“Idu miš i slon preko starog drvenog mosta i u jednom trenutku kaže miš slonu: ‘Hebo te, kako se ovaj most trese i uvija kad nas dvojica prelazimo!'”…
Prilično star i možda ne bogzna kako originalan vic, ali na zgodan i slikovit način govori o kompleksu malih koji imaju dojam da su i oni veliki kad se nađu u njihovoj blizini.
Naši istočni susjedi su tipični primjerak takvog “miša” koji nastoji svoje komplekse potisnuti i liječiti tako što se gura među “slonove”. Čas su im braća Rusi, čas Kinezi, pa Francuzi, trčkaraju od jednog “brata” do drugoga i nikako da se odluče koji im je od njih najdraži i najrođeniji, iako bi možda najbolje bilo da ih sve u kompletu (uz dodatak možda još Indije koja jest pomalo ekonomski slaba ali je zato prostorno velika) i službeno proglase “istokrvnom braćom” pa da se priča završi.
Bivši potrčko ratnog zločinca i četničkog vojvode Vojislava Šešelja (i sam četnik po uvjerenju a silom prilika “demokrat”), predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u svojim tragikomičnim melodramatskim nastupima čak i u ovim danima tjeskobe i neizvjesnosti uspijeva nasmijati vlastito građanstvo i novinare (koji se napadima neobuzdanog smijeha ponekad ne mogu oduprijeti ni pred kamerama) i njegovi performansi što ih upriličuje u svojim redovitim obraćanjima javnosti nadilaze sve što se do sada čulo i vidjelo u zemlji Srbiji na brdovitom Balkanu (a i šire). I nikad ne propušta, sa suzama u očima i knedlom u grlu naglasiti pomoć “bratskog kineskog” (ruskog ili francuskog) naroda, već od prilike do prilike. “Šara” li ga Vučko, “šara” – malo Kinezi, malo Rusi, malo Francuzi, ne zna se tko je “bliži srcu” i “rođeniji”, milina jedna!
Zna Vučko kako je to u prošlosti donosilo ploda i da je biti vješt glumac bitna sastavnica habitusa svakog političara, naročito na brdovitom Balkanu gdje su laž, prijetvornost i prevrtljivost oduvijek bile izuzetno cijenjene vrline – još od razdoblja Rastka Nemanjića (svetog Save) koji je obećavši vjernost Rimu izmolio lovorov vijenac od pape Honorija III i nakon što je njime okrunio svoga brata Stefana (1217. godine) zaputio se ekumenskom patrijarhu u Niceju kako bi mu obećao isto što i papi ne bi li tadašnja Raška dobila autokefalnu crkvu.
Svoju je karijeru medijskog manipulatora Vučko započeo davnih dana, kao ratni huškač srpskog kanala “S” na Karadžićevoj televiziji na Palama (1992/93.), potom zanat pekao na uličnim mitinzima gdje je uz Šešelja, Nikolića i ostale četničke prvake širio mržnju i zlu krv i svim silama radio na homogeniziranju svoje zločinačke subraće (a isto je to radio i po “srpskim krajinama” – okupiranim područjima BiH i Hrvatske sve do kraja srpnja 1995. godine). Njegova je sposobnost vođenja propagande dobila i službenu potvrdu kad ga je u ožujku 1998. godine Milošević postavio za svoga “ministra za informisanje” u tadašnjoj vladi Srbije, a uvelike je doprinijela i tomu da je uspio izbaciti svoga mentora i političkog oca Šešelja iz sedla, preoteti mu stranku, preimenovati četnike u “naprednjake” i dočepati se vodećih pozicija u vlasti.
No, vratimo se vremenu sadašnjem.
Nedavno je Vučića “postrojio” Carl Bildt, bivši švedski premijer upravo zbog njegovog napadnog i učestalog isticanja “bliskih veza” s “braćom” Kinezima i Rusima (podsjećajući ga kako se ne može u isto vrijeme sjediti na više stolaca), a konačno je i Bruxelles izašao s nekim konkretnim brojkama iz kojih je jasno kako je EU nedavno Srbiji odobrila 7,5 milijuna eura za borbu protiv korona virusa i 93 milijuna eura za poboljšanje zdravstvenog sustava i medicinsku opremu.
I to naravno, nije sve. Za modernizaciju društva i institucija, EU je u posljednjih šest godina Srbiji dala skoro 2 milijarde eura nepovratnih sredstava, od čega 450 milijuna za poboljšanje socijalnih i zdravstvenih usluga i opremu bolnica.
I to Vučko naravno prešućuje, dok je svaka pošiljka iz Rusije ili Kine koliko god bila beznačajna u odnosu na ove iznose događaj koji se medijski eksponira i diže na n-tu potenciju. Kina je po vrijednosti donacija Srbiji na 15. mjestu, a sudeći prema halabuci koja se oko toga diže, u Beogradu se stvara dojam kako je uvjerljivo najdarežljivija.
Srbija ne sjedi od jučer na više stolaca. To je dio njezine strategije koju je prije nekoliko godina otvoreno iznio tadašnji predsjednik i četnički vojvoda (također političko čedo sveprisutnog zločinca Šešelja) pohvalivši se kako Srbija pod njegovim vodstvom “vešto balansira između Istoka i Zapada” i tu se ništa nije promijenilo od srednjeg vijeka i spomenutog razdoblja Nemanjića do danas.
Vrzmati se stalno oko “velikih”, umiljavati se i ulagivati – a sve ne bi li se nešto ušićarilo i podiglo vlastito samopouzdanje, uz to kompenzirao osjećaj inferiornosti u odnosu na njih i potisnuo kompleks malog i (u svjetskim relacijama) beznačajnog naroda, to je ideal vođenja politike i diplomacije Raške/Srbije oduvijek. Njima je sasvim svejedno čiji će pijuni biti. Jedino je važno da to donosi neku korist. Šibicari iz Beograda i danas su spremni igrati se vatrom i po cijenu svjetskog sukoba samo kako bi ostvarili svoje fikcije teritorijalnog širenja i to nije jasno samo onima koji ništa ne znaju o povijesti Srbije i Balkana.
Bildt i svita iz EU još uvijek ne znaju kako su njihova ulaganja u Srbiju bačen novac. Ona je kandidat za ulazak u EU samo iz razloga da bi mogla odigrati u njoj ulogu ruskog “trojanskog konja” (moguće i kineskog) – i, naravno, usput se “ogrebati” za još koju stotinu milijuna eura koji su Vučiću i režimu itekako nužni ne bi li se ostalo na vlasti.
Onaj tko se upušta u kocku s balkanskim šibicarima obično na kraju ostane kratkih rukava. Tako je barem do sada bilo. Jer, šibicarenje je kod naših istočnih susjeda nacionalni sport s dugom tradicijom i u tomu ih rijetko tko može nadmašiti.
Autor / Zlatko Pinter