Na današnji dan 1991. godine pobunjeni Srbi iz Kozjana, Bunića i Ljubova potpomognuti s agresorskom JNA počinili su pokolj nad hrvatskim stanovništvom u selu Čanak u Lici…
Selo se nalazi u dubokoj dolini okruženoj brdsko planinskim masivima, udaljeno od većih naseljenih mjesta kao što su Gospić i Otočac. Na teritoriju koji je tada bio pod nadzorom hrvatskih snaga najbliže mu je mjesto bio Perušić. Prilazne ceste selu su brdske, uske i na dosta mjesta s velikim usponima i strminama, u zimskim uvjetima gotovo neprohodne. Vijugale su šumovitim nenaseljenim predjelima koji nisu bili pod neprekidnim nadzorom pa su zbog toga bile nesigurne i opasne jer je postojala opasnost da pobunjenici negdje postave zasjedu.
Selo je branila postrojba jačine samostalnog voda u sastavu 118. brigade na čijem čelu je bio zapovjednik Ivan Grbac. Pripadnici voda surađivali su i sa zapovjedništvom 133. brigade u Otočcu, uska suradnja ostvarena je s njenom postrojbom u selu Ramljani…
Ipak, obrana je i dalje imala previše nedostataka te je selo 10. prosinca okupirano i spaljeno. Prizori koji su dočekali Hrvatsku vojsku kada je, nakon tri dana oslobodila selo bili su stravični. Ubijeno je nekoliko seljana. Najokrutnije su ubili Jagu Šnjarić: tukli su je pred kućom da im dade devize, zlato, a kad nisu našli što su tražili, zavezali su joj konopcem noge za auto i vozili po cijelom selu. Jadnica je vrištala u mukama, a četnici su se onako pijani i ludi smijali i pucali u zrak od veselja.
O stradanju malog ličkog sela snimljen je i dokumentarni film “Kome zvone Čanak zvona”. Gledajući ga, nisam mogao suspregnuti suze pred scenama stradalog sela. Ipak, najviše me potresla čizma pokojne Jage Šnjarić na koju je ostalo vezano uže kojim su je vukli po selu.
