Feldmaršal Svetozar Borojević u Prvom svjetskom ratu obranio je hrvatske i slovenske zemlje od posezanja Italije. Njegov roditeljski dom u Mečenčanima preživio je tri rata, čak i razorni petrinjski potres, ali nije bio pod državnom zaštitom.
.
Roditeljska kuća u selu Mečenčanima kod Hrvatske Kostajnice, na kojoj je Družba Braća Hrvatskoga zmaja davne 1917. položila spomen-ploču u sjećanje na hrvatskog feldmaršala Svetozara Borojevića koji je u Prvom svjetskom ratu obranio hrvatske i slovenske zemlje od posezanja Italije, još donedavno je bila trošno zdanje urušenih zidova, oronula pročelja i krovišta, piše Večernji list.
No čak ni spomenik nebrige hrvatske države o jednom od svojih najvećih vojskovođa u povijesti danas nažalost više ne postoji. Kuća je uklonjena bez ikakva interesa lokalnih i državnih vlasti za njezino očuvanje u spomen na hrvatskog vojnog genija kojeg su se, naposljetku, odrekli svi.
Ova je vijest zaprepastila povjesničara Danijela Tatića, autora životopisa prešućenog velikana, koji se cijelim nizom znanstvenih i publicističkih radova zalagao da se Borojevića otrgne zaboravu. Usprkos činjenici da je kao znanstvenik nepobitno utvrdio i godinama unazad publicirao da je bez ikakve dvojbe riječ o roditeljskoj kući Borojevića, sisački konzervatori “nisu mogli” utvrditi tu činjenicu iako su je lako mogli pronaći u Tatićevim tekstovima objavljenim na internetu ili u opsežnoj Borojevićevoj biografiji koju je objavio, uključujući i cijelo poglavlje koje je posvetio upravo srušenoj kući u Mečenčanima i pritom nanizao niz povijesnih činjenica o njoj.
Istodobno, prvi susjedi u Mečenčanima već godinama traže očitovanje nadležnih institucija o njezinu statusu budući da je tako teško oštećena prijetila njihovoj kući. Iz dopisa u travnju 2021. koji su zaprimili iz Konzervatorskog odjela u Sisku koji potpada pod Upravu za kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija, proizlazi kako kuća nije bila pod državnom zaštitom pa su sisački konzervatori lopticu prebacili na Općinu Donji Kukuruzari. Općina je kuću mogla staviti pod lokalnu zaštitu, kako je preporučeno, što nije učinjeno, pa je srušena u siječnju ove godine, o čemu je prvi pisao portal Hrvatska povijest.
– Borojevića je nova politička korektnost nakon Prvog svjetskog rata odgurala na margine povijesne zbilje. Margine na kojima je ostao do te mjere da se i posljednji spomen na njega u Hrvatskoj izbriše bez traga. Hrvatska država i svi njezini političari koji se zaklinju u domoljublje, svi ti ministri kulture nisu uspjeli, ili nisu imali volje, shvatiti povijesnu veličinu i značaj Svetozara Borojevića. Roditeljski dom iz kojeg je uplakani mladi Borojević u pratnji svog kuma Đure Lazića krenuo u Nižu vojnu realku i time se otisnuo na dug i trnovit put kaljenja vojnika do najviše vojne časti danas više ne postoji. Preživio je taj dom tri rata, pa čak i razorni petrinjski potres, četiri države, da bi na kraju, na sveopću sramotu, skončao u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, u kojoj nema više spomena na jednog od najvećih vojskovođa Prvoga svjetskoga rata, jedinog Slavena koji je u austrougarskoj vojnoj povijesti imao tako visok čin, hrvatskog vojskovođe kojem su Mađari zahvaljivali jer ih je spasio od Rusa, vojskovođe čiji je genijalni um i karakter obranio slovenske i hrvatske domove – ističe povjesničar Danijel Tatić.
Feldmaršal Borojević
Svetozar Borojević od Bojne se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.
Po izbijanju 1. svjetskog rata sa 6. vojnim zborom kreće na Istočno bojište u Galiciju gdje je 4. rujna 1914. godine preuzeo zapovjedništvo 3. armije koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju. Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemyśl prve ruske opsade 10. listopada 1914. godine.
Odlikovan je 4. studenoga 1914. godine Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. godine kod klanca Dukla držao je položaje sprječavajući prodor ruske vojske na Dunav.
Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. godine imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine zapovjednikom 1. i 2. armije. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru i kralju Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči.
Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto (neki vojnici koji ga nisu voljeli zvali su ga hrvatski glavonja). Imenovan je general pukovnikom 1. svibnja 1916. godine. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskoga rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala.
Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odličja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens) 2. lipnja od lipnja 1917. godine. U razdoblju između 1917. i 1918. godine zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević). Na bojišnici je ostao do studenoga a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske.
Umro je 1920. godine. Ganutljiv govor na Borojevićevu sprovodu pripremio je dopukovnik Stevo Duić. “U lipnju 1917. – tijekom kriznoga razdoblja obrane na Soči – rekao je feldmaršal jednomu časniku: ‘To što smo zaglavili na ovome Krasu, dijelom je i moja krivnja, jer nisam htio pristati na predaju Trsta te slovenskoga i hrvatskoga područja. Za to me se može prekoriti.’ Sada postavljam pitanje, jesmo li se mogli s tako oskudnim sredstvima tako brzo ponovno dići. Ovaj je eksperiment – nevezano za moju domovinu – teško pao i ostalim austrijskim zemljama. Hrvatski narod trenutno nije slobodan, nego je i otvoreno opljačkan, jer su mu, časnom i poštenom, Srbi orijentalnim metodama stavili okove, koji će sljedeći put biti uništeni. Tada će doći dan kada će hrvatska domovina svomu velikom sinu otvoriti granicu i primiti ga sa svim počastima koje duguje Pobjedniku sa Soče i svojim vjernim braniteljima. Danas je austrijski pijetet preminulomu feldmaršalu odan dostojanstvenim sprovodom, a Beč ga je, kao njegova druga domovina, sa zapamćenom vjernosti dostojanstveno preuzeo. Austriji to Hrvati nikad neće zaboraviti. ‘Gubitci su veliki, najčešće se žalim. Sve nacije koje se bore na Soči nose ih ravnopravno i s istim herojstvom; također i Hrvati i Slovenci. Apsurdna je tvrdnja da ja svoje zemljake štedim na štetu drugih nacija. Oni to ne trebaju jer su junaci, isto kao što su bili u Karpatima. Ovdje svi znaju da oni štite svoju domovinu.’“
No kako vidimo – to se nije dogodiko, ne samo da ga domovina nije primila natrag s počastima nego mu je i rodna kuća srušena, ali je zato Titov Galeb – spomenik kulture.
Još od početka 1. Svjetskog rata Borojević se našao na meti Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Projugoslavenskim političarima smetala je njegova odanost caru i kralju, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s banom Josipom Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru i kralju, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi. Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni promidžbeni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i kako bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.