srpnju 1918. godine. U Zagrebu su tada vladali loši higijenski uvjeti, grad je bio prenapučen (mnogo je ljudi dolazilo u grad u potrazi za boljim životom) te su se osjećale strašne posljedice Prvoga svjetskog rata u vrijeme kada je Austro-Ugarska bila pred slomom. Među prvim oboljelima bili su vojnici u Zagrebu i Požegi. Daljnje vijesti o širenju bolesti pojavile su se tek u rujnu, kada su zabilježeni slučajevi gripe u Zadru, Rijeci i Sušaku, a idućeg se mjeseca bolest proširila u pandemiju koja je zahvatila velike dijelove središnje i istočne Hrvatske te Dalmacije. Najteže su pogođeni ljudi koji su radili u zatvorenim i prenapučenim prostorijama poput tvornica i ureda. Zemaljska vlada obavijestila je pučanstvo o pandemiji tek početkom listopada. U Zagrebu je organizirana medicinska pomoć za imovinski ugrožene osobe, a liječnicima su za prijevoz na raspolaganje stavljeni fijakeri u vlasništvu grada. No, sve u svemu, možemo reći da je Zemaljska vlada podcijenila ozbiljnost situacije. Godine 1918. u Zagrebu je od gripe umrlo oko 900 ljudi, a 1919. još 15-ak. Ukupan broj poginulih u Hrvatskoj nije nam poznat zbog nedostatka podataka, no mogao bi biti između 15 000 i 20 000, od kojih je većina izginula u listopadu 1918. godine.
LIJEČNIK U FORT DUVENSU KRAJ BOSTONA KRAJEM 1918.: “Ova je epidemija započela prije otprilike četiri tjedna te se razvila tolikom brzinom da je cijeli vojni logor demoraliziran i da su obustavljeni svi nekritični poslovi (…) Ovi ljudi na početku izgledaju kao da pate od [obične gripe], ali kad ih dovedu u bolnicu, vrlo im se brzo razviju simptomi najgore upale pluća koja je ikad zabilježena. Dva sata nakon što budu primljeni, na obrazima im se pojave mrlje boje mahagonija, a nekoliko sati nakon toga pojavi se cijanoza, koja se širi od ušiju i preko cijelog lica, tako da je teško razlikovati obojene ljude od bijelaca. Smrt nastupa svega nekoliko sati nakon toga – disanje im postane gotovo nemoguće i na kraju se guše. Užasan prizor. Još bi se nekako moglo izdržati kada bi umro jedan, dvojica ili dvadesetorica, ali vidjeti ih kako padaju kao muhe ima težak učinak na živce. U prosjeku imamo oko 100 smrtnih slučajeva dnevno, a pošast i dalje ne posustaje. Siguran sam da je u pitanju nova infekcija, ali ne znam kakva.“…izvor-/OVDJE
D.K.