Prije poznate bitke za Pakrac 1. ožujka 1991., kojom je otvorenim oružanim sukobom hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima započeo hrvatski Domovinski rat, događale su se okupacije toga područja i teror nad stanovnicima. Tako je bilo i u Pakračkim vinogradima, predgrađu Pakraca koje je bilo jedno od stratišta nesrpskih civila. U Pakračkim vinogradima do početka Domovinskoga rata živjelo je 90 posto srpskoga stanovništva, a to je selo postalo baza srpskih pobunjenika koji su započeli teror nad svojim mještanima i prije otvorenih oružanih sukoba. Naime, susjedi srpske nacionalnosti ograničili su kretanje svojim susjedima nesrbima i postavili oružane straže. U kasnijoj eskalaciji sukoba u Pakračkim je vinogradima ubijeno 17 civila, a tri su nestala. Među ubijenim civilima bilo je i dvoje djece: desetogodišnji Zoran Šmit i šesnaestogodišnji Ivo Puhmajer.
Brat ubijenoga Ive Puhmajera Ilija Puhmajer bio je tada desetogodišnji dječak koji je svjedočio brojnim pokoljima u njegovu selu. Prisjećajući se toga vremena, govori: »Prije početka rata naša mnogobrojna obitelj živjela je skladno i bezbrižno. Otac Jozo radio je na željeznici, a majka Stana brinula se o domaćinstvu. Nas je bilo petero braće i jedna sestra. Ja sam 1979. godište, a najstariji je bio pokojni brat Ivo (1975. godište), zatim brat Đuro (1977.), brat Vlado (1980.), brat Tomislav (1982.) te najmlađa sestra Kristina (1985.). Svi smo osim sestre išli u školu. U selu smo si svi međusobno pomagali, kako to već treba biti, a onda je jednoga dana pred kraj ljeta 1990. moga otca, kada je pošao na posao, zaustavio s puškom njegov susjed Miodrag Skorupan. Uperio je u njega pušku i rekao: ‘Nikuda ti ne ideš, Jozo, rat je! Nitko od nesrpskoga stanovništva nije smio odlaziti u grad. Vjerovali smo da će se to smiriti. Nismo mogli vjerovati da je to ozbiljno i da smo zapravo zarobljeni iako smo normalno radili svoje svakodnevne poslove u svojim domaćinstvima. Mi djeca nismo bili svjesni da se nešto događa, a u prvo vrijeme ni naši roditelji. Istodobno, mojega su brata Ivu susjedi uzeli kao ‘taoca’.
Naime, on je preko noći morao spavati sa susjedima Srbima u njihovoj kući, a danju je smio doći doma. Brat je spavao u kući školskoga kolege Srbina. Njegov je tata imao pušku i stražario je u selu. To su činili kako mi ne bismo pobjegli jer su znali da Ivu nećemo ostaviti. Počela je i školska godina i mi djeca išli smo u osnovnu školu u Pakrac. Još nije bilo otvorenih oružanih sukoba. No sjećam se da je moj nastavnik iz matematike Jovo Žigić na nastavu dolazio s pištoljem oko pojasa«, prisjeća se Ilija Puhmajer prvih dana zarobljeništva u vlastitoj kući.
Ubili susjede i zaklali dječaka
S početkom oružanih sukoba i početkom Domovinskoga rata počelo se okupljati sve više nepoznatih ljudi u Pakračkim vinogradima. No počela su i sustavna maltretiranja nesrpskoga stanovništva. Odvodili su i ispitivali susjede te ih zastrašivali. »Prvi sam put vidio i pravoga četnika s bradom, zapuštene kose, naoružana do zuba. Jedan dan dogodio se incident u selu jer je jednom susjedu Srbinu Stevi Zecu netko ukrao rakiju i meso. Moga tatu i još dvoje ljudi stavio je pred zid i htio ih ubiti. Repetirao je pušku i naciljao u njih. Svi smo izišli van. Moram reći da je jedan od Srba naredio susjedu da ih pusti. Uglavnom, živjeli smo u strahu.«
Osvrćući se na ta događanja, navodi: »U selu ne samo da smo bili zarobljeni, nego smo morali zakapati i uginule životinje dok su susjedi u nas držali uperene puške. Osim toga morali smo cijelo vrijeme, pa i mi djeca, svi osim petogodišnje Kristine, pomagati susjedima Srbima u poljoprivrednim radovima, za njih raditi svakojake poslove, cijepati drva i sve što je trebalo. Bili smo njihova radna snaga.«
»Baka je ležala ubijena na kauču, djed kraj kauča na podu u lokvi krvi, a dječak Zoran, koji je tada imao 10 godina, bio je zaklan i ležao je ispod stola. U ruku su mu stavili zapaljenu svijeću vjerojatno da izgori kuća i da se izruguju. Sve smo ih pokopali u dvorištu kraj nekoga drveća tako da ih se kasnije može pronaći.«
Rat se zahuktavao, počela su granatiranja, iz Pakračkih vinograda pucalo se na grad i teror nad stanovništvom postao je sve žešći. O tome svjedoči Ilija Puhmajer: »Jedan smo dan susjedu Srbinu Ivi Bogdanoviću mi djeca išli brati kukuruz, i to preko desetak barikada. Bilo nam je hladno, ali nije bilo milosti. Morali smo raditi. Jednom kada smo prolazili kraj kuće bake Margite, čuli smo kako vrišti: ‘Ubili su mi Lazu!’ Baka Margita bila je Hrvatica, a njezin muž Lazo Srbin. On nije želio surađivati sa Srbima i zato su ga ubili. Zatukli su ga, a onda propucali metkom u glavu. Nedaleko od njih bila je kuća drugih susjeda Šmitovih. Kad smo otvorili vrata, bili smo u šoku. Bilo je sve u krvi. Baka je ležala ubijena na kauču, djed kraj kauča na podu u lokvi krvi, a dječak Zoran, koji je tada imao 10 godina, bio je zaklan i ležao je ispod stola. U ruku su mu stavili zapaljenu svijeću vjerojatno da izgori kuća i da se izruguju. Sve smo ih pokopali u dvorištu kraj nekoga drveća tako da ih se kasnije može pronaći. I susjeda Lazu išli smo pokopati. Dok je bio živ, susjed Lazo kao da je predosjećao da će se nešto dogoditi. Rekao nam je: ‘Ako se meni nešto dogodi, pokopajte me kraj mojih pčela.’ Tata i ja smo ga stavili u drveni ormar i otkopali zemlju da ga pokopamo, taman kraj pčela. Bilo je hladno, zima. I ono što nas je jako šokiralo, jedna je pčela izletjela iz košnice i ubola oca u bradu. Drugi dan ubijena je obitelj Nadaždi, Zvonko i Jozo, Zvonimir Miler, a baku, našu susjedu, bacili su u bunar. Mi smo je vadili da je možemo pokopati«, prisjeća se Ilija Puhmajer.
Granata mu ranila otca i ubila brata
Osim pokolja susjeda kojima su svjedočili kao maloljetna djeca, dogodilo se i ono čega su se bojali, a to je da će netko njihov stradati. O tome Ilija Puhmajer svjedoči: »I onda je došao 5. prosinca 1990. Imali smo kolinje. Bila je gusta magla i hladno. Odjednom oko 16 sati počele su padati granate. Prva granata pala je na našu kuću i razbila prozor. Kada se ponovo čula detonacija, brat Ivo se bacio na zemlju, tata na njega, a ja na tatu. S prestankom pucnjave svi smo se digli. Tata je krvario na čelu, brat Ivo ga je pogledao i rekao: ‘Tata, ti si ranjen!’ Pri tome je držao ruku na vratu i srušio se. Mi smo ga stavili na kauč i trčali po pomoć. U selu je bila jedna žena Srpkinja ‘priučena bolničarka’. Otac i ja smo pod granatama panično trčali do nje da nam dođe pomoći. No rekla nam je: ‘Ne pomažem ustašama!’ Kad smo se vratili, brat Ivo je bio mrtav. Ustvari, on je bio mrtav kada smo ga stavili na kauč, ali uopće nismo toga bili svjesni. Mislili smo da se onesvijestio jer se nije vidjela nikakva rana. Njega je u vrat pogodio geler granate. Pucnjava je bila stalna, mi smo bili okruženi susjedima koji su bili neprijateljski raspoloženi. Brata nismo mogli pokopati na groblju, nego smo ga zamotali u foliju i pokopali kraj oraha u dvorištu. Iako smo ga kasnije pokopali u groblju, na tom mjestu ispod oraha i dandanas raste cvijeće«, svjedoči Ilija Puhmajer.
Nadalje navodi: »Najveći dio zločina činio je i predvodio Milan Kovačević zvani Sikirica jer je sve te zločine radio sa sjekirom. On je bio glavni egzekutor koji je rekao da će sve ustaše pobiti. A svi koji nisu bili Srbi, bili su za njega ustaše iako je tu bilo i drugih nacionalnosti. Jedan dan, hodajući po selu, navratio je i u našu kuću i rekao mojemu otcu: ‘Dok tebe i tvoju obitelj zakoljem, onda sam svoje napravio!’ No došao je drugi susjed i rekao mu da nas ne dira. Rekao nam je da odemo odmah iz svoje kuće u Kusonje. Čim smo izišli, odmah su nam zapalili kuću. Dva dana i dvije noći u Kusonjama smo bili bez hrane i vode, promrzli. Čuvali su nas Srbi. Među njima je bio i Branko Kotur koji je prije rata bio u miliciji. On je tatu povukao za kragnu i odveo na ispitivanje u crkvu, gdje ga je pitao gdje su ostali Hrvati ustaše, kakvu ima vezu s njima. Tata je rekao da nema nikakve veze jer je bio zarobljen u svojoj kući te su ga čuvali Srbi. Tata je ispričao kasnije da je u crkvi gdje ga je ispitivao bilo sve puno lokava krvi. Nakon toga poslali su nas u logor u Bučje, ali tamo nije bilo mjesta. Tamo su ljudi stajali čovjek do čovjeka jer nije bilo mjesta za sjesti, a kamoli leći. Tada je susjed Milan koji je vozio mini bus Crvenoga križa rekao da nas djecu može odvesti do Španovice. Tamo su bili smješteni četnici iz Prijedora. Jedno jutro probudili smo se i bilo je sve sablasno mirno. Shvatili smo da su četnici otišli. Kasnije smo čuli da su bili obaviješteni da dolazi naša vojska pa su pobjegli.«
Put u nepoznato
Obitelj Puhmajer krenula je tada prema Pakracu, čime je započeo njihov dug i neizvjestan put. O tome Puhmajer pripovijeda: »Došli smo do mosta u Španovici, no dočekala nas je barikada na mostu. Rekli su nam: ‘Ako krenete prema gradu, dobit ćete metak u leđa, ako krenete u Brusnik, možda preživite!’ Pješke smo krenuli prema Gavrinici i ondje je bio organiziran prijevoz prema Bosni. Opet nas je susjed Milan odvezao do Stare Gradiške, a tatu nije htio voziti. Dogovorili smo se da ćemo se naći u Prilepu u Makedoniji jer je moja majka Makedonka. Tata je rekao da će preko Bosne nekako doći za nama. No tata je došao prije nas jer smo mi imali brojne probleme tijekom puta, morali smo se javljati na punktove Crvenoga križa, čekati potvrde. Nismo imali novca, a za hranu smo se nekako snašli jer smo je dobili u Crvenom križu. Tata nas je svaki dan dolazio čekati na kolodvor. I uspjeli smo doći jer je mama molila vozača koji je bio Makedonac da nas pusti u autobus jer nismo imali karte«, prisjeća se.
Nadalje navodi: »U Makedoniji smo ostali do 1997. godine jer nismo imali dokumenata za povratak dok nije tamo počelo raditi naše veleposlanstvo. Veleposlanstvo nam je dalo dokumente, ali nismo imali novca za povratak. U Makedoniji smo preživljavali za koricu kruha, radili najteže poslove za hranu. Nismo mogli prikupiti novac za povratak. I onda sam ja, tada sam s majkom, otišao u američko veleposlanstvo. Nisam znao engleski, ali sam bio uporan i dali su nam prevoditelja. Pojasnio sam naš problem i molio da nam pomognu za karte za autobus. I pomogli su nam. Kupili su nam sedam avionskih karata do Zagreba i još svakomu dali 50 dolara da imamo za trošak. I tako smo se vratili u Hrvatsku.«
Nitko nije osuđen
Osvrćući se na ratna zbivanja, na sva zvjerstva koja su učinili susjedi, Puhmajer navodi: »Koliko znam, nitko nije osuđen od onih za koje znam da su ubijali. Susjedi Srbi koji su u Pakračkim vinogradima bili uz naše zlostavljače i dalje normalno žive na tim prostorima. Nitko ih ne dira. Zlostavljače nisam nikad više vidio. No jednom sam išao jednoj baki promijeniti vodomjer u kući. I dok sam to radio, tamo je došao Pajo Relić koji je bio na topu koji je granatirao hrvatske kuće. On je prije rata bio taksist u Pakracu. Pitao sam ga: ‘Poznajete li Vi mene?’ Rekao je: ‘Ne!’ Rekao sam mu tko sam i da sam u ratu imao deset godina te mu dao do znanja da znam da je granatirao Pakrac i naše kuće. Pitao sam ga zar je zaista to trebao činiti. Od tada ga više nikad nisam vidio na tim prostorima«, navodi Puhmajer.
Rekao je i sljedeće: »Ne osjećam mržnju prema svojim susjedima Srbima jer nisu oni svi bili zločinci. No osjećam gorčinu zbog poslijeratnih događanja jer kao civili nismo imali nikakva prava, a svi smo zdravstveno stradali. Osam sam godina molio za posao i bio sam egzistencijalno ugrožen. Moja obitelj, mi maloljetna djeca prolazili smo teror zarobljeništva, svakodnevnoga gledanja smrti i straha od smrti. Izgubili smo našega Ivu koji je bio uz našega otca najveći oslonac obitelji. Majka je dobivala 800 kuna za smrt brata, a nakon smrti majke otac nema nikakva prava jer ima mirovinu od 1800 kuna. On živi na rubu egzistencije s četvero moje braće koji su bolesni i primaju socijalnu pomoć.«
No Puhmajer se ne smatra nesretnim. Zasnovao je svoju obitelj i ima osmogodišnju kćerkicu Petru, na koju je ponosan. »Vjerujem da postoji razlog zašto me je Bog ostavio na životu. Zbog svoje kćeri zaboravim na sve životne tragedije. Ona je moja radost i zbog nje moj život ima smisao«, zaključio je.
M.M.
