Domovinski rat za sobom je, na žalost, ostavio brojne događaje sa tragičnim svršetkom… Od masovnih i pojedinačnih pokolja, grobnica poput one na Ovčari ili u Baćinu, do strašnih zločina koji su se dogodili, primjerice, u Lovasu, Voćinu ili najtužnijem selu u Hrvatskoj u kojem su pobijeni svi stanovnici – Kostrićima.
Štafeta smrti
Ipak, događaj koji se dogodio 10. studenog 1991., a koji je okončan 22. studenog 1991. (iako se za neke se okončao mjesecima kasnije), mnogi opisuju kao najstravičniji događaj Domovinskog rata poznatiji kao hosova Štafeta smrti…
Bogdanovci su se do 10. studenog našli u potpunom okruženju, baš kao i Vukovar. Jedina šansa civilima i braniteljima 204 brigade te skupini hosovaca koji su se u njima našli, bio je proboj. Kako bi što uspješnije izvukli mještane, hrabri pripadnici HOS-a dolaze na gotovo suicidalnu, ali tada jedinu spasonosnu ideju. Kroz minirana polja kukuruza izmjenjivat će se na čelu kolone, a sve s ciljem da netko od civila ne bi aktivirao minu.
Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan, te su večeri iz zapaljenih Bogdanovaca poveli ljude u proboj prema Vinkovcima i Nuštru.
U polju umirali jedan po jedan
U izmaglici i mraku, naletjeli su na minsko polje.
“Tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca”, posvjedočio je preživjeli Ivica Jurčan o čijoj je stravičnoj sudbini snimljen i dokumentarni film.
A onda su počela umiranja teško izranjavanih branitelja koji su sami samcali ležali usred miniranog polja. Najprije je preminuo Josip Knežević koji se, želeći se napiti vode, dopuzao do rijeke Vuke u kojoj se ugušio, a do jutra je preminuo Antunović, pa treći dan Ante Šarić…
“Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili…”, kazao je Jurčan i dalje tvrdeći da to nije najgore što se tada dogodilo.
Sam u minskom polju
Osmi dan naišao je jedan branitelj iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su se koliko toliko mogli oslanjati na noge pa ih je izvukao do Vinkovaca:
“Ostali smo još ja, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Deveti dan proboja naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Poveli su Piđu i htjeli su i mene, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Nije mi bilo nikakve pomoći. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan”, priča o svojoj agoniji Jurčan.
Ovaj čudom preživjeli heroj ostao je ležati i tri dana nakon odlaska posljednjeg suborca Piđe. Ovako priča o svom dvanaestom danu koji je dočekao u polimrtvom stanju:
Dvanaesti dan – promrzao, izgladnio, na rubu života
“Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.”
Strašno mučenje, pa kraj agonije
Tog dvanaestog dana Jurčan se poveselio skupini ljudi koja mu je prilazila i poveselio se spasu. Međutim, bila je to JNA… Odveli su ga u Marince u svoj štab i predali rezervistima i četnicima. Iako jedva živ, u jednom podrumu u Marincima je tri dana bio zatočen i svakodnevno mučen i premlaćivan. Nakon toga je prevezen u Sremsku Mitrovicu i zatočen u logor. U Srbiji mu je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksirana mu je lijeva ruka. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine…”