Sprovod mons. Nikole Dučkića…Don Nikolin život je primjer kako izvanjsko, materijalno siromaštvo nije prepreka ostvariti poslanje i duhovni, svećenički poziv

Na misi je propovijedao i sprovodni obred na groblju predvodio mostarsko – duvanjski biskup Petar Palić, kojega je don Nikola krstio, poslao u sjemenište i pratio na njegovom svećeničkom putu.

Na ispraćaju don Nikole bili su i nadbiskup barski Rrok Gjonlleshaj, biskup prizrenski Dodë Gjergji, ujedno i biskup don Nikoline rodne župe Janjevo, novoimenovani dubrovački biskup Roko Glasnović, četrdesetak svećenika, među kojima mnogi podrijetlom iz Janjeva te više tisuća vjernika, pripadnika najstarije hrvatske dijaspore iz Janjeva, pristiglih u Kistanje iz cijele Hrvatske i inozemstva.

Don Nikola je za života smatrao da su njegov najveći dar vjernici i taj najveći dar silno ga je pohodio i u njegovom posljednjem ispraćaju. Veličanstveno zajedništvo zahvale svih staleža vjernika za don Nikolina dobročinstva i njegovo požrtvovno služenje bilo je dirljivo svjedočanstvo snažne povezanosti puka i jednog svećenika koji je u punini ostvario svoje svećeničko zvanje te je ostavio duboki trag u svima kojima je bio suputnik, čiji je bio duhovni i materijalni graditelj pastir. Uz podizanje žive Crkve, mons. Dučkić imao je umijeće i materijalne izgradnje crkvenih zdanja što također potvrđuje don Nikolinu gorljivost za Dom Gospodnji.

Mons. Dučkić ostavio je ne samo tragove vjerskog odgoja, pouke i privrženosti u pojedincima, nego je dao epohalni doprinos razvoju cijele zajednice Hrvata podrijetlom s Kosova u teškom trenutku sedamstoljetne povijesti Janjevaca, koji su se zbog rata 1990.-ih godina i srbijanskog neprijateljstva ponovno vratili u svoju domovinu Hrvatsku. Stoga se u razmatranju don Nikoline uloge pastirskog predvodnika Hrvata izbjeglih s Kosova metaforički promatra i don Nikolu kao ‘Mojsija Janjevaca’.

Mons. Dučkić inkardiniran je u Zadarsku nadbiskupiju 20. lipnja 2007. g., a prijem u Zadarsku nadbiskupiju potvrđen mu je 17. srpnja 1999. g. Prva skupina Janjevaca u Kistanje dolazi u ožujku 1997. g. Don Nikola dolazi u Kistanje 1999. g. Pastoral među Janjevcima u Zadarskoj nadbiskupiji don Nikola započinje 9. rujna 1999. g. Trogodišnji sužupnik u Kistanjama bio je od 11. prosinca 1999. do 11. srpnja 2002., kada postaje župnikom župa Kistanje, Nunić i Ervenik u Benkovačkom dekanatu. Don Nikola je bio župnik u Kistanjama petnaest godina (2002.-2017.) gdje je izgradio veliku župnu crkvu Sv. Nikole (2000.-2007.).

Na vlastitu zamolbu, zbog narušenog zdravlja, 26. veljače 2015. razriješen je službe župnika u Kistanjama i odlazi u mirovinu 10. srpnja 2017. godine. „Prije četiri i pol godine mons. Dučkić pošao je u zasluženu mirovinu i ostao u Kistanjama među svojima, sve do svoje smrti. Vi ste ga, dragi vjernici i u mirovini od milja zvali „naš župnik“. S pravom to kažete, jer pratio vas je vjerom i pouzdanjem starozavjetnog patrijarha Abrahama na vašem putu, od Janjeva do Kistanja. Kao višegodišnji učitelj i odgojitelj u vjeri brojnih pokoljenja, don Nikola je živom pobožnošću požrtvovno služio Bogu, Crkvi i narodu, pa s pravom zaslužuje i naslov janjevačkog patrijarha“ izrazio je priznanje osobnosti don Nikole nadbiskup Puljić u govoru na početku mise, rekavši da stoga ne čudi tolika brojnost naroda na njegovom sprovodu koji je pokazao kakva je veličina i „plemenita duša“ bio don Nikola.

Nadbiskup je podsjetio na Godinu svetog Josipa, kojega se u litanijama naziva hranitelj Sina Božjega, potpora obitelji, zaštitnik umirućih i svjetlost patrijarha. Sve te pastirske osobine ostvario je i don Nikola u svom životu.

„Patrijarsi su bili veliki muževi Staroga zavjeta kojih je bilo dvadeset i dvojica. Desetorica su živjeli prije općeg potopa, a dvanaestorica nakon potopa. Prvi je bio Adam, praotac roda ljudskoga, a Noa, koji je doživio opći potop, bio je deseti. Abraham, praotac naše vjere koji je bio među posljednjim patrijarsima, ostavio je svoj rodni kraj na Božji poziv i pošao kamo ga je Jahve uputio. I mons. Dučkić je poput Abrahama „ostavio svoje rodno Janjevo“ uoči velikog Jubileja Crkve i krenuo s narodom u Hrvatsku, u Kistanje, 1999. godine“ rekao je mons. Puljić.

Na blagdan Svete Obitelji, 26. prosinca 2021. g. kada je u Kistanjama predvodio misno slavlje, nadbiskup Puljić posjetio je don Nikolu u njegovoj bolesničkoj sobi u župnoj kući. „Odatle je zadnjih godina mogao za sve upućivati nebu samo molitve i vlastito trpljenje. Zahvalni smo Božjoj Providnosti što smo ga imali, kao i za svjedočanstvo istinskog misnika koji je s ljubavlju i oduševljenjem vršio svećeničku službu, pa je dopratio desetak svećenika do oltara i desetak časnih sestara do njihovih zavjeta. Neka ga Svemogući nagradi za to sveto i plemenito djelo“ istaknuo je mons. Puljić.

Život don Nikole znakovit je već i po datumu njegovog rođenja – rođen je na blagdan sv. Leopolda Mandića, 12. svibnja 1941. u Janjevu. Bio je šesto od sedmero djece u obitelji, od roditelja Marijana i Marije rođ. Đurić.

Na kraju mise izrečena su tri dirljiva živopisno dramaturška, vjerničko poetska svjedočanstva o don Nikolinom životu. U ime svećenika i rodbine od don Nikole se oprostio don Josip Dučkić, u ime kistanjske župe Prikazanja BDM Sebastijan Dučkić, obojica nećaci don Nikole te don Filip Vicić u ime Letničana.

Don Nikolin život je primjer kako izvanjsko, materijalno siromaštvo nije prepreka ostvariti poslanje i duhovni, svećenički poziv, kada su u osobu Božjom milošću i roditeljskim odgojem položena istinska duhovna i karakterna blaga koja sjaje kao zlatno bogatstvo dajući zalog vječnog života.

„Kao dječak, don Nikola se rado igrao svećenika. Organizirao bi procesiju od susjede do svoga dvorišta i u svom dvorištu imao misu. U 4. razredu osnovne škole župnik, salezijanski svećenik Vinko Sraka, upitao je don Nikolu: „Kolja, hoćeš li biti svećenik?“. Kolja na albanskom znači Nikola. Don Nikola mu je odmah odgovorio ‘Hoću’“ rekao je don Josip Dučkić. Don Nikola je isprva mislio biti salezijanac, no u komunizmu nije bilo dozvole za rad te crkvene škole. Nakon završene osnovne škole don Nikola je otišao u pazinsko sjemenište gdje ga je primio mons. Smiljan Franjo Čekada, skopski biskup od 1940. do 1967. godine.

„Don Nikola je bio čovjek vjere, ali je imao siromašno djetinjstvo. Kad je trebao poći u sjemenište u Pazin, dva dana prije polaska u sjemenište tata mu je rekao: ‘Polaziš u sjemenište, a nemam ti što dati. Idem pješice u Letnicu. Majci Božjoj te dajem. Njoj te predajem, to ti je moj dar za sjemenište’. I tata ga je zagrlio i cjelivao. I molbu biskupu u Letnici don Nikola je prije polaska u sjemenište predao pješice hodočasteći Gospi. Kad je svojoj majci čitao pismo koje je stiglo iz pazinskog sjemeništa, što sve treba donijeti sa sobom u sjemenište, majka mu je rekla: ‘Nema sjemeništa! Nema škole! Doma ćeš ostati. Ne mogu ja prodati kuću da tebe školujem. Doma ćeš ostati, raditi i pomagati’“ ispričao je don Josip. Don Nikolina majka je brinula kako će prehraniti drugu djecu i obitelj, ako sve založe za don Nikolino školovanje.

Don Nikola je onda otišao kod kume Dragice, misleći da bi mu ona mogla materijalno pomoći.  Dragica je dječaku Nikoli rekla: „Mi toliko nemamo. To je za one koji imaju. Mi odnesemo u sjemenište ono što imamo i što možemo“.

No, Božje odabranje don Nikole od majčine utrobe bilo je nezaustavljivo. Don Nikola je pošao u sjemenište. Za ući u njega nije imao niti cipele, nego mu je majka kupila jeftiniju obuću, tenisice. Jednog jesenskog kišnog dana, dok su sjemeništarci bili u šetnji, tenisice don Nikole su se raspale od hodanja po kiši.

„I u sjemenište je ušao bos. Njegov kolega Ante Cirimotić dao mu je cipele da može ući u sjemenište. Nije imao knjige. Učio je ono što su učitelji govorili u učionici. Kad su se sjemeništarci koji su imali knjige igrali, don Nikola je uzimao njihove knjige i učio je za vrijeme odmora. A bio je odličan učenik, sve je prošao s pet. Prošao je gimnaziju i teologiju s izvrsnim uspjehom“ istaknuo je don Josip.

Don Nikola je zaređen za svećenika 29. lipnja 1966. g. u Janjevu. Kao mladomisnik bio je kapelan don Luki Cirimotiću u Binču, jednu godinu bio je kapelan u Letnici mons. Emanuelu Krajinoviću, a onda je postao župnik.

Don Nikola je bio prvi Janjevac župnik u Janjevu nakon pedeset godina. Župnik župe sv. Nikole u Janjevu bio je petnaest godina (1974.–1989.) gdje je temeljito obnovio župnu crkvu (1981.-1985.) i završio župnu kuću. Župnik Janjeva postao je u svojoj 33. godini života. U to vrijeme bilo je nezahvalno preuzeti župu Janjevo zbog podjele u vjerničkoj zajednici, no i tada je došla do izražaja don Nikolina hrabrost i svećenička odvažnost koja je povezivala njegove osobine autoriteta i ljubavi, u molitvenom predanju Gospodinu na koljenima. Koliko je bio požrtvovan, pokazuje i da su dok je don Nikola bio župnik u Janjevu, tamošnje mise zornice bile u pet sati ujutro.

Župnik u župi sv. Antuna u albanskom mjestu Binač gdje je izgradio novu crkvu bio je pet godina (1969.-1974.), prije toga bio je kapelan u Stubli. Svladao je Albanski jezik kako bi vjernicima navijestio Božju riječ. Jedanaest godina bio je župnik svetišta Majke Božje u Letnici (1989.-2000.) gdje je obnovio crkvu, izgradio kuću redovnicama, kuću za hodočasnike i arkade u crkvenom dvorištu gdje su ispovjedaonice i grob župnika iz turskih vremena, mučenika fra Antuna Maroevića.

Don Nikola je 26 godina bio dekan Kosovskog i Makedonskog dekanata (1969.-1995.) u Skopsko-prizrenskoj biskupiji, član Svećeničkog i građevinskog vijeća, konzultor i desetogodišnji skopsko-prizrenski ekonom, profesor Latinskog jezika u skopskom Sjemeništu i gimnaziji. Bio je bliski suradnik skopsko-prizrenskog biskupa Joakima Herbuta i Marka Sopija, administratora Prizrenske biskupije.

Prizrenski biskup Nikola Prela 1993. imenovao je don Nikolu biskupskim vikarom za Hrvate na Kosovu i zamolio ga da se brine za Hrvate koji su odselili u Hrvatsku. Tada je dobio dozvolu zagrebačkog kardinala Franje Kuharića da im izdaje dokumente temeljem kopija matičnih knjiga koje je učinio kako bi Janjevci imali sređene biografske podatke te je u Zagrebu otvoren i ured za Hrvate s Kosova.

U Domovinskom ratu duhovno i materijalno je pomogao izbjeglice iz Janjeva i Letnice. Don Nikola je pripadao svom hrvatskom narodu rođenjem, sviješću i srcem. Gdje god je došao, radio je sa srcem na slavu Božju, za spas Crkve i dobro naroda. Pomagao je siromahe ne gledajući tko je Hrvat, Srbin ili Rom. Nikad nije dijelio ljude po nacionalnoj pripadnosti i vjeri. Svjestan svojih korijena i pripadnosti narodu Hrvata, poštovao je druge u njihovoj različitosti, čime je zaslužio i poštovanje drugih ljudi.

Don Nikola je svojim djelovanjem obilježio i pomogao život Janjevaca i u doba zadnjeg odlaska Janjevaca s Kosova 1991. g. Na ulasku u osmo stoljeće svoga postojanja, Crkva u Janjevu našla se u turbulentnom vremenu povijesnih mijena, raspada bivše države i komunizma. Hrvati su počeli napuštati Janjevo krajem 1991. g. Četrdeset i dvojica mladića koja su završila vojsku tada su dobili pozive za odlazak u rezervni sastav. Nisu htjeli ratovati protiv svog naroda u Hrvatskoj. Odbili su taj poziv u vojsku. Bojeći se represije, njihove obitelji prve su otišle u Zagreb na jesen 1991. g. Druga skupina Janjevaca otišla je 1992. godine.

“Baš tada, kad su mladići dobivali pozive za vojsku rezervnog sastava za koje se znalo da će ih slati u rat na svoju staru domovinu, Hrvatsku, našao se na čelu jedan čovjek, svećenik, koji je poput Isusa na lađi apostolima rekao “Ja sam, ne bojte se”. Don Nikola se upustio u za mnoge nerazuman posao. Ali bio je hrabar poći sa svojim narodom tamo gdje nisu bili prostrti crveni tepisi niti se očekivao lagodan život. Ipak, vidjela se zora novog dana koja je davala nadu za novi početak, novog života. Premda su neki govorili “To je neuspjeli Mojsije”, mi danas vidimo i svjedočimo da je to ipak bio uspjeli Mojsije. To je zlato”, rekao je don Nikolin nećak don Josip Dučkić na proslavi 50 godina misništva mons. Dučkića koje je don Nikola proslavio u Kistanjama 1. listopada 2016. godine.

Don Josip je zahvalio nadbiskupu Puljiću što je dopustio da don Nikola kao umirovljeni svećenik  živi u župnoj kući u Kistanjama. Zahvalio je i župniku Kistanja don Ivanu Perkoviću koji je don Nikolu s ljubavlju prihvatio i požrtvovno brinuo o njemu dvije godine. Osobita zahvala ide sestrama milosrdnicama u Kistanjama, s. Editi Špralja koja je kao domaćica kuhala, prala, glačala, spremala, čistila i njegovala don Nikolu, kao i s. Blaženki Delongi koja je uz sav posao u školi i crkvi dolazila pomoći oko don Nikole.

„Don Nikola je bio gostoljubiv. Vrata njegove kuće uvijek su bila otvorena, za svakoga. Ljudi mu dolaskom na sprovod u tolikom broju uzvraćaju ljubav koju je on davao kao svećenik. Sebastijan Dučkić bio je više nego desna ruka koji je pomogao oko brige za don Nikolu, crkveni odbor je organizirao pogreb, crkveni zbor Kistanja pod vodstvom s. Blaženke Delonga uzveličao je misno slavlje. Hvala vjernicima koji su uvijek pitali Kako je don Nikola? i molili za njega. Mi, djeca od oba brata, Sebastijan i Luka, imali smo svoje očeve, ali don Nikola je bio naš tata. Kad god je dolazio iz Binča, sjećam se da bismo mi kao djeca rekli, Došao je tata!“ zahvalio je svima don Josip Dučkić, obrativši se don Nikoli: „Prošli ste iskustvo, ne više vjere, nego susreta s Isusom Kristom, svojim Gospodinom. On koji ima ključeve života i smrti neka Vam otvori vrata nebeska“.

„Don Nikola je hrast janjevačkog roda. Sin Janjeva vraća se u kuću Očevu“ rekao je u svom govoru na kraju mise don Nikolin nećak Sebastijan Dučkić. Na don Nikolinoj grobnici, podno prikaza hostije i kaleža uklesano je ‘Ja sam uskrsnuće i život’.

„Podarimo hvalu onome koji je ljubavlju krvario. Urušio se još jedan hrast roda našega, čijim padom ranjeni smo ranom ljubavi. Pitam se, otkud Vam toliko blago koje moljac ne može nagrizati? Opisati lik i djelo toga vrsnog svećenika, opus njegovog djelovanja je toliko širok i povijesno značajan, za našu zajednicu epohalan. Gdje god boravio, ovaj vrsnik ostavio je neizbrisivi trag, od rodnog Janjeva, Letnice, Binča, Zagreba, Skopja do Kistanja. Svugdje se uočavaju znakovi njegovog sebedarja, ljubavi i žrtve. Uvjereni smo da ga je vijenac slave u nebu dočekao. Svojim dobrim djelima učinili ste nas dužnicima trajne zahvale. Pred Sucem pravde nemojte zadrhtati, jer Vas dopratiše divna djela“ rekao je u ganutljivom biblijsko – teološkom obraćanju don Nikoli njegov nećak Sebastijan Dučkić. Istaknuo je don Nikolinu prisnost s potrebitima, bolesnima i siromašnima, rekavši da je život don Nikole bio kao pokaznica Isusa.

„Svakome tko pokuca na njegova vrata, kriomice bi stavio nešto u ruku. Njegova svećenička ljestvica bila je visoko postavljena. Krasila ga je ljudskost, bio je neumoran u djelatnom sebedarju. Vičan u organizaciji jubilejskih, liturgijskih, kulturnih svečanosti i događaja, vrstan i poučljiv u propovijedima, govorima i poukama. Osobito dirljiv u govorima na sprovodu mnogih koje je ispratio, nemali put suznih očiju i drhtavog glasa. Posebno je molio i služio mise za duše u čistilištu. Bio je promicatelj pobožnosti prema Slugama Božjim i blaženicima hrvatskog podrijetla s Kosova“ rekao je Sebastijan Dučkić, istaknuvši čovječnost koje je don Nikola živio s onima kojima je poslan. Gostoprimstvo i gostoljubivost don Nikole je nadaleko poznata i bez premca.

„Život toga čovjeka je sjeme koje je u sebi umrlo i donijelo obilat plod. Odgojio je mnoge generacije vjernika, svojim primjerom potaknuo je mnoga duhovna zvanja. Njegov poticaj i pratnja zaslužna je za zvanja desetak svećenika i desetak redovnica. Ljubavlju krvareći mazao si naše dovratnike, kako bi nas smrt zaobišla. Hrvatska zemlja koju si toliko ljubio neka te zagrli, grije i čuva do uskrsnuća u posljednji dan“ rekao je zaključno Sebastijan u ljubavi za svoga strica.

Don Filip Vicić prisjetio se kako je kao dijete u Letnici vidio kad je za vrijeme vjeronauka don Nikola pred svetohraništem i likom Gospe Letničke uronio u molitvu. „Jednog dana na  vjeronauku u crkvi, dok smo slušali don Paška, došao je don Nikola i kleknuo pred svetohranište i lik Gospe Letničke. Dugo je molio, molio, klečao i klečao. Mi smo završili vjeronauk, a on je još uvijek klečao i molio. S. Irineju sam pitao: Sestro, zašto ovaj velečasni toliko kleči i moli, tako dugo? Odgovorila mi je: On moli za sve nas. Kako za sve nas, bio sam iznenađen. Mislio sam da treba moliti samo za roditelje, brata, sestru, baku i djeda. Tako sam kao dijete zamišljao, da je to dosta. U tom trenutku, u tom odgovoru, u mom životu kliknulo je nešto – Možda bih i ja trebao moliti za sve. Vjerujem i nadam se da je tu početak duhovnog zvanja u meni. Ne samo u meni, nego u mnogima, don Nikola je najprije sam bio  svjedok svoga svećeništva. Svjedočio je ljubavlju i vjernošću prema svakome i moleći za svakoga svećenika. Rekao mi je: Nemoj zaboraviti – kad ti ne moliš, ja ću moliti za tebe!“ ispričao je don Filip, u zahvalnosti Bogu za svećenika koji je „ulijevao nadu, sigurnost, hrabrost i nadasve duhovnost. Uvijek je mislio na Letnicu i Letničane, pa i dok je bio župnik u Janjevu, materijalno je izgrađivao i Letnicu. U Letnici i pri dolasku u Hrvatsku puno je učinio za sve nas. Dolazio je na sve mlade mise. Našao je vremena. Odgodio je sve da bi nas podržao u prvim koracima svećeničkog i redovničkog života“ istaknuo je don Filip koliko je don Nikola svjedočio svojom brižnom pastirskom prisutnošću i blizinom.

„Uzmimo primjer don Nikolinog života. Ako živimo po tom primjeru, u Hrvatskoj neće manjkati svećeničkih ni redovničkih zvanja. Bio si pastir svih duša, svih vjernika, napose duša Janjevaca i Letničana. Živio si punim duhovnim plućima, s jednim plućnim krilom za Janjevce, s drugim plućnim krilom za Letničane. Za sve što si u životu činio, neka ti Bog bude nagrada“ poručio je don Filip Vicić.

Don Nikola je organizacijski doprinio i slavlju 675. obljetnice prvoga pisanog spomena župe Janjevo 1978., posjetu kardinala Kuharića, apostolskog nuncija i sv. Majke Terezije. Don Nikola je imao ljubav prema liturgiji, radu s ministrantima, osmišljavao je polnoćke, vazmena bdjenja i druga euharistijska slavlja praćena skladnim i profesionalnim pjevanjem mješovitog i dječjeg zbora. Poticao je, prepoznavao i podržavao plamen Božjeg poziva u srcima mladića i djevojaka.

Stasit i gromkog glasa, don Nikola je bio pedantan i točan, pristupačan i otvorenog srca, s osmijehom koji je sugovorniku uvijek iskazivao poštovanje i uvažavanje. Don Nikoline pastirske zasluge pohvalio je i don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, kojemu je don Nikola prve tri godine služenja u Kistanjama bio sužupnik.

„Opravdao si ime koje su ti na krštenju dali tvoji roditelji: Nikola znači pobjednik u narodu – iz naroda za narod! Poput svoga nebeskog zaštitnika, život si posvetio malenima i siromašnima. Bio si im pravi učitelj u umijeću življenja, jer si svoje vrijeme posvetio njima, zaboravljajući sebe. Trenuci proživljeni s njima davali su ti energiju za svakodnevni život. Bio si nadahnuće mnogima za pronalaženje tajne jednostavnog i sretnog života u svakodnevnom životu: važnije je biti nego imati; davanje vrijedi više od primanja; rad na sebi s predanošću, strašću i povjerenjem postaje dobitna navika“ rekao je don Gašpar, istaknuvši da je don Nikola ulijevao hrabrost, radost i nadu življenja župljanima ali i mnogima iz drugih religija i nacija.

“Nada se dokazuje u patnji i bolnim kušnjama. Nada je radost, entuzijazam i nadahnjuje mnoge. Opravdao si svoju svećeničku službu. Upravo takav Nikola, zračio si radošću i srećom što si svećenik – strastveno si tražio i ljubio Gospodina. I povjerovao mu, kako bi mu otvorio svoje srce za čuđenje i divljenje. Sa žarom i hrabrošću nudio si što si sam doživio i naučio. Pred krizama i promjenama, preokretima, pronalazio si duhovne resurse iz kojih si mogao crpiti i koji su te činili jakim. Tako se prenosi vjera: ‘zarazom’, od usta do uha, od srca do srca. Bio si uvjeren i osvjedočen: mi smo djeca velikog obećanja, nasljednici velikih događaja. Ostavio si naraštajima snažnu poruku koja izbija iz tvoje osobnosti, tvoga stava i tvoga imena: ‘Jao vremenu u kojem glasovi vapijućih u pustinji zašute, preplavljeni svakodnevnom bukom, zabranjeni, ugušeni ili utopljeni u bjesnilu napretka, ušutkani ili iz straha i kukavičluka postanu tihi i nečujni’“ poručio je don Gašpar Dodić.

Zauzimanjem don Nikole, u Janjevo su došle Milosrdne sestre Svetog Križa iz Đakova, među kojima je i pet redovnica križarica, podrijetlom Janjevki. Na sprovodu je bila s. Josipa Ćibarić, Janjevka. „Don Nikola je svima nama domaćima i sestrama iz naše Provincije bio kao otac. Pravi duhovni otac koji je mene i nas uvijek upućivao na pravi put kao vjeroučitelj, svećenik. Pokazivao nam je uvijek u Božjem duhu, vodio nas je, na prvom mjestu svojim životom, a onda i riječima“ rekla je s. Josipa Ćibarić.

Don Nikola je preminuo u četvrtak, 30. prosinca u župnoj kući u Kistanjama u 80. godini života i 56. godini svećeništva. Izraze suosjećanja i povezanost u molitvi izrazili su i šibenski biskup Tomislav Rogić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas koji je bio osobni prijatelj pokojnika, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, skopski biskup Kiro Stojanov i kotorski biskup Ivo Štironja.

U izvanjskom, materijalnom siromaštvu u Janjevu kao dijete je odrastao, u izvanjskoj, materijalnoj oskudici u Kistanjama svoj je ovozemaljski život mons. Nikola Dučkić pavlovski dovršio, dobar boj bijeći i vjeru sačuvavši. I s bolesničke postelje je poručivao kako svoje boli prikazuje i moli za sve svećenike, redovnike i vjernike diljem Hrvatske i Hrvate u svijetu, za Crkvu i sve ljude.

U obje te sredine, u Janjevu i Kistanjama, na početku i kraju njegovog životnog puta, raskošno poput Grada na Gori Janjevcima svijetli najdragocjenije – župna crkva i župna zajednica. Može sve drugo i uokolo zemaljsko biti narušeno i napuklo, ali crkva kod Janjevaca mora biti stamena i sjati, postojati – živa Crkva vjernika, osvjedočenih pouzdanika u Božju providnost kao i crkveno zdanje, hram Božji gdje Janjevci Božjem žrtveniku prinose zahvale i molitve.

Don Nikola je u jednom svjedočanstvu za života rekao kako je upaljeno svjetlo u župnoj crkvi sv. Nikole na uzvisini u Janjevu u mraku komunističke represije i kasnijih pritisaka, za Janjevce bio znak života i utjehe, ohrabrenje da izdrže sve nedaće – u tami okruženja koje kroje moćnici ovoga svijeta, samo uputiti pogled prema crkvi sv. Nikole u Janjevu, njima je značilo život, hrabrilo ih i podizalo duh – kao podsjetnik da je crkva i Crkva s njima, u njima, znak kome su povjerovali. I oluja uzburkanog života Janjevaca u njihovim dušama i tim brojnim obiteljima se stišavala.

Sv. Nikola i njegova ispružena biskupska ruka, zaštitnik putnika, simbol darivanja i dobročinitelj potrebnih, prati svoga imenjaka don Nikolu Dučkića, putnika od Janjeva, preko Zagreba do Kistanja, od njegovog rođenja do njegove smrti. Don Nikolin krug je zatvoren i cjelina zaokružena, od župne crkve sv. Nikole u Janjevu do velebne župne crkve sv. Nikole koju je on dao izgraditi, s visokim zvonikom, u Kistanjama.

I duga, središnja ulica dr. Franje Tuđmana u Kistanjama kuda je išla sprovodna povorka više tisuća ljudi s lijesom don Nikole, svakim korakom Janjevaca koji su oživjeli Kistanje, simbolično je ukazala na povezanost dvojice hrabrih predvodnika svoga naroda u izlasku u slobodu – prvog hrvatskog predsjednika, državotvorca dr. Franje Tuđmana i mons. Nikole Dučkića, mojsijevskog pastira Janjevaca u povratku u njihovu hrvatsku domovinu.

Predsjednik Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, kojemu su Janjevci 2016. g. u Novom naselju u Kistanjama podigli spomen – stijenu na kojoj piše: „U prigodi 20 godina povratka Domovini, postavi zahvalni janjevački puk“, pružili su trajni dom i egzistencijalno domaćinstvo Janjevcima u njihovoj staroj domovini, što je za njih značilo povratak svojim narodnim korijenima.

Dostojanstveno i veličanstveno mnoštvo naroda na sprovodu don Nikole pokazalo je – ako se čovjek i nađe u izvanjskoj pustinji, spone čvrstog zajedništva obitelji i povezanost narodne zajednice u okrilju Evanđelja i Crkve, životvorna su oaza i rasadište duhovne radosti na putu vječnog života.

Sv. Nikola svijetli Janjevcima, a Janjevci svijetle (u) Hrvatskoj. I u Kistanjama crkva sv. Nikole u suvremenim nasrtajima mraka svijetli, a Janjevci dušom kliču i pjevaju Davidov psalam uspinjanja: „Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u Dom Gospodnji“. To je trajni izvor njihovog ostanka i opstanka. To je svojim primjerom, djelima i riječima naviještao i zaglavni kamen, spasitelja Isusa Krista svjedočio, mons. Nikola Dučkić, donosi IKA.