Reagirajući na intervju koji je Dubrovačkom listu u broju od 27. avgusta dala Slavica Stojan, povjesničarka književnosti i donedavna predsjednica ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u kojem se suprotstavila tezi nekih srpskih tzv. “povjesničara književnosti” da je “Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski”, dugogodišnji projugoslavenski i prokumunistički aktivist i predsjednik “Antifašističke lige RH” (što god to značilo) Zoran Pusić napisao je “saopćenje” pod naslovom “O očuvanju vlastitog jezika. Mržnje“.
Dodajmo da Pupovčeve “Novosti” krivotvore činjenice prenoseći priopćenje, pa navode da se radi o, citiram, “tezi nekih srpskih povjesničara književnosti da postoji povezanost dubrovačke i srpske književnosti”, iako se u tekstu u Politici ne govori ni o kakvoj “povezanosti” nego se otvoreno svojata dubrovačka književnost kao “srpska”, iako u doba renesanse Srbi ne samo da nisu imali književnost, nego su koristili posve druge jezike od onog današnjeg, “srpskoslavenski” (ili “starosrpski”) i redakcija staroslovenskog jezika. Dakle, novosti pod plaštom kvaziintelektualizma jednostavno gebelsovski lažu, a Srbija svojatajući dubrovački jezik zapravo svojata Dubrovnik.
Priopćenje donosimo u cijelosti:
“Njena ‘znanstvena’ kritika te teze uglavnom se svodi na slijedeće tvrdnje: ‘Oni su vrsta agresivno-invazivne čeljadi (..) baš kao bube koje vam nastoje preplaviti kuću i teško ih je ukloniti koju god metodu koristio, gaženje nogama, otrovnim plinom, plamenikom.’
Na pitanje zgranutih novinara predsjedniku Matice hrvatske Miri Gavranu da komentira izjavu koja kao da je iskočila iz nekog davnog broja ‘Der Stuermera’, notornih nacističkih novina Juliusa Strechera, Gavran odgovara da je gđa Stojan ‘iznijela svoje viđenje srpskog svojatanja dijela hrvatske kulture, književnosti i jezične povijesti.’
Izjava gđe Stojan odnosi se, po svemu sudeći, na deklaraciju ‘Granice srpske književnosti’, sa znanstvenog skupa održanog u junu 2023. u rodnom mjestu Vuka Karadžića. Deklaraciju su potpisale sve katedre za srpski jezik u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, kao i Matica srpska.
Matica hrvatska i HAZU izdali su o tome 5.7. ’23. kritički osvrt pod naslovom ‘Nastavak srpske jezične i kulturne agresije na Hrvatsku, hrvatski jezik i književnost’.
Iz intervjua se ne vidi da li gđa Stojan uspoređuje svoje kolege iz Srbije s bubama koje treba ‘otrovnim plinom i plamenikom’ ili se to odnosi onako generalno. Poput transparenta BBB iz Kustošije, s natpisom ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu’ (2020. godine). Razlika je u tome što su taj transparent napisali klinci, koji su za to dobili šest mjeseci zatvora uvjetno – kao, s vremenom će se popraviti, a ovo je izjavila ugledna članica jedne od vodećih kulturnih ustanova u Hrvatskoj. Maloljetni i jedva punoljetni klinci zatrovani izjavama odraslih. Poput ove! Koja, posebno obzirom na reakciju Matice hrvatske, nanosi sramotu cijeloj Hrvatskoj, a poražavajuća je kritika onog dijela hrvatske javnosti koji u takvim ispadima mržnje ne vidi ništa zabrinjavajuće. I upozorenje da se, samo od sebe, to s vremenom neće popraviti.”
A koji su “argumenti” srpskih stručnjaka? “Ilustrativan primer jezičkih i drugih relacija Dubrovnika i Srbije predstavlja i to što Marin Držić, veliki dubrovački renesansni pisac, u jednom pismu pominje Mehmed-pašu Sokolovića kao čoveka „našeg jezika i narodnosti”. Teško da bi se moglo poverovati da je Držić, identifikujući se u određenom smislu sa Sokolovićem, mislio da je ovaj poreklom Turčin ili nešto drugo, a ne Srbin”, kaže neki “profesor” Slavko Petalović, te kako su se u “nacionalnom pogledu negdašnji Dubrovčani izjašnjavali upravo kao Dubrovčani. Srpske teritorije u okruženju bile su im od vitalnog značaja, te su posede svoje republike uvećavali kupujući teritorije od srpskih vladara, na primer, od cara Dušana, koji je, prema određenim izvorima, ustrojio i jednu biblioteku u Dubrovniku”. Koji su “određeni izvori” nije rekao, ali vjerojatno se radi o Jovanu Deretiću.
Slavica Stojan je u odgovoru na četničko-velikosrpska prisezanja odgovorila:
“Oni (Velikosrbi) su vrsta agresivno-invazivne čeljadi koji jednostavno ne odustaju. Baš kao i ove gore bube, koje se uvuku u kuću. Baš zato moramo djelovati. Svih ovih godina pišem objavu, izjavu, podnesak. Onda sam si razmišljala zašto to radim svake godine iznova. Napisat ću jednu te istu kratku izjavu i jednostavno ću je starinski šapirografirati. Svake godine, novi broj primjeraka jer ne očekujem da će oni stati. To su ljudi
iz čijih se objava i izjava, prije svega razaznaje njihov kulturološki i civilizacijski stupanj razvoja. Oni ne odustaju od našeg prostora. Kod njih je sveprisutna neutaživa žeđ za prostorom. Tko je danas, na ovom svijetu, od civiliziranih naroda opsjednut grabljenjem prostora. Barem danas živimo neopterećeno, slobodno, možemo živjeti gdje god želimo, nakon što čovjek pošteno zaradi neki novac. Želiš biti na moru, odi na more, kupaj se, plati hotel, vikendicu, možeš cijelo ljeto provesti na moru. Ne, to njima nije dovoljno. Oni žele posjedovati, žele posjedovati tuđi prostor! Na kojem nikad nisu bili i na kojemu se ne snalaze.
Cijelo ovo pitanje jezika i književnosti je prostor. I tko to ne vidi na takav način, u zabludi je! I to treba znati, razumjeti i uporno, kao što oni uporno kao bube napadaju, mi se moramo braniti”…
“Razmišljala sam dugo vremena o tome. Što nas briga! Imamo svoju državu, imamo svoju vojsku, policiju, svoje granice, svoje funkcionalno gospodarstvo. Oni nas štite. Iz Ministarstva kulture i vanjskih poslova im šalju prosvjedne note. Međutim, oni se na to ne obaziru i jednostavno ne možeš na to ostati imun. Sjetila sam se nedavno jedne pojave u prirodi koja me izluđivala. Riječ je o bubama koje u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti i kuće i dvorišta i unutrašnje prostore. Preplave i ceste. Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se tako nešto uvuče u kuću, treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da bi netko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i po postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorjenjivati. Poslije niza godina uspješne borbe i nadjačavanja njihove prepravljivačke strategije, one nestanu. Ne znam je li trajno, ali iz moje kuće su nestale i već ih dugo nema. Tako i s predatorima koji nam vrebaju s granice. Čovjek se ne smije opustiti.”