Pred Banovinom je duga hladna zima i neizvjesna budućnost. No i prije potresa Banovina je bila bez budućnosti. Gospodarski zapuštena, demografski opustošena, politički zaboravljena, najsiromašnija hrvatska pokrajina u kojoj uzorno funkcionira jedino stranačko-partijska interesna mreža – propadala je tiho. O pražnjenju i propadanju Slavonije barem se pričalo. O Banovini se nije niti pričalo, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo…
A onda je na dvadesetak dana razorni potres Banovinu učinio središtem Hrvatske. I ogolio je do srži sve ono što smo zaboravili o sebi, ono što nismo znali ili si nismo željeli priznati. U prvim je danima ogolio ogromni jaz između sposobnosti, pozitivne energije i solidarnosti naroda s jedne strane, a s druge strane nedoraslosti i nekompetencije najviše upravljačke kaste.
Tko se tih dana nije upitao: pa gdje bi nam bio kraj da je ta stranačko-partijska upravljačka kasta samo malo manje nedorasla realnom liderskom izazovu i samo malo bliža stvarnom životu? Tek toliko da znaju kako se u takvim trenucima od njih ne očekuje utjeha i pričanje priča, nego krizno djelovanje, da znaju da čovjek umre od zime (bez razumijevanja za načelo postupnosti) ako mu se u najkraćem roku ne osigura krov nad glavom, da imaju toliko pristojnosti ili barem političkog takta da državnu intervenciju u krizi ne započnu brojenjem zalogaja ljudima koji su izgubili domove i onima koji su im priskočili upomoć, da ne vrijeđaju one koji su došli nahraniti stradalnike u danima dok se država tek organizirala za nastup po načelu postupnosti…
Politička kasta sustavno potiče hrvatsko-srpski sukob niskog intenziteta
Ogoljeno je i da ne postoji sustav za djelovanje u kriznim situacijama u smislu zapovjedne hijerarhije i protokola djelovanja, a još je k tome na najvišim razinama okovan stranačko-partijskim hranidbenim lancima do te mjere da se niti ono što postoji ne može (ne zna) odmah pokrenuti niti koordinirati. Upravo kroz nesebičnu pomoć volontera svim stradalima, bez pitanja o njihovoj narodnosti ili vjeri, pokazalo se kako zapravo politička kasta sustavno potiče hrvatsko-srpski sukob niskog intenziteta i politički parazitira na njemu, nudeći u svakom novom mandatu neke nove pomirbe.
No pokazalo se da nekompetentna upravljačka kasta, klijentelistički stranačko-partijski sustav upravljanja državom i nepostojanje bilo kakve razvojne vizije osuđuju Banovinu na izumiranje. I ne samo Banovinu. Sva hrvatska pogranična područja prema istočnim susjedima, od Slavonije i Podunavlja, preko Banovine i Like do Dalmatinske zagore, demografski su ispražnjena, jer su bez gospodarske perspektive. Riječ je o strateški važnim područjima, koja su u vrijeme Domovinskog rata bila pod srpskom okupacijom, koja su pod Tuđmanovim vodstvom vraćena u državni ustroj, a potom u nekoliko godina i obnovljena (doduše ne baš najkvalitetnije).
U sljedećih dvadeset godina, u kojima su se na vlasti izmjenjivale HDZ-ove i SDP-ove vlade, ta područja ne samo što nisu ekonomski integrirana, nego su zapuštena i napuštena. Taj je trend produbljen u posljednjih desetak godina u kojima su se u izvršnoj vlasti izmjenjivali Zoran Milanović i Andrej Plenković, na čelu najnekompetentnijih vlada u tri desetljeća hrvatske samostalnosti.
Zato je nerealna svaka primisao da bi ta ista politička kasta s istim modelom stranačko-partijskog upravljanja mogla obnovom vratiti život u Banovinu. U ovom trenutku jedini izlaz iz tog crnog scenarija jest stari recept: da neka “udba” (ili kako se to već zove) ojača Plenkovića i njegovu Vladu s ljudima koji imaju liderskog i operativnog iskustva u realnom gospodarstvu, makroekonomiji i graditeljstvu (a nisu R. Čačić). I da kao prvi znak nekog zaokreta, zaštitna lica obnove i oporavka više ne budu ministri koji nas uvjeravaju da je krava ljubičasta, jer tako kaže jedna čokolada, dok je sve ostalo – fake news. A i sami u to vjeruju, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
