Četvrt stoljeća prošlo je od najstrašnijih dana Domovinskog rata, kada su na Biograd i okolicu padale na tisuće raketa i granata. I tek u svibnju 2017. godine provodila se istraga protiv nalogodavaca i počinitelja tih gnjusnih ratnih zločina…
Prema rezultatima istrage bivši pukovnici JNA Kosta Novaković i Milan Đilas te benkovački profesor Momčilo Krklješ bili su zapovjednici pobunjenih Srba odnosno zapovjednici vojske tzv. Republike srpske krajine kobne 1993. godine, kada su ispaljivali rakete tipa “Orkan”, ubijali civile i razarali brojne kulturne spomenike i druge civilne ciljeve. Konkretnije, spomenute Kostu Novakovića, Milana Đilasa i Momčila Krklješa sumnjičilo se da su izdavali, prenosili i izvršavali naredbe za topničke i raketne napade po Zadru, te nizu mjesta u okolici – od Biograda, Sukošana i Turnja, do Maslenice, Zemunika, Pakoštana i drugih mjesta, koja su tada iskusila stravične raketne napade tijekom kojih je poginulo 17 osoba, a više ih je ozlijeđeno. Protiv njih je u konačnici podignuta optužnica pred Županijskim sudom u Splitu. Sudit će im se u odsutnosti.
Damir Vrankulj iz Polače, brat poginule Lidije Vrankulj, kaže da, iako mu je drago da se optužnica protiv bivših oficira JNA podignula zbog ubojstva civila u Zadru, zadarskom zaleđu te nizu mjesta u okolici, sumnja da je to ozbiljno.
-FOTO: Nismo kupili domovinu, ali smo je skupo platili! Obitelji poginulih na plaži smrti- Soline otkrile spomen obilježje povodom 26. obljetnice pogibije 5 mladih osoba od srpskih granata!…
– Oni su se sada, nakon 24 godine, rekao je još 2018 godine, sjetili da podignu optužnicu. To sada rade čisto ‘reda radi’. Mislim da od tog suđenja, ako i dođe do njega, na moju veliku žalost, neće biti ništa. Frustrira me što sva trojica koja su optužena i dalje mirno žive u drugoj državi i što će to zapravo biti suđenje u odsustvu. Nikad oni neće izaći pred lice pravde niti će biti kažnjeni – kaže Damir čija je sestra Lidija (24) poginula na plaži Soline u Biogradu 14. lipnja 1993. godine, kada je agresorska srpska vojska napadala Zadar i zadarsko zaleđe te niz mjesta u okolici – od Biograda, Sukošana i Turnja, do Maslenice, Zemunika i druga mjesta, s ciljem ubijanja građana i razaranja njihovih domova te kulturnih spomenika.
‘Zvončići’ padali na civilne ciljeve
Tog 14. lipnja 1993. godine, ničim izazvani pobunjeni Srbi napali su Biograd na Moru raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem tzv. „zvončićima“ koji su padali na civilne ciljeve odnosno plažu Soline. U samo nekoliko trenutaka, poginulo pet mladih osoba: Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, dok ih je sedmero bilo teško ranjeno.
Damir se nada da će moći prisustvovati suđenju, a razočaran je odnosom lokalnih vlasti prema poginulim civilima. Kaže da nitko od predstavnika vlasti nikad nije došao ni zapaliti svijeću na grob njegove sestre, civilne žrtve rata.
– Jedino što u Biogradu ima spomenik na žrtve i na njemu piše ime moje sestre. I to je to. Ljut sam i frustriran na cijelu situaciju i odnos prema žrtvama rata – kaže nam.
‘Ona je na nebu, a mi svi negdje između’
Ovom prilikom donosimo vam njegovo potresno svjedočanstvo i sjećanje na taj dan i na njegovu nikad prežaljenu stariju sestru. Svjedočanstvo pod nazivom „Jedna obitelj ni na nebu ni na zemlji“ objavljeno je u knjizi „Krhotine djetinjstva“.
„Maloljetni sam dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i aktivni pripadnik MORH-a. Ponosan sam otac predivnog dječaka Dominika koji ima 13 godina i suprug mojoj Nedi koja sa mnom dijeli dobro i zlo svih ovih godina. Odrastao sam u bogatom ravnokotarskom selu Polača s roditeljima, dvojicom braće i mojom sestrom Lidijom. Nakon rata vratili smo se u naše selo, ali nismo zatekli ništa..Nemam ni jednu sliku iz djetinjstva. Ali znate li što još nemam? Nemam moju jedinu sestru Lidiju. Da, nemam je. Ona je na nebu, a mi svi negdje između. Ubili su je podmuklo, ubili su je zvončićima u Biogradu na plaži dok se smijala sa svojim prijateljicom uživajući u lijepom sunčanom danu.
Strašno je ne imati vlastito djetinjstvo, izgubiti dom i uspomene, strašno je spašavati stare i nemoćne dan prije pada Polače i voziti ih traktorima prema Biogradu. Strašno je sutradan ne znati kako sam se uopće izvukao iz Polače. Strašno je bilo živjeti u kući u podrumu i osjetiti strah s nešto malo streljiva i čekati da počne rat…Strašno je sa svojih 17 godina uzeti pušku u ruke, prijaviti se u našu vojsku 1991. da bi branio svoju Domovinu zajedno s ocem. Strašno je živjeti kao prognanik u sobi u „Adriatiku“ jer su ona, majka i mlađi brat tada tako živjeli…Sve je to strašno, ali najstrašnije je što su ubili baš nju!!! Djevojku u najljepšim godinama, lijepu i vedru, nasmijanu i nedužnu.
‘Obožavali smo je, bila je naš anđeo’
Lidija je rođena 28. kolovoza 1969. godine. Bila je nešto najbolje što se našoj obitelji dogodilo. Uvijek sućutna i topla. Bila je marljiva, škola joj je jako dobro išla, učila je na vrijeme i završila ekonomsku školu u Benkovcu. Bila je najstarija i mi smo svi gledali u nju. Obožavali smo je. Brinula se za nas dok je još išla u srednju školu. Preko sezone bi radila i sve što je zarađivala dijelila je s nama. Meni je, sjećam se, kupila odjeću za krizmu. Bio sam baš skockan…Baš pred početak rata zaposlila se u ondašnjem SDK, čini mi se. Sada je to Fina. Svi su govorili da nije bilo ljepše djevojke u selu, a znali su reći i u Biogradu. Moj anđeo. Slaba utjeha, ali kažu da ni Bog neće svakoga. Često mi se čini da su najbolji otišli. Koliko puta sam se pitao koga bi odabrala za životnoga suputnika, koliko bi djece imala, bi li rodila jednu tako lijepu curicu kakva je ona bila. Nitko ne može razumjeti tko nije doživio i hvala dragom Bogu što ne može.
‘Čudan osjećaj da će se nešto dogoditi’
Nikad neću zaboraviti taj kobni 14. lipnja 1993. Tada sam bio u Vodicama kao pripadnik „Pauka“ jer se 134. brigada nakon akcije „Maslenica“ transformirala u 53. samostalnu bojnu Biograd, a dio nas se prijavio u 4. gardijsku brigadu. Cijeli taj dan imao sam neopisivo čudan osjećaj da će se nešto dogoditi. Osjećao sam se kao u šoku. Znao sam da nešto nije dobro. I sad se ježim kad se sjetim tog osjećaja. Bio sam u društvu s prijateljima iz bitnice jer sam bio na minobacaču, kad me je zapovjednik zvao. Prije toga sam na vijestima načuo da se nešto dogodilo u Biogradu. Odmah sam znao da je netko moj.
Prvo sam pomislio na tatu jer on je bio na prvoj crti. Tražio sam da mi kažu što je bilo. Rekli su da je Lidija stradala, ali da nisu sigurni što je, samo znaju da je teško. Inzistirao sam da mi kažu, ali nisu htjeli. Odmah sam krenuo za Biograd. Moja obitelj je tada bila smještena u odmaralištu „Maglaj“. Čim sam se primakao i osjetio taj pakleni muk u odmaralištu, zaledio sam se, i nekako sam već znao. Mama i tata baš su se vraćali iz Zadra jer su bili na zadarskoj patologiji. Muk, muk i samo muk.
‘Na licu moje majke i danas je samo tuga i tuga’
To je bila takva tragedija da to nikome ne mogu opisati. Prošlo je 25 godina i mi se još nismo oporavili i nećemo nikada. Ja sam se oženio, brat Denis se oženio, brat Ante se oženio, dobili smo djecu, bila su rođenja, krštenja, rođendani, no u našoj kući se nikad nije zapjevalo. I dan danas je kod nas takva atmosfera. Kažu da vrijeme liječi rane. Kako kome, dok god su mama i tata živi, mi ne pjevamo niti se možemo radovati. Ne nosimo pečat samo mi i naši roditelji, nego i naša djeca. Na licu moje majke Anke je i danas samo tuga i tuga i to nikad neće proći jer to je jače od svih nas. Pitam se ponekad želi li Lidija gledati nas ovakve, bez radosti. Znam da ne želi i znam da nas gleda s neba. Znam da bi htjela da pričamo o njoj s osmijehom i da živi radosno kroz nas, ali moja majka nju nikad neće pustiti Bogu dok god i ona ne ode. Pokušali smo razgovarati s njom, ali ona ne želi ni čuti. Ni dan danas ona ne želi ići u Biograd. Njezin svijet je kuća, groblje, crkva i nekad ode prošetati do polja. To je njezin život. Dođu nam prijatelji i rodbina na feštu sv. Kuzme i Damjana i mi se malo opustimo, pokušavamo se našaliti. Tu budu ljudi koje mama jako voli, ali ona uđe na par minuta, javi se reda radi i ode u svoj svijet. Tata Mićo bi možda s nama i pokušao malo disati, ali ne ide. Često se pita zašto nije on ranjen na Viterincima jer par dana prije nego što je Lidija ubijena, ranjena su tri njegova prijatelja. Uvjeren je da ona ne bi bila tada na tom mjestu i da bi preživjela. Možda bi bila u bolnici u posjetu ili na bilo kojem drugom mjestu, pa i na njegovom grobu, samo da se nije našla na tom mjestu u to vrijeme. A mama je znala govoriti da joj se baš nije išlo i da ju je pokojna Danijela jedva nagovorila da sjednu na motorić i odu malo do plaže.
‘Koja mladost pod zemljom i koliko tuge oko njih..’
Tisuću pitanja a odgovora nigdje. Zatvoreni smo u krug i guši nas to sve jer bismo htjeli da naša djeca osjećaju da je ona živa, samo da nije među nama. Ja tako osjećam. Moj sin to osjeća i sam ispituje o njoj, odlazi na groblje…I on je tužan kad gleda baku cijeli život takvu, a znam da Lidija to ne bi htjela. Samo smo je jednom na ljutu muku uspjeli natjerati da ode bratu u Švicarsku. Da joj nije zaprijetio da više neće ni on dolaziti, ne bi uspjeli ni to. Ta tragedija utječe na sve, mijenja živote svima. To je nasilni gubitak s kojim se nitko ne može pomiriti i povlači za sobom puno tuge i nesretnih života. Samo kad se sjetim još četiriju obitelji koje žive kao mi, a čiji su sinovi i kćeri s njom ubijeni na Solinama. Koja mladost pod zemljom i koliko tuge oko njih. A tek u cijeloj Hrvatskoj. Bože dragi…
Nikad mi neće biti jasno bi li nam svima bilo malo lakše da se još netko moje sestre sjeća. Vjerujete li vi da na grob moje sestre nitko ne dolazi? Nitko nas ne obilazi, nitko ne pita kako nam je…ni vlasti, ni drugi političari, ni moji ratni zapovjednici, ni općinari, osim kad su izbori. Čudan smo mi narod i kratko pamtimo, a još se manje brinemo za svoje. Njeno ime je zapisano samo na spomen obilježju stradalim braniteljima i civilima u Biogradu. U Polači nigdje ništa ne piše. Biste li mi vjerovali kad bih vam ispričao koje smo poniženje doživjeli od onih koji upravljaju našom državom. Moj otac je nakon demobilizacije otvorio dućan u Polači i nikad ništa nismo tražili ni od koga. Sami su mu donijeli neku posmrtnu naknadu u iznosu par stotina kuna mjesečno, navodno za održavanje grobnog mjesta. Budući da je čovjek već u godinama, prije nekoliko godina iznajmio je dućan Soniku i otišao u zaštitnu braniteljsku mirovinu od 2 400 kn. Ubrzo nakon toga došlo je do rješenja da mora vratiti sve zaostatke tih mjesečnih uplata koje je dobivao za Lidiju jer nema pravo na to. Sve mi se zgadilo tada i baš sam se pitao jesam li trebao ovdje ostati iti jedne sekunde. Strašno, tužno i žalosno. Toliko ponižavajuće za dva hrvatska branitelja kojima su ubili kćer i sestru. Žalosno ali istinito. I nismo jedini takav slučaj. Jesmo li se za ovakav život borili? Vjerojatno ste primijetili da često spominjem riječ nikad jer nikad mi ovo stanje nacije neće biti jasno, niti politike koje su sve što smo mi krvlju stvorili tako jednostavno uništile. Recite mi, kako da sina učim da bude ponosan što mu je otac kao dijete uzeo pušku u ruke da bi branio naše domove? Iako to teška srca radim, znam da bih unatoč svemu što osjećam postupio isto jer tko voli Boga, dom i obitelj, ne može stajati i gledati kako zlotvor to rastura.
‘Ona je naš anđeo čuvar s neba’
Nikad većina neće razumjeti što znači živjeti ni na nebu ni na zemlji i uvijek ćemo biti drugačiji. Sigurno i dobro osjećam se jedino u svojoj obitelji jer se držimo skupa i svi se čude što moja žena i ja živimo s roditeljima. Sad smo već 15 godina u braku i ona kaže da ni dana života ne bi mijenjala za neki drugi. Najveća mi je podrška i oslonac. Moja braća, iako su vani, svaku obljetnicu, njen rođendan, Uskrs, Božić…naručuju cvijeće i mise i čuvaju uspomenu na našu sestru. Ostat će naša Lidija živjeti u našim srcima i u srcima naše djece i NIKAD je mi nećemo zaboraviti. Lijepi naš anđeo čuvar s neba.“
Plaža Soline, plaža smrti- koju su srbočetnički i jugokomunistički JNA agresori zasuli smrtonosnim zvončićima, na kojoj su poginuli potpuno nevini-je težak srpski ratni zločin za koji nitko nije odgovarao.