Darko i Dragan Iveljić, braća iz Prijedora koja su se uključila u obranu svog kraja, danas slobodno mogu slaviti 30. obljetnicu novoga rođenja jer je točno toliko prošlo od njihova filmskog bijega iz logora Batković kod Bijeljine, piše portal Dnevno.hr
Taj je logor formiran u proljeće 1992.godine, a nakon pada Bosanskog Šamca, Modriće, Dervente, Doboja i područja istočno prema Tuzli, srpska paravojska predvođena “Belim orlovima” i “Arkanovcima” punila ga je pretežno civilima zarobljenim na okupiranim područjima.
S bratom odveden u najzloglasniji logor – Omarska
Darko koji danas živi u Dugom Selu, ispričao je kako je početk0m srpnja 1992. zarobljen zajedno s bratom, brutalno premlaćen te odveden u logor Omarska.
“Pretpostavljam da znate kako je riječ o najzloglasnijem logoru u BiH, pa vam detalje ne moram opisivati. Činjenica da smo brat i ja u trenutku prebacivanja iz Omarske na Manjaču zajedno imali oko 70 kilograma. Ja nisam imao više od 35 kila sigurno.”
No, niti mučna Manjača nije bila posljednja stanica. Nakon neuspjele razmjene u Kninu, braću odvode u logor Batković, pa će tako na kraju u tim logorima ukupno provesti malo manje od godinu dana:
Tristo udaraca na putu od Manjače i filmski bijeg
“Na putu od Manjače do Knina primio sam oko tristo udaraca i već smo tada odlučili, gdje god da završimo, moramo pobjeći jer nećemo preživjeti. I tako smo završili u logoru Batković gdje smo bili na prisilnom radu u “radioni” udaljenoj 50-metara od logorske žice. Tu smo i spavali, a za vrijeme objeda čuvari su nas vodili u žicu.
Unatoč četiri mitraljeska gnijezda i brojne čuvare, nakon šest mjeseci procijenili su da je ovo idealna situacija za bijeg.
“Znali smo da slijedeću razmjenu nećemo preživjeti, pa smo u noći sa 6/7 lipnja 1993. godine, odlučili na bijeg. Legli smo odjeveni sa nekoliko ribljih konzervi u džepovima i čekali da se sve stiša, a onda smo prošavši kroz jednu rupu u zidu koju je napravio traktor iskoračili u mrak i skrivajući se od reflektora počeli bježati kroz oranice šume. Cijelo vrijeme bježeći, došli smo do rijeke Save koja je na tom dijelu najšira. Bio je potpuni mrak, a mi smo se našli na odsječenoj i nepristupačnoj obali i nismo imali pojma što je na dnu. Ipak, sunovratili smo se skokom na glavu u rijeku.”
I tada je, zapravo, započela možda i najveća agonija. Nakon trosatnog noćnog plivanja i borbe sa nabujalom Savom, braća Iveljić koja za sebe kažu da ih je spasilo to što su dobri plivači, umjesto u Hrvatskoj – isplivali su u Srbiji!
“Točnije, u Sremskoj Mitrovici… Trinaest dana smo se skrivali po šumama, a kretali smo se samo noću. Jeli smo jednu konzervu ribica dnevno, a bilo je dana kada nisu jeli ništa. Da ih je tražila cijela “RSK”, saznao je igrom slučaja, tek 2003. godine.
“Spasili smo se tako što smo osim tih ribica imali i deset maraka zahvaljujući kojim smo iz pošte u Sremskoj Mitrovici uspjeli kontaktirati oca i brata koji su tada bili u Austriji. Otac nas je preko Mađarske granice prebacio s mojom starom putovnicom, a brat je prošao sa putovnicom našeg bratića.”
Na kraju, Darko Iveljić objasnio je kako je doznao da je za njim i bratom bila raspisana svojevrsna “tjeralica”.
“Te 2003. policija me pozvala vezano za svjedočenje o ratnim zločinima. Bio sam iznenađen jer za našu ratnu priču nitko nije znao, a ni ja sam je nisam mogao dokazati jer u to doba na tom području HVO još nije bio formiran. No, onda su mi pokazali dokument pronađen nakon Oluje… Bilo je to tračak nade za mene i brata jer iako smo bili uključeni u obranu – zakonski nismo pripadali nigdje. Tračak nade javio se i novim zakonom o civilnim žrtvama, no na kraju sam imao težu prometnu nesreću zbog koje sam sada u invalidskoj mirovini. Dokumente iz logora mi do danas nisu priznali.”